Ana Vintur, modna carica koja diktira trendove

U Holivudu možete snimiti film bez Spilbergovog dopuštenja, u Silikonskoj Dolini napraviti softver bez Bil Gejtsa, ali u svijetu ne možete biti uspješni ako vas ne preporuči Ana Vintur. Ona postavlja i diktira modne trendove. I jednoj Opri Vinfri je poručila da smrša ako želi da se pojavi na naslovnici Voga. Zbog nje se pomjera satnica početka Nedjelje mode u Milanu a u Njujorku se, gdje važi za nezvaničnu gradonačelnicu, čuva poseban lift koji je vozi do modne piste…

Besprijekorno elegantna, sićušna, samouvjerena, stroga prema sebi i drugima, spremnija da kritikuje nego da pohvali, žena po kojoj je napisana knjiga i snimljen film Đavo nosi Pradu. Uvijek sa bob frizurom i velikim sunčanim naočarima. Da li je ovo i spisak osobina koje su važne za uspješnu i uticajnu ženu? Da! Obavezne, čak. Od 1988. šefica je Voga. Da li je iznenađenje da nije završila nikakvu školu. U njenom slučaju – nije.
U karijeri je stalno stvarala neprijatelje: ne vole je bivši saradnici, partneri, rivali; zbog nemilosrdne ambicije i egocentričnosti u poslovnim krugovima je zbog toga zovu Nuklearna Vintur. Od nekolicine prijatelje svi su isključivo bogati i uticajni. Za podršku Obami je u kući Sare Džesike Parker organizovala druženje za pedesetak VIP zvanica koje su ulaz plaćale 40.000 dolara, tako je za Obaminu kampanju, koji se sa suprugom pojavio na zabavi, prikupila dva miliona dolara.

Njen život oduvijek se vrtio oko mode. I, muškaraca. Prvi i najvažniji uzor bio joj je otac, Čarls Vintur, urednik britanskog časopisa Evening Standard, poprilično hladan i ambiciozan, kome je na listi prioriteta redakcija bila daleko ispred supruge i njihove djece. Uprkos tome, Ana se trudila da pridobije njegovu pažnju. Karakterom mnogo više liči na njega. Rođena je u bogatoj bostonskoj porodici, a poslije udaje za Čarlsa, kojeg je upoznala za kratkog boravka na Kembridžu, posvetila se karijeri socijalne radnice.

Samo je Kejt Midlton do sada odbila naslovnicu Voga a da joj se pri tome Ana još divi

Kad je imala 11 godina (1960), roditelji su je upisali u prestižnu školu za djevojke Queens College, koju su pohađale kćerke pripadnika elite. I ne samo Engleske: pred ulazom se svako jutro zaustavljala limuzina, a vozač otvarao vrata maloj bogatašici, Grkinji Kristini, kćerki brodovlasnika Aristotela Onazisa. Ali, Ana od prvog dana nije voljela školu u kojoj je vladala spartanska disciplina, a u učionicama vječito bilo hladno jer su profesori smatrali da toplina uspavljuje učenike. Poslije tri godine, roditeljima je dosadilo da slušaju ćerkine žalopojke pa su je upisali u drugu školu – North London Collegiate. Ni tu nije predugo izdržala. Stalno je prkosila profesorima bježeći s nastave i noseći prekratke suknje. Jesu li je godinu dana prije diplome (16), izbacili ili je dobrovoljno odustala, nije sigurno, ali je njeno školovanje zvanično završeno još 27. jula 1966.
Dok je većina vršnjakinja iz razreda još živjela s roditeljima, Ana je već sa 15 godina imala svoj stan. Kod nje je često svraćala Vivijen Laski, jedna od malobrojnih školskih prijateljica. Zabavljao ih je obilazak londonskih butika. Uvijek bi komentarisala izgled djevojaka, govorila kako su predebele ili loše odjevene. Strogo je pazila na liniju pa je jela samo jabuke. Vječnu dijetu prekidaće samo u posebnim prilikama. Od četrnaeste godine redovno je odlazila na kozmetičke tretmane i kod frizera, a njen zaštitni znak, bubi frizuru, napravila je prema fotografiji koju je istrgla upravo iz Voga.
Privlačili su je pametni i uglavnom mnogo stariji muškarci. Prvi put se zaljubila u 16-toj, kad je počela da radi u trendi butiku, u deset godina starijeg novinara Najdžela Dempstera. Zajedno su proveli nekoliko godina tokom kojih je on prešao u Dejli Mejl, a Ana započela uspon na modni tron.
Radila je vikendima, zarađujući devet funti po satu, a Čarls Vintur je smatrao da su njene priče o karijeri u modnom svijetu samo prolazna faza. Međutim, kad je napustila srednju školu, zabrinuti otac je zaključio kako Ana ipak mora da stekne neko obrazovanje, pa je ubacio na kurs u robnoj kući Harods, u sklopu kojeg su bila i predavanja o istoriji mode. Poslije nekoliko časova opet je odustala.
– Nema smisla da sjedim u školi kad tamo ništa neću naučiti. Ili imaš osjećaj za modu, ili ga nemaš!
Ponovo je gnjavila oca da je zaposli u novinama. U januaru 1970. ugovorio je razgovor s urednicom Harper’s Bazaara Dženifer Hoking. Ona će je angažovati kao asistentkinju za modne priloge. Odluci je pripomogla i činjenica da Ana uopšte nije marila kolika će joj biti plata.
Čak i kao početnica Ana je bila oštra, gotovo svaku reviju na koju je išla s urednicom, dočekivala je na kant. U redakciji Harper’s Bazaara, koji se u međuvremenu spojio s časopisom Queen, rijetko ko je, osim Hokingove, podnosio. Smatrali su je za netalentovano pero. Ali, Harper’s&Queen je bio samo prolazna stanica na putu do krajnjeg cilja Ane Vintur. Voga! I to su svi znali. Kao drskoj, najsigurnije im je bilo da joj se maknu s puta. Nije se smješkala ni kad je 1972. upoznala ljubav svog života – Džon Bredšoa, američkog novinara, taze razvedenog plejboja, s kojim je ostala prijateljica do njegove smrti. Deset godina stariji Džon, sušta suprotnost Ani, bio je srdačan i omiljen. Iako su se neprekidno varali, njihova veza je trajala sve do početka 80-tih, a čak i poslije prekida Ana ga je često zvala i tražila od njega savjet. U međuvremenu je napredovala u poslu. Kad su 1975. vlasnici časopisa Bazaar&Queen odlučili da zamijene dotadašnju urednicu mode Dženifer Hoking, Ana je smatrala da je to pravi trenutak za nju. Međutim, angažovana je Min Hog, novinarka Sandej Tajmsa. Bijesna, u martu iste godine, dala je otkaz i otputovala za Ameriku, gdje je Džon najčešće boravio. Ali, osim privatnog, postojao je još jedan razlog odlaska u Njujork: Ana (25) je smatrala da će tako lakše ući u američki Vog. Iako je njena veza s Bredšoom bila klimava, uselila se kod njega, pa je večeri provodila u najpopularnijem mjestu u gradu – klubu Studio 54. Tamo je upoznala i Endi Vrhola:
– Željela je da radi u mom časopisu Interview, ali sam je odbio jer se grozno oblači i uopšte nema stila.

Ako ne možete da budete bolji od konkurencije, bar se obucite bolje

Samosvjesna, nije marila ni za Vorholovo mišljenje, jer je upoznala Keri Donovan, modnu urednicu u američkom Harper’s Bazaaru, koja joj je ponudila posao. Poslije devet mjeseci dobila je otkaz. Iako je kasnije govorila kako nije mogla da se uklopi u redakciju, jer kao Engleskinja drugačije razmišlja, objašnjenje koje je ponudio jedan njen bivši kolega bliže je stvarnosti.
– Izluđivala je urednike jer je sve radila po svome.
Poslije je nekoliko mjeseci pokušavala da nađe posao, a onda joj se pružila prilika da postane urednica mode u ne baš prestižnom časopisu, Viva. Isti izdavač je štampao i Penthaus pa, iako je tamo ostala dvije godine, nerado govori o tom vremenu. I, još je održavala vezi s Bredšoom mada se viđala i sa Bob Marlijem. Ipak, kad su joj mnogo godina po završetku veze javili da je Bredšo preminuo u četrdesetosmoj, bio je to jedan od njenih najtežih trenutaka.

Kad se zbog slabe prodaje Viva ugasila, Ana se neko vrijeme zabavljala u zagrljaju francuskog muzičkog producenta Mišela Estebana. Honorarno je kratko radila i za časopis Savoy, a 1980. dobila je posao modne urednice u New Yorku. Ni tu, kao uvijek kad je bila u sličnoj poziciji, nije prošlo bez čvrstog režima.
Onda je došla ponuda o kojoj je sanjala. Poli Melen, jedna od urednica Voga, ugovorila je sastanak s glavnom urednicom Grejs Mirabelom.
– Razgovarale smo o tome šta bi Ana mogla da radi za nas, i kad sam je na kraju upitala na kojoj poziciji vidi sebe, hladno mi je odgovorila – na vašoj.

Ana je bila inspiracija Loreni Vajsberger za bestseler Đavo nosi Pradu po kom je snimljen i film nominovan za dva Oskara

Naravno, bio je to kraj razgovora, ali i početak drame za Mirabelu. Ana je preko svoje veze, Sija Njuhausa, čelnika kuće Conde Nast’s koja izdaje Vog, uspjela da Mirabeli izvuče stolicu i u oktobru 1983, nekoliko nedjelja prije 34. rođendana, zaposli se u Vogu kao kreativna direktorka za godišnju platu od 125.000 dolara.
Godinu dana kasnije iznenadila je prijatelje udavši se za 13 godina starijeg južnoafričkog psihijatra Dejvida Šafera. Iako nimalo atraktivan, Šafer je bio inteligentan i strpljiv. Ubrzo nakon što je upoznao na nekoj zabavi zaljubio se i počeo da je osvaja. Postao je osoba od povjerenja, davao joj poslovne savjete…  I, uspio da ukroti Nuklearnu Vintur. Sedam mjeseci poslije vjenčanja Ana je ostala trudna. Međutim, majčinstvo je nije promijenilo. Samo dva mjeseca poslije rođenja sina, iz Njujorka se preselila u London, jer je dobila zadatak da preuredi britanski Vog. Brzo je otpustila sve koji su joj smetali i zaposlila novu garnituru novinara i urednika. S mužem, koji je zbog posla ostao u Njujorku, viđala se dva puta mjesečno. U avgustu 1987. rodila je i kćerku, a iste godine iz britanskog Voga privremeno je prešla u časopis House&Garden; da osnaži uticaj u firmi Conde Nast’s. U avgustu 1988. konačno dobijla ponudu da preuzme mjesto glavne urednice američkog Voga. U to vrijeme već je bila slavna; gotovo kao i zvijezde s naslovnica magazina. Pa su tabloidi s razlogom bili oduševljeni kad je 1998. ušla u novu vezu sa Džon Brajanom iz Teksasa, direktorom firme ICG koji je bio i prijatelj tadašnjeg predsjednika Klintona.
Samo dan nakon što je proslavila 50. rođendan, umro joj je otac. Dugo je tugovala, a onda se pribrala: 2000. se razvela od Šafera i srećna je s Brajanom. Osim toga, kao glavna urednica zarađuje dva miliona dolara godišnje, a Vog je pod njenom upravom zadržao status najprestižnijeg modnog časopisa na svijetu. Ani Vintur sve se prašta dok u kasu godišnje donosi 350 miliona dolara od reklama. Tajnu svog uspjeha objašnjava:
– Uređivati časopis isto je kao i organizovati savršenu večeru: najvažnije je pridobiti bar jednog političara i nekoliko zgodnih djevojaka. Ne mislim o sebi, kao o moćnoj osobi. Šta to uopšte znači? Da ćeš dobiti bolje mjesto u restoranu ili ulaznice za šta god. Ali divna je mogućnost da pomažete drugima i na tome sam ekstremno zahvalna.
Iako je sa Obamom prijateljica, odbrusila je čak i prvoj dami Amerike, koja nije željela da se slika za ‘suviše ženski list’. U uvodniku je napisala da je poražavajuće što u 21. vijeku neke žene i dalje misle da će biti uspješnije ako izgledaju kao muškarci.
Kada je 2009. uz sedmomjesečne pripreme septembarskog izdanja izašao američki Vog na 840 strana i težio više od dva kilograma, ušla je u Ginisovu knjigu za najdeblje novine svijeta.
Vog se među prvima uselio u novi World Trade neboder u Njujorku, gdje je Anina ogromna kancelarija sa staklenim prozorima, odakle i bukvalno svijet posmatra s visine.

ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA PLES
Njen dnevni režim je poseban, baš kao i ona. Živi na Menhetnu, svako jutro, bez obzira da li je na odmoru ili ne, ustaje u 5 i 45, ne pije alkohol, hrani se isključivo dimljenim lososom i prženim jajima, svakog dana igra tenis, nikada ne kasni na posao, prezire debele ljude i u sedmoj deceniji nosi konfekcijski broj 36.

(Borjana Simić)