PETAR ĐOKIĆ: (Ne)pravedna energetska tranzicija – želje i mogućnosti

Svaka ozbiljna rasprava o budućnosti energetskog sektora mora da počiva na principima pravedne energetske tranzicije, koja zahtijeva snažnu političku volju, investicije i partnerstvo svih zainteresovanih strana kako bi se sprovela u praksi. Iako kritičari ovog procesa ne dovode u pitanje potrebu za čistijom energijom, upozoravaju da prelazak mora biti pažljivo planiran kako bi se izbjegle ekonomske i socijalne turbulencije. Ističu da su ciljevi dekarbonizacije previše ambiciozni i neusklađeni sa realnim tehnološkim i ekonomskim mogućnostima manjih zemalja. Sa tim stavom se u određenoj mjeri mogu složiti

piše Petar ĐOKIĆ, Ministar energetike i rudarstva u Vladi Republike Srpske

Gdje je Republika Srpska u energetskoj tranziciji? I gdje je granica između ambicija i realnih mogućnosti? Kao i mnoge druge zemlje, Republika Srpska i Bosna i Hercegovina, koja je potpisnica međunarodnih sporazuma, nalaze se pred velikim izazovima u pogledu ispunjenja definisanih obaveza i pronalaženja održivog balansa između energetske sigurnosti i ciljeva zelene tranzicije na koje smo se obavezali.

Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske intenzivno radi na usklađivanju domaćeg zakonodavstva sa pravnim okvirom Evropske unije. Usvojeni su ključni zakoni o električnoj energiji, energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima, a u toku je izrada strateških energetskih i klimatskih planova. U saradnji sa drugim institucijama radimo na regulativama koje se odnose na zaštitu životne sredine i održivi razvoj. Takođe, aktivno sarađujemo sa Energetskom zajednicom i drugim relevantnim institucijama kako bismo usvojili najbolje prakse u ovoj oblasti. Radimo na pojednostavljenju regulatornog okvira, skraćenju rokova i procedura za izdavanje dozvola i ubrzanju procesa implementacije projekata. Pored toga, ulažemo napore u projekte energetske efikasnosti u javnom i privatnom sektoru. Smanjenje potrošnje energije jedan je od najbržih i najisplativijih načina da se postignu ciljevi zelene tranzicije, zbog čega je od ključne važnosti kontinuirano podizanje svijesti građana o značaju racionalne upotrebe energije.

Republika Srpska već sada značajan dio svoje električne energije dobija iz hidroelektrana, a u toku su aktivnosti na izgradnji nekoliko značajnih objekata kao što su HE Dabar, Hidroelektrane na rijeci Bistrici, HE Mrsovo i HE Bileća. Uz određene poteškoće, iako se trudimo da maksimalno ispoštujemo ekološke standarde, provode se aktivnosti u cilju izgradnje i hidroelektrana na Gornjoj Drini.

Zbog velikog interesa i značajnog potencijala, na području Hercegovine dodijeljene su koncesije za izgradnju većeg broja solarnih elektrana ukupne instalisane snage 1300 MW, od čega je već izgrađena jedna solarna elektrana na području opštine Bileća i u toku je izgradnja još jedne. Određenim zakonskim rješenjima omogućili smo bržu i jednostavniju izgradnju malih solarnih elektrana koje mogu ostvariti podsticaj, što je rezultiralo izgradnjom novih 200 MW u malim solarnim elektranama. Započela je izgradnja i jedne od tri vjetroelektrane za koje je dodijeljena koncesija.

Pogledamo li zemlje u okruženju, vidimo da su neke, poput Srbije i Hrvatske, već značajno napredovale u implementaciji obnovljivih izvora energije i privlačenju investicija u ovu oblast. Srbija, na primjer, aktivno razvija kapacitete u oblasti vjetroelektrana i radi na izgradnji velikih solarnih elektrana, dok je Hrvatska značajan dio svoje energetske strategije usmjerila na razvoj pametnih mreža i unapređenje energetske efikasnosti. Iako Republika Srpska ima zavidan potencijal i već je učinila značajne korake, potrebno je nastaviti sa reformama i iskoristiti pozitivna iskustva drugih zemalja kako bismo osigurali konkurentnost i stabilnost našeg energetskog sistema.

Novim Zakonom o obnovljivim izvorima energije pojednostavili smo procedure za izgradnju postrojenja za proizvodnju električne energije, prvenstveno za vlastite potrebe. Takođe, ostavili smo mogućnost da vlasnik elektrane za potrebe vlasnika objekta može biti i treća strana, što omogućava Elektroprivredi RS da, u dogovoru sa kupcem, na njegovom objektu i za njegove potrebe postavlja solarne panele, a da odnose, uključujući i finansiranje, međusobno urede. Elektroprivreda je izradila Program energetske održivosti domaćinstava, kojim je predvidjela izgradnju solarnih panela za potrebe 50.000 domaćinstava u Republici Srpskoj.

Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske intenzivno radi na usklađivanju domaćeg zakonodavstva sa pravnim okvirom Evropske unije. Usvojeni su ključni zakoni o električnoj energiji, energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima, a u toku je izrada strateških energetskih i klimatskih planova

Iako postoji odgovarajući zakonodavni okvir i inicirani su značajni projekti u oblasti obnovljivih izvora energije, ključni partner u ovom procesu mora biti i privatni sektor. Podsticanje privatnih investicija može ubrzati tranziciju i omogućiti održivi razvoj. Pitanje koje se nameće jeste kako dodatno privući kapital i osigurati da i mala i srednja preduzeća dobiju priliku da učestvuju u ovom procesu.

Usvajanje gore pomenutih politika kao osnove za bilo kakvo dalje djelovanje je napredak vrijedan svake pohvale, ali to je samo početak. Nameće se niz pitanja koja treba riješiti: Kako će energetska tranzicija uticati na zaposlenost, cijene energenata, kao i na industrijske grane koje zavise od fosilnih goriva? Može li se obezbijediti adekvatna podrška radnicima i zajednicama koje će osjetiti najveće posljedice? Ko će na kraju snositi najveći teret finansiranja energetske tranzicije (građani, privreda, država, međunarodni partneri) i kako osigurati da ne dođe do prevelikog opterećenja pojedinih grupa? Kako obezbijediti kontinuiranu i stabilnu isporuku energije u trenucima kada obnovljivi izvori ne mogu da pokriju potrebe? Kako našu distributivnu i prenosnu mrežu, kao i prekogranične kapacitete učiniti sposobnim da odgovore na sve dolazeće izazove? Kako će nove tehnologije, kao što su pametne mreže, digitalni sistemi upravljanja potrošnjom i napredna analitika, pomoći boljem korištenju energije i povećanju efikasnosti sistema? Kako finansirati sve gore navedeno?

Niz je podugačak, ali bih na ovom posljednjem pitanju zastao, jer se sve naše „glavobolje“ vezane za energetsku tranziciju mogu svesti na jednu – finansiranje. Ono jeste posljednje pitanje u nizu, ali je prvo po važnosti. Provesti energetsku tranziciju nije teško ukoliko imate novac za te namjene. Međutim, s obzirom na to koliko ona košta, možemo reći da ta sredstva nemaju ni mnogo razvijenije zemlje. Prema preliminarnim procjenama iz nacrta energetskog i klimatskog plana BiH, tranzicija bi nas samo do 2030. godine koštala oko 15 milijardi KM. Iako Evropska unija pravednu tranziciju smatra fokusom svojih energetskih politika, pri tome stavljajući na raspolaganje obiman skup tehničke i finansijske pomoći regionima uglja unutar svojih granica, kod nas insistiraju na sprovođenju programa pravedne tranzicije „lomljenjem preko koljena“, bez osiguranja osnovnog preduslova – finansiranja. Tako da u tom smislu možemo govoriti prije o nepravednoj nego o pravednoj energetskoj tranziciji.

Republika Srpska je već izdvojila značajna sredstva za brojne projekte koji su u toku i tu je iscrpila svoje mogućnosti. Sasvim je sigurno da potrebna sredstva ne možemo obezbijediti isključivo iz domaćih izvora i da nije moguće ostvariti ambicije koje su gotovo ravne evropskim, sa mogućnostima koje su daleko ispod evropskih. Bez finansijske pomoći EU nijedna zemlja Zapadnog Balkana neće moći provesti energetsku tranziciju na pravedan način. Ne bih da krivim jedino EU i njihove nekada nerealne zahtjeve, dio krivice je i na nama samima i sigurno je da moramo da pokažemo viši nivo odgovornosti u upravljanju sopstvenim resursima, kako bismo bili u boljoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na međunarodne finansijere.

Saradnja sa međunarodnim finansijskim institucijama je ključna za nastavak aktivnosti u tom segmentu, ali ta saradnja mora biti zasnovana na realnim okolnostima u kojima živimo. Finansijske institucije često postavljaju stroge uslove u pogledu regulatornog okvira, fiskalne discipline i strukture investicija, što je sa njihove strane razumljivo, ali istovremeno zahtijeva fleksibilan pristup kako bi se ti uslovi uskladili sa našim ekonomskim, socijalnim i institucionalnim mogućnostima. Kroz konstruktivne pregovore i partnerski odnos moguće je pronaći balans između zahtjeva za finansijskom stabilnošću i potrebe za ubrzanim razvojem. Samo takav pristup može osigurati da obezbijeđena sredstva budu iskorištena na način koji će dugoročno donijeti održive rezultate, uz očuvanje ekonomske stabilnosti i zaštitu javnog interesa.

Energetska tranzicija nije samo nužnost – ona je i naš svjestan izbor. Ako želimo da postane stvarnost, moramo djelovati savjesno, odlučno i odgovorno, strateški planirati, obezbijediti snažnu institucionalnu podršku i graditi efikasna partnerstva sa svim akterima u sistemu i van njega.

Uvjeren sam da će ovogodišnji Samit energetike u Trebinju otkloniti bar dio dilema. To neće biti samo još jedan korak naprijed – biće to snažan zamajac ka ostvarenju naših ciljeva koji su ambiciozni, ali uz mnogo truda, vizije i odlučnosti – i dostižni!