Putovanje u Pljos: Kako zavolјeti rusku provinciju?

Pejzaži malog grada na obali Volge danas su jedan od prepoznatljivih „zaštitnih znakova” Rusije

Svi kao omađijani posmatraju rijeku koja se blista između tamnih brežuljaka nakostrešenih od mnoštva krovova, crkvenih kupola i vrhova starih jela.

Prije 120 godina taj pejzaž je naslikao Isak Levitan, tada još uvijek nepoznati slikar, a kasnije jedan od najboljih ruskih pejzažista. Upravo zahvaljujući njemu je pogled sa Saborne Gore u gradu Pljosu postao prepoznatljivi „zaštitni znak” Rusije.

Kuća sa mezaninom

Pljos je udaljen od Moskve 395 kilometara. To je minijaturni grad, jedan od najmanjih u Rusiji. Ima svega dvije i po hiljade stanovnika, ali devet crkava, pet muzeja, jedno pozorište i pregršt raznobojnih drvenih kuća razbacanih po šumovitim padinama brežuljaka i jaruga. Uske ulice pod nevjerovatno oštrim uglovima spuštaju se prema Volgi, najvažnijoj rijeci ruske geografije i ruske kulture. Inače, Volga na ovom mjestu nije mnogo široka.

Najpoznatija stara vila u Pljosu je kuća sa mezaninom na obali Volge, koja je pripadala trgovcu Solodovnjikovu. Tu je 1888. godine odsjeo 28-godišnji Isak Levitan sa prijateljicom Sofjom Kuvšinjikovom. Ovaj moskovski par je putovao Volgom u potrazi za inspirativnim pejzažima, ali bez uspjeha, sve dok jedne ljetnje večeri Levitan sa palube parobroda nije vidio šumovito brdo okruženo malim kućama. „Silazimo!”, odlučno je saopštio saputnici, ne pitavši kapetana čak ni kako se taj gradić zove.

Iznajmljena soba u kući pljosovskog trgovca Solodovnjikova napunila se slikarskim platnima koja nisu stizala da se osuše. Levitan je svakog jutra postavljao štafelaj na brežuljcima Pljosa. A kada je došla jesen on je u Moskvi otvorio izložbu svojih pljosovskih pejzaža i već narednog dana je dojučerašnji siromah postao čuven.

„Ah, kad bih imao novca, kupio bih od Levitana njegovo ’Selo’. Ono je svo nekako sivo, jadno, zabačeno, neugledno, ali odiše takvom krasotom da se odvojiti ne mogu…” – to je Anton Čehov pisao svome bratu.

Posle Levitanovog uspjeha u Pljos su najprije nagrnuli slikari „svih boja”, a zatim i važne ličnosti iz Moskve, Peterburga, Nižnjeg Novgoroda i Kazanja. Kuće pljosovskih trgovaca su otkupljivali pisci, kompozitori i ljubitelji umjetnosti, a u lokalnim teatrima su davali predstave čuveni glumci. Pljos je postao „ljetnje odmaralište”.

Provincijski komfor

Najravnije mjesto brežuljkastog Pljosa je gradski kej dug tri kilometra, gdje se jedna za drugom ređaju male trgovačke vile iz 19. i s početka 20. veka. Dom Novožilova, imanje Mojsejevih, dom Filosofove – sva ta zdanja nose imena po ranijim vlasnicima, trgovcima sa Volge, a danas su ona dio „preduzeća” od koga živi cijeli grad. Reč je o mreži butika i hotela pod nazivom „Soborna Sloboda”, koja je pre dvadeset godina udahnula novi život ovom gradiću.

Restoran ovdašnjeg jedriličarskog kluba u knjizi utisaka ljubomorno čuva zahvalnost Dmitrija Medvedeva koji je od 2008. do 2012. bio predsjednik Rusije: „Hvala, sve je bilo veoma ukusno”. A na jednoj gostinskoj kući blista se pločica postavljena u znak sjećanja na boravak princa i princeze od Kenta. Mještani pričaju da se princeza raznježila gledajući u rano jutro kako pljosovske koze (kojih ovde ima na sve strane) jedu hrizanteme ispod njenog prozora. Mnogi se žale da su cijene u Pljosu previsoke. Noćenje u restaurisanoj trgovačkoj kući može koštati i 1.500 eura.

Gdje potražiti pravi ruski pejzaž?

Istorijska vila trgovca Solodovnjikova na obali Volge nije pretvorena u hotel. Kuća gde je Levitan proveo tri ljetnje sezone 1888-1890. i naslikao 200 slika koje se sada čuvaju u najboljim muzejima svijeta i sama je postala muzej. U njoj je vaspostavljena atmosfera trgovačke kuće s kraja 19. vijeka, a izloženo je i nekoliko pejzaža Isaka Levitana i njegovih učenika.

U susjednom Muzeju ruskog pejzaža izložena su klasična djela pejzažista ruske škole: Savrasova, Bogoljubova, Žukovskog, Šiškina i Klota. To je veoma velika zbirka za provincijski gradić sa tako malim brojem stanovnika (ima ih koliko i stanara u dva moskovska solitera).

Tajna privlačnosti ruske provincije

Svakoga dana od maja do oktobra se na pljosovskom pristaništu „usidri” bijeli turistički brod. Volga je najvažnija ruska rečna turistička magistrala. Turisti se na krstarenju zadrže u Pljosu nekoliko sati i za to vrijeme se trude da pokupuju sve lanene stolnjake u prodavnicama suvenira i dimljene deverike od ovdašnjih ribolovaca, i da usput svrate u par najvažnijih muzeja.

Kontrast im prave srećnici koji su kupili kuću u Pljosu ili su na par dana iznajmili vilu po cijeni čitavog krstarenja. Oni vikendom odlaze da pogledaju predstavu u pljosovskom teatru, a zatim ležerno „proučavaju” meni u nekom restoranu.

I jedni i drugi se svake večeri penju na Sabornu Goru. Sa vrha obraslog brezama pruža se pogled na nekoliko pljosovskih hramova, na brežuljke pokrivene drvećem i izbe koje izviruju iz tog zelenila. Volga se gubi negde na horizontu, gdje je već sve ravno, a ta ravan se na ruskom zove „pljos”. Tako je nastao pejzaž koji je zahvaljujući Levitanu postao simbol unutrašnjosti Rusije.