Kraj hiperglobalizacije

Vodeće svjetske ekonomije su 5. juna najavile sporazum koji bi trebalo da poboljša izglede za naplatu poreza od velikih globalnih korporacija. Sporazum još nije dobio formalnu podršku šireg kruga zemalja i preostalo je mnogo detalja koje treba definisati prije nego što stupi na snagu. Ali već sada je jasno da se ovaj plan može opisati kao istorijski.

Nacrt sporazuma država članica G7 počiva na dva noseća elementa. Prvi je prijedlog za uvođenje minimalne globalne poreske stope za najveće korporacije od 15%. Drugi je namjera da se dio globalnog profita ovih korporacija usmjeri u zemlje u kojima posluju, nezavisno od toga gdje im je registrovano sjedište.

Tako postavljeni ciljevi pokazuju da će važeća pravila hiperglobalizacije, kojima su države bile primorane da se utrkuju u nuđenju boljih uslova ne bi li privukle globalne korporacije, morati da se mijenjaju. Usklađivanje poreskih politika na globalnom nivou donedavno nije bilo moguće zbog protivljenja Sjedinjenih Država. Ovog puta se administracija pod vođstvom predsjednika Bidena založila da sporazum bude prihvaćen.

Otkako je 80-ih godina počela trka u smanjivanju poreza na dobit pravnih lica, prosječna poreska stopa je opala sa gotovo 50% na oko 24% 2020. godine. Mnoge zemlje nude brojne dodatne olakšice kojima se efektivne poreske stope spuštaju na nivo jednocifrenih brojeva. Što je još pogubnije, globalnim korporacijama je dozvoljeno da ostvarenu dobit usmjeravaju u poreska utočišta na Djevičanskim ili Kajmanskim ostrvima bez obaveze da tamo premjeste dio svojih poslova. Gabriel Zucman sa Berklija pokazuje da veliki dio dobiti stečene u inostranstvu američke korporacije upućuju u poreska utočišta gdje imaju zanemarljivo mali broj zaposlenih.

Čak i ako zanemarimo brojne administrativne prepreke na putu dalje realizacije ovog plana, izvjesno je da će se prijedlog naći na meti kritika iz dva pravca. Borci za poresku pravdu će minimalnu globalnu poresku stopu od 15% ocijeniti kao nedovoljnu, dok će joj se zemlje u razvoju protiviti kao nepotrebnoj restrikciji koja umanjuje izglede da privuku investitore. Ali moguće je da su autori predloga imali u vidu oba moguća prigovora: niska stopa je odabrana upravo da bi se izašlo u susret zemljama u razvoju, a globalna distribucija dobiti trebalo bi da omogući jurisdikcijama sa višim poreskim stopama da nadoknade dio izgubljenih prihoda.

U grupi razvijenih zemalja poresku stopu nižu od predloženog minimuma nudi jedino Irska – 12,5%. Ali ima i malih zemalja, kao što su Moldavija (12%), Paragvaj (10%) i Uzbekistan (7,5%), koje niskim poreskim stopama nastoje da privuku strane investitore od kojih očekuju dobra radna mjesta i nove tehnologije. Niže poreske stope su najdirektniji način da se kompanijama koje posluju u negostoljubivim okruženjima ponudi neka vrsta kompenzacije za probleme sa kojima se suočavaju. U nekim azijskim zemljama, poput Singapura (gdje propisana stopa iznosi 17%, ali se za neke poslove odobravaju olakšice, efektivne poreske stope bi takođe mogle završiti na pogrešnoj strani predloženog minimuma.

Argumenti za uvođenje jedinstvene minimalne poreske stope za dobit pravnih lica najuvjerljiviji su kada ih razmjenjuju zemlje sličnih preferencija koje žele da izbjegnu zatvorenikovu dilemu i manipulacije poreskim stopama u strahu da bi se kapital mogao preseliti u neku drugu zemlju. To važi za većinu razvijenih zemalja, mada ne za sve, kao što pokazuju primjeri Irske, Holandije i Singapura. Ali u situaciji kada postoje značajne razlike u stepenu razvijenosti i drugim karakteristikama, rješenje primjereno za jednu zemlju moglo bi ugroziti razvoj u nekoj drugoj.

Sjedinjene Države i evropske zemlje sa visokim poreskim stopama sigurno će prigovarati zbog gubitka poreskih prihoda ukoliko siromašnije zemlje ostanu pri nižim stopama. Ali ništa ih ne sprečava da domaće kompanije unilateralno oporezuju po višim stopama. Domaćim kompanijama mogu razrezati porez na globalnu dobit prema udjelu zarade koji su ostvarili na domaćem tržištu. Zucman smatra da svaka zemlja to može učiniti za sebe, nezavisno od pokušaja globalne harmonizacije i koordinacije.

To je predviđeno drugim elementom sporazuma G7 (mada ideja nije razvijena do kraja). Prijedlog je da se najveće multinacionalne korporacije sa profitnim maržama preko 10% obavežu da 20% globalne dobiti usmjere u zemlje u kojima su prodavale robe i usluge.

Sjedinjene Države su se opredijelile za globalni minimum zato što ne žele da preduzeća iz drugih zemalja steknu prednost u odnosu na američke korporacije oporezovane po višim stopama. Ali njihova želja da zaštite konkurentnost u osnovi se ne razlikuje od želje siromašnih zemalja da privuku investicije. Ako Sjedinjene Države odnesu prevagu, a siromašne zemlje izgube, razlog za to će biti samo relativna moć predlagača, a ne ekonomska logika.

Bidenova administracija je inicijalno željela da globalna minimalna poreska stopa iznosi 21%. Kompromisna stopa od 15% vjerovatno je dovoljno niska da se smire tenzije u pregovorima sa siromašnijim zemljama i da se one tako pridobiju za potpisivanje sporazuma. Možda je tu pronađena dobra tačka ravnoteže između globalno važećih pravila i državnog suvereniteta.

Ali zemljama kao što su Sjedinjene Države to će donijeti pad poreskih prihoda ako se ne pojača drugi element redistribucije. U krajnjoj instanci, globalni aranžman koji će ostaviti dovoljno prostora da države razvijaju i primjenjuju poreska pravila u skladu sa sopstvenim potrebama i preferencijama vjerovatno je robusnije i trajnije rješenje nego pokušaj internacionalne harmonizacije poreskih politika.

Zasad je jasno da zemlje koje funkcionišu kao poreska utočišta, kojima je jedini interes da knjiže profit na papiru, bez privlačenja novog kapitala, nemaju na šta da se žale. Već su učinile veliku uslugu globalnim korporacijama omogućivši im da izbjegavaju plaćanje poreza i tako nanijele štetu budžetima mnogih zemalja. Globalna pravila su neophodna da bi se eliminisale štetne poreske politike. Sporazum G7 je važan korak u tom pravcu.

Deni Rodik, (Project Syndicate; Peščanik.net; prevod: Đ. Tomić)