Kako postati odgovoran

Piše: Novak ĐOKOVIĆ, teniser

Niko ne voli poraze, a ja ne volim ni riječ ,,poraz“. Ona zvuči tako definitivno, kao kraj. A ja ne vjerujem u kraj već samo u druge prilike i učenje iz pogrešaka

Cio život učimo, i često mi se čini da je to svrha postojanja. A jedna od najvažnijih lekcija je ona o odgovornosti prema sebi i odgovornosti za svoje postupke. I dan-danas se pitam da li sam tu bitnu životnu lekciju u potpunosti savladao. Ali znam da nikada neću odustati od nje.
Kažu da postoji lična i društvena odgovornost. U oba slučaja naš pristup zavisi od našeg sistema vrijednosti, karakternih osobina, životnih izbora i stila.
Odrastao sam u okruženju u kojem su sve oči i sva pažnja bili uprti u mene i moj talenat. Sve je bilo podređeno tome da uspijem. Moja braća i roditelji ponekad nisu imali dovoljno novca ni za račune i osnovne potrebe, samo da bi meni omogućili da izađem na teren i pobijedim. Osjećao sam veliku odgovornost da ni slučajno ne iznevjerim njihovo povjerenje i učio sam kako da me ta odgovornost ne optereti u pokušajima da dam svoj maksimum.
Kao dijete si slobodan i ne mariš šta sljedeći trenutak donosi, već si potpuno usredsređen na sadašnji momenat, iz kojeg izvlačiš najviše što možeš.
To, na kraju, i jeste svrha, da budemo u sadašnjem trenutku svim svojim bićem i da ne dozvolimo da nešto što se već dogodilo ili neizvjesnost nečega što tek treba da se dogodi utiče na naše zadovoljstvo i ispunjenost u ovom trenutku.

Kad radite ono što volite onda ne osjećate pritisak ni strah, jer ljubav daje poletnu energiju, jer radite stvari iz srca i duše. Tada shvatate da ćete uvijek dobiti drugu šansu

Ali jedna osobina koja čini razliku između djeteta i zrelog, odraslog čovjeka jeste upravo odgovornost.
Za mene je preuzimanje odgovornosti došlo prije punoljetstva, kada sam shvatio da je na meni da se staram o cijeloj porodici. Težina odgovornosti koju sam počeo sve snažnije da osjećam predstavljala je iskušenje za moju mentalnu snagu i sposobnost da se posvetim onome što mi je bilo najbitnije – a to je igranje tenisa.
Dobro je, i lijepo, i pomaže u preuzimanju odgovornosti, kada radite ono što volite. Onda ne osjećate pritisak ni strah, jer ljubav daje poletnu energiju, jer radite stvari iz srca i duše. Tada shvatate da ćete uvijek dobiti drugu šansu. Tada možete da izgovorite ono: „Idemo dalje!“
Ja sam uglavnom bio sam na jednoj strani terena tokom cijelog života i primoran da se izborim sa unutrašnjim i spoljašnjim ispitima i testovima, ali sam oduvijek imao svijest o velikoj podršci koja stoji iza mene.
Srećan sam i zahvalan zbog toga. I svjestan da mora da postoji ravnoteža između preuzimanja odgovornosti i sreće u životu, između uspjeha i odnosa sa bliskim ljudima. I to je jedina formula koja je važna.

Moje učenje je tek tu počelo: kako da ostanem dosljedan sebi i izbjegnem, uz poštovanje svih koji su mi davali podršku, pritiske i očekivanja drugih ljudi i javnosti.
Neke stvari mogu da vam zvuče jednostavno, čak i banalno, ali meni su pomogle. Primjera radi, učio sam kako da smirim otkucaje srca pred meč tako što bih disao i brojao u sebi. To su bile vrlo praktične, naizgled nebitne vježbice, a opet djelotvorne. Djelovale su skoro svaki put, čak i u situacijama kada bih izlazio na važan meč a voditelj bi me pitao: „Da li te brine što imaš negativan skor protiv ovog protivnika?“ Ili: „Kako se osjećaš što igraš sa najboljim svih vremena?“
Uspijevalo je. Nisam dozvoljavao da tuđe insinuacije poremete moj mir i fokus. Prije nego što sam to naučio, takva pitanja su mogla da me koštaju cijelog seta, a nekad i meča. Jednostavno bi me izbacila iz „zone“ u kojoj ja postavljam pitanja. Poput onog: „Ko je najbolji danas?“
Sa odrastanjem dolazi odgovornost, ali sa uspjesima dolaze i neuspjesi. Oni te tjeraju da se preispituješ, a najlakši način suočavanja sa neuspjesima je i onaj najgori: da tražiš krivca u nečemu ili nekome. Čovjek lako može da pronađe izgovor i razlog za svoje neuspjehe i greške u okolnostima, trenutku, drugoj osobi, vremenu. I sam sam to radio, tražeći razloge negdje spolja.
Veoma jednostavan primjer: izgubim teniski meč (a izgubio sam ih dosta) i krenem da tražim opravdanja: u mojoj trenerskoj ekipi, u vjetru koji je taj dan jako duvao, u suncu koje je baš pržilo, u žicama na reketu koje nisu bile dobro našpanovane. Radio sam to često, priznajem.
Kasnije sam shvatio da je važno učenje iz prethodnih iskustava. Kada izgubim meč, ne upirem prstom odmah u nešto drugo ili nekog drugog. Prvo se okrećem sebi. Gledajući druge i uočavajući njihove nedostatke i mane, dobijam jasne poruke i lekcije kakav ne treba da budem. To je moj beskrajno težak, kompleksan i životno dug poduhvat. (Original)