Stari problemi globalne ekonomije i u novoj godini: „Sinhronizovano usporavanje“ ili put u recesiju

Jesen je stigla, laste su otišle na jug a MMF je ponovo snizio prognoze ekonomskog rasta za ovu i narednu godinu, zvanično potvrđujući da globalna ekonomija klizi prema novoj recesiji. Ili kako su to ekonomski analitičari nazvali – „sinhronizovano usporavamo“.

Najnovija, oktobarska prognoza Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) je da će ovogodišnji ekonomski rast na globalnom nivou iznositi 3%, iako je polovinom prošle godine MMF optimistično najavljivao da će u 2019. godini rast biti 3,9%. Optimizam ekonomista u MMF-u konstantno je gubio na intenzitetu jer su samo prije četiri mjeseca, u julu, najavljivali da će ovogodišnji rast biti 3,2%. Koliko će stvarno iznositi ovaj rast znaćemo tek kada se svedu računi na kraju godine, pa ne bi bilo preveliko iznenađenje ako se i prognoza o 3% rasta pokaže preoptimističnom. Smanjena su i očekivanja za narednu, 2020. godinu, i najnovija prognoza je 3,4% rasta na godišnjem nivou, ali sudeći po prethodnim iskustvima u narednim mjesecima i ova procjena će vjerovatno biti smanjena.

Za najveće svjetske ekonomije, SAD, Kinu i EU, MMF nema dobre vijesti. SAD može očekivati pad ekonomskog rasta sa očekivanih ovogodišnjih 2,4% na 2,1% u narednoj godini, dok je prognoza za Kinu pad sa ovogodišnjih 6,1 na 5,8%. EU kao cjelina mogla bi zabilježiti simboličan rast sa 1,5 na 1,6%, dok bi u slučaju euro zone očekivani ovogodišnji rast od mršavih 1,2% mogao eventualno narasti na 1,4%.

Problem sa makroekonomskim predviđanjima je da su njihovi autori rijetko u pravu. Armiji ekonomista i ekonomskih analitičara širom svijeta mora se priznati da iako nikad nisu uspjeli tačno predvidjeti dolazeću krizu, zato su bez premca u kreiranju novih termina, čija je jedina svrha da zamute vodu.

Najnovije ekonomsko dostignuće je termin „sinhronizovano usporavanje“, ili jednostavnije rečeno globalni pad bruto društvenog proizvoda, što obično završava recesijom, za koju se ne zna ni koliko ozbiljna će biti, ni koliko će potrajati niti kako tačno da se izvučemo iz nje. Samo bez panike, svi zajedno polako tonemo u živo blato, ili ljepše rečeno – sinhronizovano usporavamo.

Evropska centralna banka kao i američke Federalne rezerve, već su ispucale glavninu municije u formi snižavanja kamata i ponovo su direktno ili indirektno posegnule za štampanjem para, nadajući se da bi svježa injekcija novca mogla barem odgoditi dolazak nove krize, istovremeno tvrdeći da je „sve u redu i da nema razloga za zabrinutost za zdravlje globalne ekonomije“. Jedini problem je što je „pacijent“ odavno razvio imunitet na ovu vrstu „antibiotika“, pa je nejasno na čemu se bazira optimizam centralnih bankara.

Nadanja da bi pad ekonomske aktivnosti na Zapadu mogao biti kompenziran rastom u Aziji i obratno, pokazala su se bez osnova, zahvaljujući prije svega globalnoj eskalaciji protekcionizma i brutalnom trgovinskom ratu između SAD i Kine, gdje niti jedna strana za sada ne pokazuje ozbiljnu namjeru da popusti. Ako je vjerovati procjenama MMF-a, za sada ovaj ekonomski rat koštao je globalnu ekonomiju oko 700 milijardi dolara i taj ceh će po svemu sudeći nastaviti da raste.

Anemična evropska ekonomija

Ono što je postalo jasno je da ekonomsko odmjeravanje snaga između SAD i Kine nema više nikakve veze sa nelojalnom trgovinom, damping cijenama ili necarinskim barijerama. Na sceni je otvorena bitka u kojoj SAD nastoje zadržati globalno dominatnu poziciju supersile, vjerujući da na vrhu ima mjesta samo za jednog, dok Kina smatra da je došlo njihovih pet minuta.

Nije u pitanju više samo ekonomija, na djelu je bitka za tehnološku, kulturnu i političku dominaciju u narednim decenijama i ulog je preveliki da bi par stotina milijardi dolara gore-dole bilo presudan faktor u oblikovanju svijeta sutrašnjice. SAD nema iluzija da mogu „zbrisati“ Kinu, niti Kina vjeruje da može „slomiti“ SAD, već je na sceni bitka za novu podjelu interesnih sfera od Azije, Afrike pa do Južne Amerike. A obično kada se slonovi igraju, nastrada trava.

Ekonomski rat postaje sve prljaviji, pretvarajući se u slučaju SAD u masovnu antikinesku histeriju, koja se širi i na ostale segmente, od visokog obrazovanja, gdje se desetine hiljada kineskih studenata i istraživača u startu smatra špijunima, pa do medija gdje se u ime „nacionalne sigurnosti“ pod lupu stavljaju sve kineske kupovine američkih firmi, pogotovu onih koje imaju bilo kakve veze sa novim tehnologijama ili društvenim mrežama. S druge strane, u ovom ekonomskom ratu ne gube baš svi, jer su za sada na dobitku američke kompanije u oblasti telekomunikacija, kojima je otvoren dodatni prostor nakon što je dekretom kineska konkurencija izbačena iz igre na domaćem terenu.

Evropska ekonomija, iako nije primarna meta, takođe je na udaru trgovinskih sankcija SAD i za sada Evropljani pokušavaju balansirati između Kine i SAD, nastojeći da se ne zamjere previše ni jednim ni drugima, mada to svakim danom postaje sve teže. Zlatno doba nesvrstanih je prošlo, a sada je na sceni ultimatum „ili si sa nama, ili protiv nas“. U poređenju sa ekonomskim rastom u Kini i SAD, evropska ekonomija konstantno kaska, uključujući tu i najveću evropsku ekonomiju, Njemačku, kojoj se u ovoj godini predviđa ukupan rast od 0,5% i optimističnih 1,2% u narednoj godini.
Srećom, Brexit je ponovo odgođen za kraj januara, pa je barem privremeno izbjegnut ovaj dodatan šok za evropsku privredu.

Iako „obična“ recesija prvenstveno podrazumjeva pad prihoda od prodaje proizvoda i usluga, što logično dovodi do smanjenja broja zaposlenih i rasta nezaposlenosti kao i do zatvaranja firmi, ovog puta prisutan je i dodatan rizik. Kao rezultat raspoloživosti jeftinog novca, brojne firme, pogotovu one velike, zaduživale su se bez puno razmišljanja. Rezultat je da je na globalnom nivou dug kompanija dostigao desetine hiljada milijardi dolara i MMF je skromno procijenio da bi u slučaju krize, vraćanje 19.000 milijardi dolara ovog duga postalo upitno. Ne treba biti genije da bi se zaključilo da bi time ponovo u pitanje došla stabilnost globalnog finansijskog sistema, što znači da bi se ponovo suočili sa bankama koje su „prevelike da propadnu“, te da će trebati spašavati bankare i njihove bonuse, pa šta košta da košta. Ali na to smo već navikli i neće nam biti prvi put, a vjerovatno ni posljednji.

Para ima, samo su loše raspoređene

Iako rast globalnog protekcionizma i trgovinski rat SAD i Kine imaju značajan uticaj na globalnu ekonomiju, ovo nije jedini uzrok konstantnog pada privrednog rasta. Mada su cijene dionica na rekordno visokom nivou, zvanična nezaposlenost rekordno niska, a najveće svjetske kompanije, prvenstveno one u tehnološkom sektoru, i dalje knjiže impresivne profite, u realnoj ekonomiji stvari već godinama škripe. Globalna ekonomija bazirana je na konstantnoj potrošnji, pri čemu se podjela rada zasnivala na principu da se robe jeftino proizvode u Aziji u ime i za račun zapadnih kompanija, koje se potom uz debelu maržu preprodaju na svom tržištu.
U sjeni pokazatelja o rastu cijena dionica i rastu profita, ostaju podaci koji pokazuju da prodaja opada i postaje sve teže ovaj pad nadoknađivati kroz povećanu cijenu proizvoda na tržištu.

Potrošačima jednostavno ponestaje para. Nezaposlenost je možda niska ali veliki dio radnih mjesta, pogotovu onih kreiranih u zadnjih desetak godina, je u oblasti usluga, sa privremenim ugovorima i platom koja se vrti oko minimalca. Istovremeno, troškovi života nastavljaju da rastu, ostavljajući vrlo malo novca za potrošnju, osim za osnovne životne potrebe.

Premda su u zadnjih deset godina centralne banke upumpale hiljade svježih milijardi dolara u ekonomski sistem, realna ekonomija nije postala zdravija niti se značajno povećala kupovna moć stanovništva. Iako se čini paradoksalnim, objašnjenje je jednostavno: ogromna suma novca završila je u rukama malobrojnih, već bogatih pojedinaca, pretvarajući bogate u ultra bogate, a sirotinja je ostala sirotinja. Nedostatak novca u džepovima potrošača dijelom je kompenziran kroz zaduživanje građana, bilo da je riječ o bankarskim kreditima za kupovinu auta, stanova ili kupovini na kreditne kartice, ali i ovaj vid kompenzacije se bliži kraju, jer banke postaju sve nervoznije kada se radi o odobravanju novih kredita, a i kreditne kartice imaju limite.

Čak i u Njemačkoj, koja je uvijek uzimana kao primjer stabilne socijalne države stvari su postale ozbiljne. Tako se lokalna vlast u Berlinu sprema zamrznuti visinu kirija za iznajmljivanje stanova i to na nivou iz 2013. godine uporedo sa nacionalizacijom dijela stambenog fonda, kako bi se ublažilo socijalno nezadovoljstvo, prvenstveno mladih i onih koji preživljavaju radeći u uslužnoj ekonomiji privremene i povremene poslove.

Optimizam bez pokrića

Izvozno orijentisanja njemačka ekonomija po prvi put u zadnjih šest godina bilježi smanjenje broja zaposlenih, kako u proizvodnji tako i u uslužnom sektoru, dok raste pesimizam među menadžerima kada se radi o ekonomskoj klimi. Njemačka je i pod pritiskom da svoj budžetski suficit iskoristi za ulaganja u infrastrukturu i javne radove, kako bi se podstakla domaća ekonomija, mada aktuelna njemačka vlada ne pokazuje previše entuzijazma za povećanje budžetskih rashoda.

Ekonomije balkanskih država globalni trgovinski rat između SAD i Kine direktno ne pogađa previše, jer Amerika je daleko a Kina još dalje, ali su zato Brisel, a pogotovu Berlin, jako blizu, imajući u vidu da je balkanskim kompanijama EU glavno tržište. Tako da posljedice eventualne eskalacije trgovinskog rata između SAD i EU neće mimoići ni Balkan.

U međuvremenu, MMF očekuje da će ovu godinu Srbija završiti sa rastom BDP od 3%, dok bi iduće godine očekivani rast iznosio 4%. U slučaju Hrvatske, procjena za ovu godinu je rast BDP od 3%, ali bi iduće godine ova stopa pala na 2,7%. Kako su analitičari MMF-a tradicionalno optimistični u svojim prognozama za naredne godine, koje se potom u hodu koriguju na niže, i ove prognoze treba uzeti sa šakom soli, pogotovu što je u toku „globalno sinhronizovano usporavanje“, pa se svi oni koji na Balkanu žive od realne ekonomije nemaju čemu radovati u bližoj budućnosti. Recesija u EU pogodila bi i uslužni sektor, pogotovu turizam, jer kada kriza pokuca na vrata prva stvar na kojoj se štedi su putovanja u inostranstvo.

U suočavanju sa dilemom da li vjerovati svojim očima ili prognozama MMF-a, preporučljivo je ignorisati MMF, osim ako ste lokalni političar ili na platnom spisku MMF-a.

Autor: Dražen Simić

Izvor: Bif.rs