Hrvati prihvatili zakon, plaže mogu pod koncesiju

Region

Sporni Zakon o koncesijama izglasan je u hrvatskom parlamentu bez obaziranja na zamjerke javnosti

Sagovornici DW ukazuju da će tako luke, plaže, polja i izvori energije moći da služe samo profitu pojedinaca.

Sve može pod koncesiju – recimo i luka u Rijeci

Usljed javne pompe izazvane međunarodnom arbitražom oko Piranskog zaliva prošle sedmice, vladajuća većina u Hrvatskom saboru izglasala je Zakon o koncesijama. Na istoj sjednici izglasano je još zakonskih akata, naravno, ali ovaj se posebno ističe propratnim društvenim kontekstom – otporom javnosti koji je ovom prilikom ipak ostao u sijenci. Jer, koncesioniranje u poslednje vrijeme izaziva burne reakcije zbog evidentne zloupotrebe javnih dobara. Recimo, već je čuven primjer plaže Zlatni rau Bolu na ostrvu Braču, zbog koje je nastala vrlo aktivna civilna inicijativa Pokret otoka.

Zakon o koncesijama donesen je, međutim, sa svim onim naveliko kritikovanim dijelovima kojima su se ta i druge inicijative protivile. Nije uvaženo gledište da bi o koncesioniranju lokalnih resursa trebalo da odlučuju lokalne zajednice preko svojih predstavnika, već su ovlašćenja zadržana na višim i daljim instancama. Omogućeno je hipotekarno opterećivanje resursa, kao i netransparentno poslovanje na njihovu štetu. Pri tom treba reći da su izložena udaru raznorazna dobra poput luka, plaža, polja, voda i energetskih izvora, a donekle su zaštićene tek šume.

Česte preprodaje koncesioniranih dobara

„Među tri negativna elementa dosadašnje prakse s koncesijama ubrojao bih, prvo, činjenicu da su i ranije za pojam takvih ugovora primjenjivani razni odnosi koji nisu ništa drugo doli prikrivena privatizacija“, rekao nam je Josip Kregar, sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu. „Drugo, građani su bili loše ili nikako informisani, pa su u procesima koncesija učestvovali uglavnom kroz demonstracije. Time je pričinjena šteta demokratiji, jer se koncesionirana dobra itekako tiču lokalnog stanovništva. Ono bi zato moralo učestvovati i u odlučivanju i u stalnom nadzoru koncesioniranih dobara.“

Treći akcenat, prema Kregarovom mišljenju, trebalo bi posvetiti pitanju cijene pojedine koncesije, budući da su javni ugovori često bili nedostupni javnosti ili proglašavani poslovnom tajnom. „Investitori su često i preprodavali pravo na dobro koje koncesioniraju; zacjelo ste primijetili da je to više nego očit problem i u postojećem zakonskom tekstu. Pokazalo se da se itekako imamo razloga da se plašimo takvih situacija u lokalnim sredinama, gdje se uz malo sumnjivog interesa i dosta novca može sprovesti takoreći sve, od uzurpiranja plaže na Jadranu do eksploatacije nekog vodotoka u Lici za dobijanje energije.“

Dubrovački gradski odbornik Ljubomir Nikolić, iz grupe „Srđ je grad“, pak, mišljenja je da će plaže ili luke još i biti zaštićene, s obzirom na vidljivost, no i osjetljivost javnosti prema njima: „Ali, ovaj zakon reguliše pitanje svih koncesija, te se u odnosu prema drugim zakonima postavlja kao nadređen. Tako će on omogućiti koncesioniranje vodnih izvora, sistema energetskog snabdijevanja… Strahujem da nam se ne dogodi efekat ‘kuvane žabe’ koja ne shvata da temperatura vode raste i da će umrijeti. Kad shvatimo da smo izgubili vodu i prostor, zakon će već odavno biti na snazi i sve će biti legalno.“

Prvo razvojni plan, zatim koncesija

Nikolić ističe više mana proteklog zakonodavnog postupka u vezi s koncesijama – isključivanje gradova i opština iz procesa odlučivanja, izostanak javne rasprave, zanemarivanje amandmana koji bi proizašli iz nje. Tu su i konkretne zamjerke, na primjer ona da biranje koncesionara na osnovu najviše finansijske ponude može dovesti do veće cijene proizvoda ili usluge za lokalno stanovništvo i onemogućavanja pristupa javnom dobru. Takođe, on ukazuje na potrebu usklađivanja koncesija s već definisanim razvojnim planom jedinice lokalne samouprave, a ne da se razvoj prilagođava biznisu oko pojedinačnih koncesija.

„U Dubrovniku je cijela obala praktično već koncesionirana“, kaže Nikolić za DW o praksi u svom gradu. „Trenutno nema zatvorenih koncesija koje bi lokalnom stanovništvu onemogućile korišćenje pomorskog dobra. No imamo slučajeve neprimjerenog korišćenja postojećih ugovora“, dodaje on, opisujući primjere koncesionara koji radi svog profita ometaju sve građane koji nisu ujedno i – mušterije. „Izostanak jasnih mehanizama utvrđivanja prekršaja, kao i ovlašćenja lokalne vlasti u utvrđivanju prekršaja, dovodi do niza konflikata koji narušavaju javni prostor i kvalitet života“, kaže ovaj odbornik.