Pijesak je nova nafta

Na pješčanim plažama u blizini marokanskog grada Tangera sve ga je manje

More je tu, ali talasi više ne zapljuskuju pijesak već kamenje. I ne radi se o prirodnoj eroziji, već o čistom kriminalu. Pijesak sa plaža se krade.

Zašto bi neko krao pijesak kojeg, kako mnogi misle, ima svuda i to u izobilju? „Istina je da na planeti Zemlji ima mnogo pijeska, ali i isto tako ima mnogo i onih kojima je pijesak potreban“, kaže za DW Herman Kesler iz Njemačke savezne kancelarije za zaštitu životne sredine. I zaista, pijeska ima svuda: u pasti za zube, malteru, posuđu, keramici, staklu, flašama, ali i čipovima koji upravljaju našim pametnim telefonima i automobilima.

Ali daleko najveći žderač pijeskajeste građevinska industrija kojoj je pijesak potreban za blokove, beton i asfalt. Da bi se izgradila samo jedna porodična kuća potrebno je 200 tona pijeska, za kilometar autoputa 30.000 tona, a za izgradnju jedne atomske centrale utroši se i do 12 miliona tona tog dragocjenog materijala. Jedna studija Programa za zaštitu životne sredine Ujedinjenih nacija (UNEP) procjenjuje da se godišnje u svijetu potroši 40 milijardi tona pijeska.

Pri tom je pijesak fosilna sirovina, isto kao i nafta. „Za njegov nastanak potrebni su milioni godina, a jedan rudnik može da se iscrpi u roku od samo godine dana“, kaže Kiran Pereira. Ona je pokrenula portal sandstories.org koji ima za cilj da ukaže na to da pijesak nestaje. „Moramo da postanemo svjesni na koje sve načine pijesak pozitivno utiče na ekološki sistem“, kaže Pereira.

Građevina, korupcija i kriminal

To do koje mjere je stanje s peskom kritično, zavisi od toga na kojem dijelu zemaljske kugle se nalazimo. „Nama ovdje u Njemačkoj pijeska ne nedostaje“, kaže Kesler. Najveći uvoznik pijeskana svijetu je – mali Singapur. U posljednjih 40 godina, to prenaseljeno ostrvo intenzivno je sprovodilo proces isušivanja i nasipavanja plićaka u arhipelagu, i tako se proširilo za dodatnih 130 kvadratnih kilometara zemljišta. Pri tom su potrebne ogromne količine šljunka i pijeska.

Dugo vremena je pijesak stizao u Singapur iz susjednih Indonezije i Malezije, ali i iz Vijetnama i Kambodže. Ali te zemlje su u međuvremenu zabranile izvoz pijeska zbog čega je taj materijal u regionu poskupio sa 2,55 eura po toni, na vrtoglavih 161. Takav skok cijene ostavio je duboke tragove. „Biznis sa pijeskom veoma je podložan korupciji“,kaže Kesler. Do pijeska se često stiže ilegalnim putem, a mnogi koji su uključeni u taj unosan posao ne prezaju od pretnji, pa čak ni od ubistava.

Kriminalne bande kradu pijesak od Jamajke do Nigerije. U Indiji djeluje čak i posebna pješčana mafija, poznata po svojoj beskrupuloznosti. Bande na plaže stižu sa bagerima i šleperima – ali i sa lopatama kojima pijesak tovare u obične džakove, koje mazgama zatim prevoze do obližnjih gradilišta.

Uništavanje životne sredine

Malo bolje opremljeni kradljivci se služe specijalnim brodovima koji jednostavno usisavaju pijesak s morskog dna. To ne samo da je krađa pijeska kao građevinskog materijala, već ugrožava i životnu sredinu. „Sve što cijevi zajedno s pijeskom ispumpaju na površinu, u suštini je mrtvo“, kaže Kim Detlof iz Njemačkog saveza za zaštitu prirode (NABU). „Postoje istraživanja koja pokazuju da se područja preko kojih je prošao jedan takav brod nikada ne oporave“, kaže Detlof.

Takva vrsta ilegalne eksploatacije, kao i krađa pijeska sa plaža, može da prouzrokuje eroziju obale. Iskorišćavanje pijeskana kopnu može da bude mnogo manje štetno pod uslovom da se sprovodi odgovorno. A to nije uvjek slučaj. „Kada se prilikom iskopavanja pijeskapovrede vodene žile – što se često događa – tada nastaje ozbiljan problem sa zagađenjem vode“,kaže stručnjak za vodene resurse pri NABU Til Hopf.

Tješi činjenica da postoje inicijative koje su u potrazi za alternativama klasičnoj eksploataciji pijeska. Dvije njemačke firme obavljaju eksperimente s pustinjskim pijeskom. On je po pravilu nepodesan za građevinarstvo jer je „suviše gladak“ tako da su, iako na prvi pogled zvuči apsurdno, pustinjske zemlje poput Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Emirata najveći uvoznici pijeskana svijetu.

Rješenje bi mogla da bude mješavina pustinjskog pijeska i vještačke smole od kojeg se može proizvesti beton sa boljim svojstvima od klasičnog. Jedna druga alternativa eksploataciji pijeska jeste recikliranje starog betona. Međutim, ta metoda je efikasna jedino ako se u blizini gradilišta nalaze izvori starog betona.

I pojačano okretanje drugim materijalima, poput drveta, moglo bi da donese olakšanje. Nažalost, nijedna od tih metoda ne pruža kratkoročno rješenje. Problem je u tome što je kompletna građevinska industrija najvećim dijelom koncentrisana na gradnju betonom. I sve dok pijeskabude bilo – slično kao i sa naftom – o alternativama se neće razmišljati. „Nama je pijesak bez sumnje potreban“,zaključuje Kesler, „ali bismo ipak mogli da počnemo da razmišljamo i o ekološki održivim alternativama.“