Otišao Mag novca, Dejvid Rokfeler, a htio da živi 200 godina (intervju)

Otišao Mag novca, Dejvid Rokfeler, a htio da živi 200 godina (intervju)
Rokfelerovo bogatstvo se procjenjuje na 3 milijarde dolara, a penzionisao se 1981. poslije 35 godina karijere

Među trezorima članova čuvene porodice njegov imetak iznosi 3 milijarde dolara, a priča o životu najpoznatijeg bankara svijeta, simbolu kapitalizma, filantropu, meceni umjetnosti, vodećem korporativnom državniku, neodoljiva je sama po sebi… Pa i to da je preminuo sa šestim srcem

Bogat kao Rokfeler! Ova rečenica obilježila je čitavu epohu 19. i 20. vijeka kada je pojam bogatstva bio ekvivalentan onome što je predstavljala ova američka porodica. Dejvid  je rođen 12. juna 1915. kao najmlađi od šest sinova Džon Rokfelera Mlađeg, i nije se očekivalo da će biti na čelu porodične korporacije. U Drugom svjetskom ratu učestvovao je kao obavještajac u sjevernoj Africi i Francuskoj. Tu je i savladao sticanje kontakata i brzo donošenje važnih odluka. Iz tog perioda sačuvao je vizit karte svih osoba s kojima se sreo, zapisujući okolnosti pod kojima ih je upoznao, ali i zapažanja o njima. Tako je postao vlasnik interne baze podataka sa više hiljada malih dosijea. Nakon rata postao je direktor Čejs banke, a ako bi se tražio odgovor kako je moguće toliko održanje na vodećem mjestu u svijetu, onda bi morali da se uvide znaci Rokfelerove sistematičnosti i istrajnosti koje bi ljudi njegovog bogatstva morali da njeguju. Već tokom studija odbacio je uvjerenje da je profit ili žeđ za novcem jedina motivacija preduzetnika. Ovim, slijedi antičko vjerovanje da bogatstvo pojedinaca treba da služi zajednici. Tako je u porodici Rokfeler bila norma da se deset posto prihoda daje u dobrotvorne svrhe. Smatrali su da svako od njih mora da bude sposoban da zarađuje, bez obzira što su rođenjem bili najbogatiji u Americi. Tvorac bogatstva porodice nije nikada želio da ostavi imovinu svojoj djeci: Nema većeg zla od davanja novca – govorio je, namjeravajući da djecu učini bogatim za tadašnje pojmove, ali ne i nasljednicima cjelokupne imovine. Rokfelerov centar braća su otkupila od oca; nisu ga dobila na poklon ili kao naslijeđe. Međutim, mnogo je zanimljivija priča o tragu novca.

Rockefeller center 1932.

Rockefeller center 1932.

– Djed je prešao put od računovođe u jednoj bakalnici u Klivlendu, gdje je zarađivao pet dolara nedjeljno, do osnivača Standard oil kompanije, koja je zapravo bila naftna industrija USA, sve dok Vrhovni sud nije 1911. nakon dugotrajnih parnica, naložio da se ovaj trust rasformira. Mnoge od kompanija koje su nastale kao posljedica raspada Standard oila još postoje. S  njim se deda obogatio i postao najbogatiji čovjek u Americi… Njegovi partneri bili su opasni konkurenti, ali oni nisu krivi ni za šta, osim za poslovno ponašanje koje je bilo uobičajeno za to vrijeme. To je bio drukčiji svijet. Mnogi zakoni kojima se danas reguliše poslovna konkurencija tada nisu postojali. Standard je poslovao na granici ekonomije. To je bila nova, neistražena teritorija, u nekim slučajevima bukvalno kao Divlji Zapad. Borci protiv korupcije idealizovali su prve godine petrolejske industrije kao neku vrstu preduzetničkog raja. U stvari, bila je prava klanica s cijenama koje su divljale, velikim oscilacijama u proizvodnji – na tržištu je naizmjenično bilo viška ili manjka nafte. Rafinerije i proizvođači bi bankrotirali i propadali preko noći. Deda nije bio nimalo romantičan, smatrao je to situacijom koju obilježavaju spekulacije, kratkovidost, gubici i namjerio je da to ispravi na pragmatičan način. Istina, Standard je bio čistiji u svom poslovanju nego mnogi njegovi konkurenti. U toku procesa konsolidacije nudio je ne samo poštene, već često i velikodušne cijene za konkurentske rafinerije, toliko da su se njegovi konkurenti često vraćali u posao, samo da bi bili ponovo otkupljeni. Iako su se dedini partneri često ogorčeno žalili na njegov stalni mehanizam ucjene, nastavio je da kupuje da bi ostvario svoj plan. Standard je bio monopolska kompanija. Na svom vrhuncu kontrolisao je 90 odsto domaće naftne industrije i žestoko se trudio da kupi i preostalih deset odsto. Već po dedinoj smrti nazirale su se buduće uloge, odnosno namjere i ambicije, pronicljivom Dejvidu nepogrješivo vidljive čak i na fotografiji svih muških glava u porodici, ovjekovečenih dok čekaju voz sa koji nosi kovčeg sa dedinim posmrtnim ostacima iz njegove zimske rezidencije na Floridi.

JOHN D ROCKFELLER JUNIOR ET SES CINQ FILS DAVID,NELSON, WINTHROP, LAWRENCE S. AND JOHN D. III TARRYTOWN USA 25 MAI 1937

– Kada danas gledam tu sliku, nevjerovatno mi je kako je na njoj dobro uhvaćen naš međusobni odnos, šta je ko postigao u životu… Džon, što je karakteristično, stoji na periferiji slike. Ima 31 godinu, on je najstariji i nasljednik imena dinastije. Nakon što je diplomirao na Prinstonu, otac ga je postavio za člana upravnih odbora mnogih porodičnih institucija, među kojima su Fondacija, Rokfelerov institut za medicinska istraživanja i projekat Kolonijalni Vilijemsberg, pripremajući ga da bude glava porodice. Međutim, bio je stidljiv i nesiguran u svoje sposobnosti. Nelson je uspio da se smjesti u centar slike i zuri autoritativno u kameru. Ima 29 godina, postaće predsjednik Rokfeler centra. Lorens, 27 godina, filozof i biznismen, zuri negdje ispred sebe. Na dobrom je putu da postane vodeći investitor u avio-industriju i uskoro će s Edi Rihenbaurom, pilotskim asom iz Prvog svjetskog rata, kupiti veliki dio kompanije Isteri erlajns. Vintrop je najzgodniji. U njegovom slučaju, crte lica majke Oldrič, koje su izražavale jak karakter, u kombinaciji sa Rokfelerovim genima dale su mu ljepotu filmske zvijezde. Vin je najproblematičniji od nas, nikada se nije sasvim uklopio. Ima 25 godina i radi na naftnim bušotinama u Teksasu. Ja sam najmlađi, imam 21 godinu, i izgledam kao pravi žutokljunac. Upravo sam završio prvu godinu ekonomije na Harvardu i tog ljeta ću otići da nastavim studije na londonskom ekonomskom fakultetu. Otac, na kome počinju da se poznaju njegove 63 godine, glavna je figura na slici, potpuno otvoreno, prijateljsko, ljubazno lice, mada možda pomalo dalek.

Neposredno po djedovoj sahrani saznaće se nešto neočekivano u porodici:

– Nakon opijela, dok su se ljudi razilazili, djedov sobar, gospodin Jordi, pokazao je rukom da želi nešto da mi kaže. Okretni [vajcarac bio mu je stalni saputnik 30 godina, dobro sam ga poznavao, ali je uvijek bio suzdržan u mom prisustvu. Prišao sam mu, a on me odvukao na stranu, u prazan hodnik: ‘Znate, gospodine Dejvide, od sve braće, vaš djed je uvijek mislio da vi najviše ličite na njega!’ Mora da sam izgledao vrlo iznenađeno. To je bila posljednja stvar koju sam očekivao da mi kaže: Da, vi ste bili njegov miljenik. Zahvalio sam mu, pomalo nespretno, ali on je samo odmahnuo rukom: ‘Ne, ne, samo sam mislio da treba to da znate’.

Dejvid je bio ubijeđen da je Nelson bio taj. Ali, bilo mu je drago. Brzo je učio od velikih. Razgovarao je sa Hruščovom, Pinočeom, Enlajom, Titom, Sadatom, [aronom… Službovao je kod svakog američkog predsjednika, od Ajzenhauera. S Frojdom je govorio o psihoanalizi, ekonomiju je studirao kod [umpetera, a zanimanje za globalna pitanja Dejvida je uključilo u forume gdje je rado učestvovao i finansijski ih podržavao. Dva od njih postaće čuveni kao tajni centri moći iz kojih se upravlja sudbinama čitavog svijeta: Trilaterala i Savjet za spoljne odnose. Objašnjavajući šta ova društva predstavljaju, daje uvid i u Bilderberg grupu (1954.), koja je prije svega zastupala interese naftne industrije. Jedna trećina ove neformalne ali najmoćnije družine potiče iz političkih krugova, ostali su iz oblasti industrije, finansija, obrazovanja i komunikacija. Njeni članovi su najmoćniji ljudi koji godinama kontrolišu svjetsku privredu nevidljivim političkim sredstvima.

EU bi trebalo da se vrati svojim korijenima, koje je definisao moj prijatelj Žan Mone, nekadašnji vodeći francuski ekonomista. To znači federalistička Evropa, a ne Evropa naddržava

Prema istraživanju Džon Vitlija, Britanca koji prati grupu Bilderberg, pominje i malo poznatu ali, sa stanovišta ujedinjenja Evrope, zanimljivu grupu – Pezenti. Njen osnivač je vlasnik nekoliko italijanskih kompanija Karlo Pezenti, a na skupovima su prisustvovali samo Evropljani i tek po jedan Amerikanac. U njoj su bile arhitekte ujedinjene Evrope: Žan Mone, Robert Šuman i Konrad Adenauer. Prvo je Rokfeler bio u ovoj grupi, a ponekad kasnije i njegov prijatelj Henri Kisindžer. To je jedina grupa za koju kaže da je morao iz nje da istupi zato što su se saradnici Čejs banke plašili da će to članstvo moći da se protumači kao šurovanje s reakcionarima. Ovu grupu Rokfeler je smatrao reakcionarima jer su neki od članova, kao nadvojvoda Oto Habsburg, istaknuti član vatikanskog Opus Dei monsinjor Albero Đovaneti i francuski konzervativni intelektualac Žan Pol Viole bili zaokupljeni prvenstveno sovjetskom prijetnjom i nezadrživim probijanjem na vlast komunističkih partija Francuske i Italije. Trilateralnu komisiju koja je, kako sam priznaje, privukla najviše pažnje i kritike, osnovao je iz potrebe da bi se Japan uvukao u međunarodne poslove i kao jednu od vodećih svjetskih ekonomija privolio na širi angažman.

– Ako se teoretičari zavjere nakostriješe na pomen Savjeta za spoljne odnose, Bilderberg sastanci im vjerovatno izazivaju apokaliptične vizije o svemoćnim međunarodnim bankarima koji kuju zavjere s beskrupuloznim vladinim službenicima da bi neupućenom svijetu nametnuli prepredene planove. Uz rizik da se ovi pobornici zavjere razočaraju, istina je da je Bilderberg zapravo jedna jako interesantna godišnja diskusiona grupa koja raspravlja o pitanjima značajnim i za Evropljane i za Amerikance – bez postizanja konsenzusa.

Za grupu su vezivani i skandali…?

– Bilderberg se 1976. suočio sa skandalom koji je skoro doveo do njegovog sloma. Početkom te godine, u svjedočenju pred Komitetom Savjeta za spoljne odnose, tvrdilo se da se princ Bernhard obratio korporaciji Lokid s ponudom da iskoristi svoj službeni položaj kako bi uticao na holandsku politiku nabavki za potrebe odbrane, uz značajnu finansijsku nadoknadu. Kako je godina odmicala, dokazi protiv princa Bernharda su se nakupili, uključujući i indikacije da se s posrednicima susreo za vrijeme Bilderberg susreta. Konferencija 1976. je otkazana, i za izvjesno vrijeme izgledalo je da je sa Bilderbergom gotovo. Iako je nekoliko članova s indignacijom dalo ostavke, dok je nekolicina drugih smatrala da su ovi susreti prevaziđeni i nekorisni, mnogo više ih je vjerovalo kako treba da nađemo načina da se oni nastave. Posebno izabrani komitet predložio je da se Bilderberg nastavi, ali da se susreti modifikuju tako da uključe i mlađe učesnike, koji bi pomogli da se unese raznolikost u predstavljanju političkih gledišta. Lord Alek Houm, nekadašnji uvaženi premijer Britanije, prihvatio je da predsjedava, i susret 1977. u Torkveju predstavljao je izuzetan uspjeh. Lord Houm bio je prvi u nizu istaknutih predsedavajućih koji su činili Valter [el, bivši predsjednik Njemačke; lord Rol od Ipsdena, predsjednik SBC Varburg; lord Karington, nekadašnji britanski ministar spoljnih poslova; i najnoviji Etjen Davinjon, predsjednik Sosijete ženerala iz Belgije. Drago mi je što mogu da kažem kako na početku novog milenijuma ponovo osnaženi Bilderberg nastavlja da napreduje.

S obzirom na vaše iskustvo u podržavanju institucija koje su propagirale globalizaciju, poput Trilateralne komisije, da li biste nešto mijenjali u njihovom djelovanju ili biste radije uspostavili nove?

– Više vjerujem da bi trebalo ojačati postojeće, prije svega širenjem kruga uključenih ljudi. Dakle, nisam protiv stvaranja novih organizacija, ali sam radije za pružanje podrške ljudima i jačanje njihovog djelovanja.

Vaša uloga u Vijetnamu bila je mnogo veća od otvaranja filijale Čejsa?

– Putovanje u Južni Vijetnam u septembru 1966. samo me učvrstilo u uvjerenju da moramo da učinimo sve kako bismo spriječili trijumf Vijetkonga i Sjevernovijetnamaca. Otišao sam u Sajgon da otvorim filijalu Čejs banke koja će pružati usluge sve većem broju američkih vojnika stacioniranih tamo. General Vilijam Vestmorleand obavijestio nas je o razvoju rata. Vjerovao je da USA imaju kapacitete da pobijede, ukoliko smo spremni da angažujemo dovoljno borbenih trupa i ostanemo na kursu. A, najviše ga je brinulo da će nas rastući antiratni sentiment kod kuće spriječiti da vodimo rat do kraja. I mene je uznemiravao broj mladih Amerikanaca, uključujući i moju djecu, koji su izgubili osjećaj patriotizma i ponosa na svoju zemlju. Nakon ofanzive, tek početkom 1968, postalo je jasno da strategija masovne vojne intervencije nije bila djelotvorna, dok je razočarenje ratom u USA dostiglo vrhunac grozničavosti. Shvatio sam onda da nemamo izbora osim da pregovaramo o povlačenju pod najprihvatljivijim mogućim uslovima. Gledam unazad na Vijetnam, kao što i drugi čine, kao na užasnu tragediju za našu zemlju. Ipak, naša intervencija u Vijetnamu jeste obezbijedila vrijeme ostalom dijelu regiona da se stabilizuje i počne tranziciju ka demokratskoj i tržišno orijentisanoj privredi. Razgovor krajem 1998. godine s Li Kuan Juom, bivšim premijerom Singapura, potvrdio je ovaj pogled. Rekao mi je: ’Amerika je izgubila Vijetnamski rat u SAD, a ne u Vijetnamu’. Li je bio ubijeđen da bi cijela jugoistočna Azija pala pod kinesku komunističku dominaciju da nismo intervenisali.

Vodile su me tri ambicije u životu: da budem najveći ekonomista, ljubavnik i jahač

Prvi ste iz porodice Rokfeler koji je napisao memoare. Šta vas je navelo na to?

– Mnogo knjiga je napisano o našoj porodici, ali niko još nije pisao sa pozicije insajdera. Vjerujem da sam u svom životu upoznao zanimljive ljude. Drugi članovi porodice nisu imali inspiraciju, ili nisu željeli da se bave tim, znajući da je to obiman posao.

Da li vas je iznenadila činjenica da su vaši memoari popularni i na Zapadnom Balkanu?

– Nisam vjerovao da knjige američkih autora mogu naići na zainteresovanost čitalaca i kod vas, vašoj zemlji, a kamoli knjiga koja detaljno opisuje život jednog bankara i filantropa. Izdavač me uvjeravao u suprotno (Interkomerc Beograd, op.) i, na moje iznenađenje, pokazalo se da je u pravu.

Šta za vas znači biti jedan od Rokfelera? Osjećate li odgovornost zbog toga?

– Bio sam šesto dijete u porodici i nije mi bila posvećena tolika pažnja kao mojoj braći i sestri. Iskreno, nisam bio pod velikim pritiskom. Ljudi te gledaju drugačije kad te upoznaju, ali sam imao, i imam, dobre prijatelje. Biti Rokfeler ima svoje prednosti i lakše uspostavljam veze zahvaljujući slavnom prezimenu.

U jednom periodu pokušali ste da se distancirate od porodice i započnete svoj biznis?

– Nisam želio da olako proćerdam život i budem poznat samo kao član porodice. Postojao je rizik jer, da sam se posvetio samo poslovanju, mnogi bi rekli da sam to postigao zahvaljujući prezimenu, a ne sopstvenom zaslugom. Zato sam doktorirao na ekonomiji. Univerziteti ne poklanjaju diplome, moraš naporno da radiš da bi to postigao. Učinio sam to zbog sebe.

I vođenje banke kao da je imalo sličan motiv?

– Kada sam 1969. preuzeo funkciju generalnog direktora banke, u njoj sam proveo gotovo 23 godine. Suprotno Vintropu Oldriču i Džek Mekloju u vrijeme kada su preuzimali komandu, poznavao sam banku iznutra i bio uključen u većinu oblasti njenog poslovanja. Na početku službe nedostajali su mi autoritet i samostalnost u ostvarivanju ciljeva. Razlog tome je bio što je Džordž ^empion odbijao da prepusti dizgine vlasti, kao i moja neodlučnost da potvrdim svoj puni autoritet. Iako nije više bio službenik banke, Džordž je ostao direktor i na mjesečnim sastancima odbora nastavio da sumnja u moje odluke i daje izjave koje su djelovale kao naredbe. I dalje se ponašao kao da je predsjednik. Ne sumnjam da je mislio da to čini u najboljoj namjeri i nastojanju da spasi banku od mojih donkihotovskih poduhvata, ali su čak i njegovi simpatizeri u odboru priznali da je situacija postala nepodnošljiva.

Da sam mladi bankar ili ovdašnji poslovni čovjek, prvo bih vidio kako to rade u razvijenijim zemljama, možda Austriji i Italiji, a onda to primjenio u svom poslu

Nakon dvije godine njegovih stalnih kritika, ubijedio sam odbor da promijeni statut banke i spusti starosnu granicu za povlačenje iz odbora na 68 godina. Naravno, to nije bilo slučajno. Džordž je tada bio u tom dobu. Nekoliko godina potom, povremeno bih naletio na njega, i poslije nekoliko pića oštro bi prolio svoja osjećanja kako uništavam banku. Na neki način ne mogu da ga krivim zbog njegove gorčine. Naše zajedničko rukovođenje bilo je duboko frustrirajuće za njega. Posvetio je čitavu karijeru Čejsu, instituciji koju je, siguran sam, volio isto koliko i ja, pa ipak mu nikada nije bilo dozvoljeno da samostalno rukovodi bankom. Iskreno je bio ubijeđen da su moje radikalne ideje bile opasne, baš kao što sam ja bio ubijeđen da su one od suštinske važnosti za opstanak banke i njen rast. Naše vizije su bile suprotne, tako da stvarni kompromis nije bio moguć, već samo prilagođavanje. Svakako da je Čejs izgubila značajnu prednost, naročito u odnosu na Siti banku. Na drugoj strani, da sam 1960. podnio ostavku i prepustio banku Džordžovim rukama, Čejs se nikada ne bi razvila i postala velika međunarodna banka. Džordž je, takođe, ograničavao moj autoritet direktnim sredstvima. U jesen 1968, šest mjeseci prije nego što se penzionisao, je progurao reorganizaciju višeg nivoa uprave banke kroz formiranje izvršne kancelarije predsjednika, koja je počinjala sa radom istog dana kada sam ja preuzimao funkciju. Braneći svoj potez, rekao je da su sve vodeće njujorške banke uradile istu stvar. Izvršnu kancelariju činili smo ja, kao glavni predsjednik, Herbert Paterson, predsjednik i glavni administrativni službenik i Džon Plejs i Džordž Roder, novoimenovani potpredsjednici. Tobožnji razlog za promjenu je bila efikasnost. Iako sam imao rezervu prema novoj reorganizaciji, branio sam njenu nužnost kao budući glavni predsjednik banke.

Ekonomija koja je utemeljena u privatnom sektoru, sa svim svojim manama, bolja je alternativa od one koju nude autoritarna vlast i socijalistički orijentisani režimi

Vjerujete li da tržište samo, zbog svojih zakonitosti, rješava nepravde u društvu?

– Ekonomija koja je utemeljena u privatnom sektoru, sa svim svojim manama, bolja je alternativa od one koju nude autoritarna vlast i socijalistički orijentisani režimi, koji ljudima pružaju manje slobode i manje su uspješni.

Ali, ako uzmemo primjer SAD, milioni ljudi nemaju plaćeno zdravstveno osiguranje, ni od države ni od preduzeća?

– Promjene koje su nastale kao posljedica Nju dila bile su neophodne; vjerujem da svi priznajemo da bi vlada trebalo građanima da obezbijedi obrazovanje i zdravstveno osiguranje.

Mnoge banke, prije svega evropske, prisutne su u BiH i Srbiji, ali nema nijedne američke. Zašto?

– U samoj Americi je došlo do ukrupnjavanja banaka i sada ih je veoma malo, a posebno je malo onih koje bi poslovale preko okeana. Što se tiče američkih, koliko mi je poznato, tri bi trebalo da budu zainteresovane…

Kakve su šanse da vi investirate kod nas?

– To je zaista dobro pitanje, ali za sada nemam potpun odgovor na njega. Prije svega, sada nisam aktivan u bankarstvu, ali reći ću načelno da banke moraju da vide da je vaša zemlja zaista spremna i otvorena za investicije. Izuzetno je važna uloga države, treba da se ostvari slika stabilnog i poželjnog investiranja.

Ako bi se pravila moneta za novac svijeta, Dejvid Rokfeler bi bio njen avers, a revers stilizovan globus

Šta sve podrazumijevate pod tim da je važna uloga države?

– Mora da se obezbijedi mnogo više informacija nego što sada postoji. Puno informacija stvara povoljnu klimu za ulaganja. Možda bi vaša država mogla da organizuje posebno radno tijelo, komisiju, koja bi se sistemski bavila privlačenjem investitora. Politička stabilnost je, takođe, važan faktor. Pod tim podrazumijevam stabilnu vladu i ekonomsko okruženje, znači jaku poslovnu zajednicu.

Kule Bliznakinje, simboli moći, ostaće upamćeni po tragediji. Međutim, i gradnju su pratila parničenja, poruge…?

– Tih dana, čim biste prošli jezgro Volstrita, zašli bi u istinski trgovački sirotinjski kvart. Na zapadnoj strani zdepaste niske zgrade i magacini izgrađeni krajem 19. vijeka bili su sada zauzeti stotinama radnji na čijim su prozorima bile istaknute rukom pisane reklame za jeftine elektronske uređaje. Istočna strana je bila, čak, i gora. Neupotrebljavana željeznička pruga podignuta na stubovima, koja je polagano rđala sa hiljadama golubova, nadnosila se nad napuštenim pristaništem i magacinima u susjedstvu. Sjeverno od nje, riblja pijaca Fulton doprinosila je jedinstvenom mirisu u ovoj oblasti, naročito u vrelim ljetnjim danima. Planovi za trgovinski centar zahtijevali su oko milion kvadrata kancelarijskog prostora, uglavnom u dvije zgrade od po 110 spratova, više od Empajt stejt bildinga, smještene na velikom trgu koji bi, takođe, obuhvatio i mnogobrojne manje građevine. Kritičari su tvrdili da toliki prostor nikad neće biti u potpunosti iznajmljen i zatražili da se projekat smanji. Nelson je odmah priskočio u pomoć i najavio da će država Njujork, koja je željela da konsoliduje svoje poslove u gradu, zakupiti 100.000 kvadratnih metara poslovnog prostora, i tako postati najveći zakupac. Pošto su 1965. počela iskopavanja za kule Bliznakinje (kako su ih nazvali njujorški tabloidi po Nelsonu i Dejvidu!), Nelson je odlučio da zakupi dodatnih sto hiljada kvadratnih metara. Njegova najava izmamila je još jedan hor poruga – neki su tvrdili da sam posredovao kod Nelsona da obezbijedi dovoljno zakupaca. Zapravo, ni ja, ni udruženje Centar grada – donji Menhetn više nismo imali veze sa izgradnjom i iznajmljivanjem trgovinskog centra otkako je Lučka uprava preuzela odgovornost za projekat. Godine parničenja i odlaganja povećale su konačne troškove izgradnje trgovinskog centra na drastičnih 1,5 milijardi dolara, što je suma gotovo pet puta veća od prvobitno procijenjene. Zgrade su završavane i popunjavane u etapama između 1970. i 1977. Dvije kule biće, bar jedno izvjesno vrijeme, najviše zgrade na svijetu i obezbijediće kancelarijski prostor za više od 50.000 ljudi. Trošile su električne energije koliko i grad od 400.000 stanovnika, a njihovi rashladni sistemi od 40 hiljada tona bili su dovoljni da ohlade frižidere u gradu od milion ljudi.

11. septembra 2001. bili ste u svom kabinetu, na 56. spratu Rokfeler centra?

1200px-GE_Building_by_David_Shankbone– Bio je to dan, da se poslužim frazom predsjednika Ruzvelta, koji će se vječno po zlu pamtiti. Gledao sam tog jutra kroz prozor svoje kancelarije kako se dva pramena dima u crnilu uzdižu sa kula WTC i kako ih vjetar nosi ka otvorenom moru preko Bruklina i kroz moreuz Verazano. Nešto prije deset izjutra srušila se Južna kula i oblak dima prekrio je južni dio Menhetna. Prekrio je Volstrit i okolinu, gdje sam proveo veći dio karijere. Odmah sam znao da će razaranje i gubitak ljudstva biti ogromno. Neposredno poslije napada, kao i svi Njujorčani i Amerikanci, borio sam se sa nevjerovatnim razmjerama katastrofe i pokušavao da dokučim njene uzroke. Tek s vremenom počeo sam da shvatam vezu između terorističkih napada i skoro pedesetogodišnjih propusta u rješavanju bliskoistočne dileme. Opomena predsjednika Nasera o rastućoj nestabilnosti i radikalizmu širom regiona koju mi je uputio 1969. godine odzvanjala je snažno.

(The Prestige BiH/ Izvod iz Memoara ljubaznošću Rokfelerovog arhivskog centra/ razgovarao Goran Perčević)

Preporučujemo vam i sljedeće: