Zemlja u kojoj je minimalac 2.500 eura i koja nije osjetila krizu

Zemlja je koja svjetsku ekonomsku krizu nije ni osjetila. Zemlja je koju je, dok su drugi prije desetak godina trilijardama mjerili potonuće svojih nacionalnih ekonomija, ta katastrofa jednostavno – zaobišla.

Zemlju u kojoj sedmična plata iznosi 1.500 dolara, u kojoj je mjesečni “minimalac” 2.500 eura, u kojoj je javni dug na niskom nivou, koja njeguje na zdravim temeljima uspostavljenu socijalnu državu, koja uspješno upravlja svojom imigraciom politikom.

U njoj je nezaposlenost na istorijski niskom nivou i u kojoj je efikasan zdravstveni sistem uspio da iskorijeni zarazne bolesti poput rubeole.

Zamislite zemlju okupanu suncem najvećim dijelom godine, u kojoj se čak i u zimskim mjesecima temperatura rijetko spušta ispod 10 stepeni Celzijusovih. Zemlju čiji su gradovi kao stvoreni za razglednice i čija sela njihovi stanovnici ne napuštaju, nego se u njih novi doseljavaju.

Ne pričamo bajke. Takva zemlja zaista postoji. Zove se Australija.

Skrivena “tamo dole” na jugu zemljine polulopte, u startu je sa sobom vukla naizgled velike mane. Sa viševjekovnim statusom britanske kolonije, daleko od prometnih pomorskih puteva, daleko od svoga anglo-saksonskog civilizacijskog kruga i sa dvije trećine teritorija pokrivenog surovom pustinjom.

Uprkos svemu tome, Australija je danas 12. najjača ekonomija na svijetu. Dvadeset i sedam godina nije imala recesiju – tri puta duže nego je to, na primjer, pošlo za rukom jednoj Njemačkoj. Australija i dalje ustrajno i po solidnim stopama – raste.

Nekoliko je razloga za ovako pozitivan skor. Australija je bogata rudama, u prvom redu željezom i ugljem. Ima i velike zalihe gasa, zlata, aluminijuma, nikla, dijamanata i opala. Koliko god joj evropsko i američko tržište bilo daleko, toliko joj ono azijsko – posljednje decenije najdinamičnije na svijetu – blizu.

U Kini, Indiji, jugoistočnoj i Južnoj Aziji živi polovina svjetskog stanovništva. I ono ima svoje potrebe. Uz to, Australiji je blizu Kina, sa svojim najbrže rastućom svjetskom ekonomijom. A kako ono rapidno raste, raste i potražnja za onim što Australija ima viška.

U doba prije 27 godina, kada se na startu devedesetih suočila sa recesijom, tamošnja vlast se nije ustručavala da sprovede reforme. Dio tereta plaćanja troškova zdravstvenog osiguranja i penzija prebacila je na svoju srednju klasu. Rezultat? Australija se nije utopila u visokom javnom dugu, a udio troškova za penzije danas iznosi polovinu onoga što za istu namjenu prosječno plaćaju zemlje druge države OECD-a.

Australija je sa mjerom otvorila svoje granice za imigrante. Još do sredine šezdesetih naseljena gotovo isključivo bijelcima, danas je 29 odsto njenog stanovništva rođeno izvan Australije. Dvostruko više nego, recimo, u SAD-u. Većinom dolaze iz Japana, Koreje i Kine. S tim da Australija imigrante uglavnom ne prima stihijski, nego planski. Dozvolu za rad i boravak dobijaju stranci čije profesije nedostaju na australijskom tržištu rada.

Bez obzira na migrantske tokove, populacija Australije ne prelazi 25 miliona ljudi, pa se ni nacionalno bogatstvo koje stvaraju proizvodnjom roba i usluga, zapravo, dijeli na relativno mali broj stanovnika.

Australija je, nije ni to u čitavoj priči nevažno, visoko razvijena demokratija u kojoj se poštuje privatno vlasništvo i u kojoj se njeguje vladavina prava. Korupcija i mito nisu ključni modus operandi u svijetu politike i biznisa, a transparentnost je jedna od zaštitnih znakova tamošnje vlasti.

Uz to, nije se morala oružjem izboriti za vlastitu nezavisnost, nije imala rat na svojoj teritoriji, nije imala diktatore ni vojne hunte na vlasti, niti je mijenjala društvene sisteme kao čarape.

Australija ima i jedan od najboljih obrazovnih sistema u svijetu. Što je u čitavoj priči o uspjehu samo pripomoglo.

Naravno, život u Australiji ima i svoju drugu, manje bajkovitu stranu medalje. Ljudi koji su prešli šezdesetu i tamo teško dobijaju posao. Nezaposleni koji žive sa zaposlenim supružnikom, nemaju pravo na naknadu za nezaposlene.

IT sektor, građevina, poljoprivreda, stočarstvo i prehrambena industrija i dalje bilježe visoki rast, pa je i do poslova u tim sektorima lako doći. No, fabrike su se uglavnom preselile u Kinu, gdje je radna snaga znatno jeftinija nego u Australiji. Ljudi iz tih su se branši morali prekvalifikovati.