PETAR JELIĆ: Sve treba raditi srcem

Kao dječaku rekli su mu da bi profesionalno igranje fudbal bilo problem za njegovo srce. Ipak, ljubav prema tom sportu je nadvladala sve i dala snage da uloži dovoljno truda koji mu je omogući da fudbal bude njegova profesija. Ljubav prema Modriči zadržala ga je u rodnom gradu, a ljubav mu vraćaju i njegovi sugrađani, koji su ga birali da bude njihov predstavnik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Kao mlad je snagom talenta izborio da ne bude pominjan kao sin Milana Jelića, predsjednika Republike Srpske, ministra i dugogodišnje direktora modričke rafinerije. Govorilo se o njemu kao velikom talentu, dobrom fudbaleru, a danas za sebe Petar Jelić kaže da je običan porodičan čovjek koji je prešao iz jedne životne faze u drugu. Jedan put koji je bio usko vezan za fudbal je završen, a započeo je onaj koji ga je uveo u Narodnu skupštinu. Razgovor započinjemo podsjećanjem da je bio dobar đak u gimnaziji i da je na kraju postao diplomirani pravnik, uprkos uobičajenom klišeu da je to uz sport prava rijetkost.
– Tako sam odgojen, bavi se fudbalom, juri svoj cilj i san, ali moraš voditi računa o obrazovanju. Dobro su mi išli istorija i jezici, bilo mi je logično da upišem pravo, jer se to može kampanjski spremati. Tokom srednje škole, zbog obaveza oko fudbala, bio sam kampanjac, kad nešto treba odvoji se vrijeme i nauči se. Imao sam uslov od roditelja, nema treninga ako nisi dobar u školi. Ne moraju da budu sve petice i da se bude Vukovac, ali sam morao da se trudim. Postoje predmeti koje voliš i koje ne voliš, koji ti idu ili ne idu, ali podrazumijevalo se da nemaš problema sa školom. U našim generacijama bilo je dobrih i slabijih đaka, ali i ti slabiji su bili dobar, vrlo dobar, nije bilo propadanja. Iz moje generacije, nekoliko fudbalera koji su bili standardni u juniorskoj ekipi i odlični fudbaleri, odmah su otišli da studiraju i nisu se bavili profesionalnim sportom. Upisao sam fakultet po završetku srednje škole, ali sam već tada otišao u Njemačku, tako da sam ipak tu obavezu odgodio za vrijeme kad sam završio fudbalsku karijeru.

Roditelji su me tako odgojili, bavi se fudbalom, juri svoj cilj i san, ali moraš voditi računa o obrazovanju

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
– Od najmlađih dana fudbal je moja ljubav. Da je današnje vrijeme možda bi bilo drugačije. Tokom odrastanja nije bilo interenta i društvenih mreža, nekad nije bilo ni struje. Modriča jeste grad odbojke, ali u mom društvu je vladala ljubav prema fudbalu. Ide se u školu, dolazi se iz škole, baca se ranac u kuću i ide na teren. Ostaje se do uveče dok ne počnu majke da nas dozivaju. Mi imamo ekipu u naselju Srpska varoš, pa igramo protiv centra, protiv Čarlijevaca… Poslije smo počeli trenirati. U ratu su treninzi stalno bili prekidani zbog uzbuna, bili smo izvježbani da se sklanjamo bez puno razmišljanja. Naš san je bio da ne bude rata i da ima struje, da možemo da pogledamo crtani film ili utakmicu.

A fudbalski počeci?
– Već u pionirima smo bili prvaci Republike Srpske, pobijedili smo Borac, ja sam dao dva gola. Tad su prvi put novine pisale o našem uspjehu. U juniorskoj konkurenciji smo bili odlični, dominirali smo. Finale Kupa BiH 9:0, finale Kupa RS 4:0, finale razigravanja za prvaka BiH 3:1. Bio sam u prvom timu i igrao sam samo šest najvažnijih utakmica, dao sam 19 golova. Tad se vidjelo da od tih momaka nešto može biti. Rađeno je sa nama individualno. Poklopilo se dosta toga, talenat, dobro vođenje, dobra organizacija, djeca iz drugih gradova su dolazila da treniraju u Modriču. Kad smo mi bili pioniri, imali smo 12-13 igrača, a imamo dva golmana, pa onda jedan brani a drugi igra. Od 2003. kad se ušlo u Premijer ligu, u prvoj sezoni smo osvojili Kup BiH, a 2008. je osvojeno prvenstvo. Danas kad gledam sa odmakom, nisam ni bio svjestan koliko su to značajni uspjesi, jer to je poslednji slučaj da je klub iz jednog malog grada osvoji titulu. Isto tako, i po budžetu smo bili u drugom dijelu lige, ali smo bili odlično složena ekipa.

I otac je u mladosti igrao fudbal, koliko je pomagao sa savjetima?
– Sa njim sam stalno razgovarao o fudbalu. Od detalja, kako se postaviti na terenu, ali stalno je ponavljao da je talenat 10 odsto a rad sve ostalo. Ako hoćeš da budeš bolji od drugih, moraš da radiš više od drugih. To se na kraju uvijek vidi, uz neke kockice koje moraju da se poklope. Ako se odigra loše, trenira se više da bi bilo bolje, ako je dobro, trenira se da bi se nastavilo. I nije se zadovoljavao nikada, govorio je da uvijek može bolje. Dam u finalu juniorskog kupa šest golova, on kaže – promašio si onu jednu. To me nerviralo, pa jel’ ikad dobro?! Ali tako me je motivisao da budem bolji i dajem više i na treninzima i na utakmicama, i u životu na kraju krajeva.

Sa ove distance mislim da sam prerano otišao u Njemačku. Prvi odlazak od kuće, preskočeno nekoliko stepenika. Ali da nisam otišao, ne bih doživio to što sam doživio

Da li je istina da ste imali problema sa zdravljem, zbog čega je karijera bila upitna?
– Imao sam urođenu srčanu manu koju smo otkrili sa 17 godina. Prva reakcija doktora bila je – nikakav sport, ništa. Bio sam ljut, razočaran, uvrijeđen, nisam htio ni sa kim da pričam. Kasnije smo uzeli i druga mišljenja doktora koji su imali iskustva, koji koji su rekli da je moguće bavljenje sportom, ali uz redovne kontrole na tri ili šest mjeseci, i da neće biti nikakvih problema. Takve iste probleme su imali Albert Nađ i Nvankvo Kanu iz Arsenala, koji su to čak operisali tokom karijere. Tada mi je doktor rekao da ću neminovno operisati srce negdje između 30. i 35. godine i do tada će to postati rutinska operacija. Tako je i bilo. Naravno, nijedna operacija nije jednostavna, posebno te gdje se otvara grudni koš i radi na živom srcu, ali sve je prošlo dobro.

Kako je izgledao ulazak u svijet profesionalnog fudbala?
– Sezonu u kojoj smo osvojili prvenstvo Srpske nisam igrao, imao sam 16 godina. Debitovao sam u Premijer ligi, bili smo šesti, osvojili smo kup protiv Borca. Može se reći početak iz snova, jedino je pokvarilo to što smo finale igrali na Koševu i bilo je malo publike, a da se igralo u Banjaluci i Modriči to bi bio pravi spektakl. Sa 19 godina sam bio najbolji strijelac lige i počelo je interesovanje drugih klubova. Uglavnom su bili iz regiona, i to je bilo čudno, svi zovu, ali nikakvog konkretnog dogovora nema. Prestao sam to uzimati za ozbiljno, kad se javio menadžer iz Njemačke, najavio dolazak u Banjaluku i zakazao sastanak. Kasnije je javio da možemo da da pravimo ugovor sa Nirnbergom. Bilo je nevjerovatno, jer sam kao mali igrao igru Fudbal menadžer i volio sam da tražim manje poznate igrače i tako zapamtim ime Marek Mintal. On tad postaje jedan od boljih igrača Nirnberga, a onda ja dođem u taj klub i budemo saigrači. A 2002. smo kao omladinci FK Modriča imali ekskurziju u Njemačku i odveli su nas na stadion Nirnberga koji je uređivan za Svjetsko prvenstvo. Dakle, sve je vodilo Ninrbergu.

Bio sam dio Nirnberga koji je nakon 38 godina osvojio njemački kup. Od aerodroma nas je čekao špalir navijača, na gradskom trgu je bilo 200.000 ljudi

Kako je bilo u Nirnbergu?
– Kad sam otišao tamo, vidio sam da je u pitanju drugi nivo organizacije, sve je izgledalo sjajno. Prvi dio sezone sam otišao na pozajmicu u drugu ligu, a kasnije su me priključili prvom timu. Iako nisam imao pravo da igram, bio sam dio ekipe, išao na sva gostovanja, i svjedočio tom uspjehu, gdje je klub završio šesti u ligi i osvojio Kup. Bio je to prvi trofej nakon 38 godina. Samo finale je nešto što treba doživjeti, stadion u Berlinu, pola stadiona naši navijači, pola Štutgartovi. Zatim, samo slijetanje sutradan u Nirnberg, na aerodromu nas čekaju kabriolet automobili, odatle nas voze u grad, a uz put špalir ljudi koji nas pozdravljaju. Na gradskom trgu je bilo 200.000 ljudi. Sve to ostaje za čitav život.
Sa ove distance mislim da sam prerano otišao u Njemačku. Prvi odlazak od kuće, preskočeno nekoliko stepenika. Ali da nisam otišao, ne bih doživio to što sam doživio. Možda sam trebao drugačije, možda nisam trebao biti nestrpljiv. Iz pozicije najboljeg igrača u svom klubu, ideš negdje gdje si jedan od stranaca, neko ko može da zaigra a i ne mora, preživjeće oni i bez mene. Ali to je sve život i ko zna što je to dobro.

Kao omladinci FK Modriča smo 2002. imali ekskurziju u Njemačku i odveli su nas na stadion Nirnberga koji je uređivan za Svjetsko prvenstvo. Dakle, sve me je vodilo Nirnbergu

Nakon toga je uslijedio odlazak u OFK Beograd. Kako je izgledao taj dio života?
– Sa ljudima iz OFK sam bio i ranije u kontaktu, nekadašnji selektor mlade reprezentacije, a tada-šnji trener OFK Beograd, Slobodan Krčmarević me je zvao više puta, i kad se ukazala prilika otišao sam tamo. Prva sezona je bila teška. Otac je preminuo i to je bio udarac na ličnom nivou, nisam puno ni igrao. Kasnije sam dogurao do statusa kapitena, igrali smo Evropu, bili treći u prvenstvu. Taj period mi je donio veliki broj prijatelja i lijepih trenutaka, a ja se samo lijepih sjećam. Kroz klub je prošlo dosta sjajnih igrača, OFK je imao više mladih reprezentativaca od Crvene Zvezde i Partizana. Bane Ivanović, Duško Tošić, Kolarov, Ivelja, Đorđe Rakić, Ignjovski, Rodić… Družili smo se, sa Iveljom sam se okumio, kao i sa Zoranom Milovcem. Da ne zaboravim Branka Lazarevića, on je jedini Ozrenac koji je igrao na Olimpijadi, u Atini 2004. Sa mnogim ljudima sam ostao u kontaktu, za mene je nepojmljivo da je drugačije.

Koja utakmica je ostala u sjećanju?
– Utakmica poslednjeg kola druge sezone, kada smo se borili za opstanak. Igrali smo sa Banatskim Dvorom, morali smo da pobijedimo, neriješen rezultat njih ostavlja u ligi. Sva ta tenzija je ostala u sjećanju, pritisak koji smo sami sebi stvarali, a zatim uprava i navijači. Postigao sam jedan gol, Jevtić drugi, dominirali smo, a oni su u zadnjem minutu dali gol iz jedine ozbiljnije prilike. Zamisli da nismo dali drugi gol, kakva bi to nesreća bila na kraju.

Uslijedio je put za Rusiju?
– Te 2010. ruska liga je bila u ekspanziji i poziv Nižnjeg Novgoroda je došao u pravi čas, a i uvijek sam želio da vidim Rusiju. Fudbal im je specifičan, kako se promijeni uprava – sve se mijenja. Odmah nakon polusezone su me poslali u Dinamo Tbilisi. To je bilo zanimljivo iskustvo, lijep grad, ali siromašna zemlja. Nisam znao da su toliko pobožni ljudi, imaju afinitet prema Srbima. Kada je riječ o fudbalu, dobri su igrači, ali specifičan mentalitet, nisu konzistentni, osciliraju.
Poslije sam se vratio u Rusiju, bilo je dobrih igara ali sam imao i dosta problema sa povredama, lomio sam prst na ruci i na nozi. Pošto se u Rusiji tad igrala sezona proljeće ljeto, ja nisam osjetio tu rusku zimu, jer smo i pripreme odradili na moru. Zapravo, te 2010. godine su bile ekstremne vrućine i požari, i po tome pamtim Rusiju.

Nakon Kine sam došao u FK Rad, gdje sam odigrao sezonu 2014.-15. Tada sam ostvario rekord Superlige Srbije, kada sam dao pet golova Voždovcu, to je bila neka kruna karijere

Nakon toga imali ste sezone u Srbiji i u Kini. Otkud Kina?
– Po povratku iz Rusije nisam igrao polusezonu, malo i zbog doktorskih nalaza, dvoumio sam se da li uopšte da nastavljam profesionalnu karijeru. I onda se pojavio Švaba Milanović, trener koji me zvao da dođemo u Hajduk iz Kule. Odradili smo dobre pripreme, ali klub se sedam dana prije početak prvenstva ugasio. I onda je nas 7-8 sa Švabom otišlo u Novi Pazar, klub koji je imao tek 10 igrača i nije se znalo ni da li možemo započeti. Ipak tu polusezonu smo odradili super, bili smo u vrhu tabele. Na polusezoni sam otišao u Kinu. To je bio drugi svijet. Prvi put sam bio toliko daleko od kuće, da nisam dolazio sedam mjeseci. Razlike u mentalitetu, hrani, nikako mi to nije prijalo. Dosta ljudi mi kaže pa kako, ja baš volim kinesku hranu. Pa volim i ja kinesku hranu koja je prilagođena evropskim ukusima. Ali ta u restoranu nije kao u Kini. Osim toga, bio sam u Guangžou, koji je specifičan po klimi, užasne vrućine i velika vlaga. Ostalo mi je u sjećanju, probudiš se, tmuran dan, misliš da će biti prohladno, izađeš napolje i ne možeš da dišeš. I onda, kako pokušavaju to da malo usklade, u zatvorenom stalno radi klima, pa unutra sjediš, smrzavaš se, izađeš napolje i prokuvaš. Tako da mi tamo mnogo šta nije leglo. Uvijek sam volio hladnije vrijeme, posebno za trening i utakmice, prijalo mi je kad je prohladno ili kiša.

U poređenju sa evropskom organizacijom, sve je potpuno drugačije, čak i naša organizacija mi je u poređenju sa tim odlična. Završava se trening, svako nosi svoju opremu kući na pranje, imaš jednu garnituru, pereš i čuvaš dok ne podereš. Oni su tamo stvarno drugačiji, specifični i svoji. Naprimjer, imaš ogroman tržni centar, u njega uloženi milioni, a pored njega smeće. Ili stadion izgrađen za neko veliko takmičenje, igre prošle i sad se trava ne održava. To mi je ostalo upečatljivo. Inače, grad je prelijep, moderan, blizu je Hong Kong i možete otići vozom.

Najteži protivnik je bio Junes Kabul, protiv koga sam igrao u dresu Francuske. Ne možeš mu ništa. Imaš igrača protiv kojih si jači, protiv nekog si brži, a on i brz i jak, i sportski bezobrazan

Kako se odlučujete za kraj karijere?
– Nakon Kine sam došao u FK Rad, gdje sam odigrao sezonu 2014.-15. Tada sam ostvario rekord Superlige Srbije, kada sam dao pet golova Voždovcu, to je bila neka kruna karijere na samom njenom kraju. Već tad su se sastavile neke stvari, zdravstvene, spominjao sam srčanu manu. Doktorova preporuka je bila da ako nema prijeke potrebe da se nastavlja karijera da je najbolje da završim sa fudbalom i da uradimo operaciju. Te godine sam se i oženio, supruga je zatrudnila, tako da su mi se 2015. izdešavale prelomne stvari u životu. Nikakve spremne planove nisam imao, ostavio sam da vidim gdje ću se naći. Svaki fudbaler razmišlja o tome da ostane u fudbalu kao neki sportski radnik, funkcioner, menadžer, agent, trener. Trenerski poziv me nikad nije privlačio previše, tako da je to odmah otpalo. Kad sam razmatrao posao fudbalskog agenta vidio sam koliki je jaz između onoga što klubovi nude i onoga što igrači očekuju, da je to teško pomiriti, i da bih u tom slučaju morao nekog da ubjeđujem, da moljakam, a nisam taj tip. Tako da se u hodu desilo da su ljudi iz politike prepoznali da bi zajedno mogli da napravimo nešto.

Kako politika izgleda iznutra?
– To je posao koji ima svojih privilegija, ali i obaveza kojima sam ja ozbiljno pristupio i koje želim maksimalno da ispoštujem. Ne govorim samo za ulogu u skupštini, gdje sam profesionalni poslanik. Ne samo što se tiče sjednica i rada u kolegijumima, već i izvan toga, imam osjećaj da tu ne postoji radno vrijeme, stalno ste sa ljudima i na vama je da sve te obaveze rasporedite najbolje moguće. Postoje događaji na kojima moraš da se pojaviš, obaveza koje moraš da odradiš, ali opet kažem, pronašao sam se u tome i za sada dobro ide. Moj princip je da se uključujem u diskusije u kojima imam šta da kažem, koje su iz mog spektra interesa, nije neophodno da se uključujem u svaku čisto da bi nešto rekao. Držeći se tema iz regije iz koje dolazim, tema koje su mi bliske poput omladine i sporta.
Većinu vremena provodim na terenu. I na sportskom terenu i u politici se kaže da ste na terenu kada ste sa ljudima i pričate o tome šta su problemi i kako da ih riješite. Čak i ono što izgleda kao hobi, na kraju počinje da uzima puno vremena. Međutim, ja sam navikao na to da sam stalno sa ljudima. I sa otac je bio takav, svi su govorili da nam je kuća kao autobuska stanica koliko ljudi prođe kroz nju. Tako da sam navikao i na kraju krajeva i volim to, uživam u tome, ne bih radio nešto da nije tako.

Kao neko ko dolazi iz Modriče, kako vidite taj grad i šta je ono što se u njemu mora uraditi?
– Već duže vremena Modriča ima problem sa vodosnabdijevanjem, imamo potrebu za obilaznicom i pojavio se problem sa Gudronskom jamom koja predstavlja ekološki problem. Imali smo problema sa poplavama i to se rješava. Vlada je uložila 9 miliona u zaštitu od poplava. I ova tri problema su zahtjevna i skupa, prema procjenama potrebno je zamijeniti sve vodovodne cijevi koje se nalaze ispod Modriče, što je ogroman posao i po obimu i po iznosima koji su potrebni.

Mnoge stvari o ocu saznajem kroz priče i anegdote od ljudi koji su ga znali, njegovih saradnika, kolega, prijatelja. Ja ga znam kao oca, a kroz njih upoznajem njegovu drugu stranu

Šta ste naučili od oca, po čemu ga pamtite?
– U jednoj emisiji kad je trebalo da ga opišem u nekoliko riječi, rekao sam da je pobjednik. Pokazao mi je da je sve moguće. Naravno kad se puno radi, kad se neke male stvari poklope, uz dosta vjere u ljude, vjere u Boga, da se sve vrati na najbolji način. Čovjek iz jedne male Modriče, uspio je da dođe postane predsjednik države, da bude predsjednik Fudbalskog saveza, da bude blizak sa mnogim eminentnim i fudbalskim i političkim imenima, da bude direktor u Rafineriji, da dobije priznanja za njeno vođenje. Ali iza svega toga stvarno stoji veliki rad, veliko odricanje. Danas možemo da se sjećamo, i svima je Milan Jelić bio direktor, prijatelj ili nešto drugo, dok je meni bio otac, a van kuće je 90 odsto vremena. Ostao sam ga željan. Sve ima svoju žrtvu koja mora da se plati, uspjeh u karijeri donese to da porodica dijelom trpi. Isto je u fudbalu, velika su odricanja. Rođendani, druženja, izlasci, nemate život kao ostali. Ja na matursku ekskurziju nisam išao jer sam igrao za reprezentaciju. Tata je bio radoholičar, perfekcionista, vizionar… Nije bio neko ko stalno pokazuje nezadovoljstvo nego neko ko uradi posao i kaže da sledeći put treba bolje. Bio je motor koji pokreće, motivator, ali ne neko kao priča, već onaj koga slijede jer vide koliko radi. Sve te stvari ja čujem kroz priče i anegdote od ljudi koji su ga znali, njegovi saradnici, kolege, prijatelji. Ja ga znam kao oca, a kroz njih upoznajem njegovu drugu stranu.

FUDBAL I ŠKOLA
Velike fudbalske škole, kao što su Barselonina, Ajaksova i druge ne zapostavljaju školu. Djeca dva puta treniraju, ali moraju sa treninga u školu, uče, obrazuju se. Na kraju, od stotinu dječaka deset je super talentovano ali jedan postaje uspješan fudbaler. Šta sa ostalim, ako nemaju školu? Ljudi vide samo one koji uspiju, ne one druge. Ima i ogroman procenat onih koji dođu na veliku scenu nakon što završe karijeru mogu da postanu socijalni slučajevi. Neracionalno trošenje novca, pogrešne investicije, loši savjeti, pogrešni ljudi, to ih dovede do ruba egzistencije. Definitivno se mora raditi na edukaciji, ne mora niko postati doktor nauka, ali osnovne stvari koje te spremaju za život se ne smiju preskočiti. Fudbaleri u toku karijere zarade ogromne cifre, ali mnogi nemaju osjećaj šta su pare i mnogo troše. Od izlazaka, skupe garderobe, auta… Ali, mislim da je najopasnija kocka. Poznavao sam u Rusiji igrače koji su zarađivali po 40-50 hiljada mjesečno, ali kad dođe deseti u mjesecu oni nemaju dinara. Koliko god da zarađujete, vi ćete to potrošiti. A kad se završi karijera, životni stil ostaje a prihoda nema, i tad nastaju problemi, upada se u dugove…

INIJESTIN DRES
Nisam igrao puno za reprezentaciju BiH, tek dvije utakmice, a u mladoj reprezentaciji sam postigao sedam golova u 21 utakmici. Edin Džeko i ja smo se pojavili kao mladi igrači, a u to vrijeme je bio neprikosnoven Sergej Barbarez. Džeko je kasnije pokazao da je svjetska klasa, uspio je da se izbori svojim kvalitetom. Najveći trag na mene su ostavili Igrači kao što su Inijesta i Bejl, protiv njih sam se sreo u različitim ciklusima mlade reprezentacije. Odmah sam od njih tražio da zamijenimo dres, i danas ih imam kući. Bejl je igrao lijevog beka, ali odmah se vidjelo da je sjajan, kasnije su ga u Totenhemu prebacili na lijevo krilo. Bilo je još sjajnih ekipa protiv kojih smo igrali u tim mlađim kategorijama. Španija, Belgija, tadašnja Jugoslavija, sve sjajne generacije, bilo je uživanje igrati protiv njih. Najteži protivnik je bio Junes Kabul, protiv koga sam igrao u dresu Francuske. Ne možeš mu ništa. Imaš igrača protiv kojih si jači, protiv nekog si brži, a on i brz i jak, i sportski bezobrazan, zna da udari. To mi je ostalo upečatljivo, prosto nisam znao kako protiv njega igrati.

SPORT I PRAVO
Nakon završetka karijere sam imao vremena da se posvetim fakultetu i da ga završim. Posle toga sam odmah upisao master studije, položio ispite, međutim zbog raznih obaveza nikako ne stižem da uradim master rad. Upisao sam modul međunarodnog prava, a u razgovoru sa profesorima došli smo do toga da nema puno radova koji se bave pravom u sportu. To je zanimljiva tema jer postoje razna FIFA pravila, međunarodni sud za prava igrača, i me privlači, pa bi se time bavio ukoliko bi dalje radio doktorsku disertaciju.

FUDBALSKI FUNKCIONER
Od 2013. godine sam u Modriči, klubu svog djetinjstva, jer su me pozvali da pomognem da se klub spase. U jednom trenutku klub je bio 900.000 maraka dužan, igrao je prvu ligu Republike Srpske koja je koštala oko 250.000 maraka, a fiksni prihod od opštine je bio 80.000. To znači da ste u startu 170.000 u minusu. Mi smo to do sada sveli na stotinjak hiljada duga, gdje su potpisani reprogrami i barem se ne blokiraju računi. Žao mi je što to poboljšanje ne možemo rezultatski da ispratimo, jer su potrebna velika sredstva. Nažalost, od 2014. godine Rafinerija ne podržava više sport u Modriči, a ranije je bila generalni sponzor koji je pokrivao 90 odsto troškova. Pokušali smo 2016. da donesemo promjene u FSRS, malo smo ustalasali situaciju da se ljudi zamisle. Ideje koje smo donijeli se sada sprovode, a to je da se klubovi oslobode kotizacija, da im se pomogne pri plaćanju službenih lica, da se radi na infrastrukturi. Drago mi je da se taj program realizuje.