Renato Radišić: Grand Trade Centar će biti futuristički simbol Banjaluke

Uskoro, završetkom finalnih radova na stambenom i poslovnom dijelu, veći dio Grand Trade Centra će dobiti izgled predviđen u nacrtima arhitekata. U centru ili u srcu grada, kako investitori kažu, zamišljen je da bude “grad u gradu” – da sadrži sve što je savremenom čovjeku potrebno

razgovarala SVJETLANA IVANOVIĆ foto Aleksandar ARSENOVIĆ /copyright The Prestige

Na čelu je firme koja se u Republici Srpskoj ubraja među najveće po finansijskim bilansima, ali djeluje neočekivano jednostavno. I dok govori o hiljadama izgrađenih kvadrata, u prvi mah ne stiče se utisak da je riječ o jednoj od najekskluzivnijih lokacija i građevina u Banjaluci. Renato Radišić posao opisuje kao nešto što teče paralelno na nekoliko kolosjeka – dok su na jednom radovi u punom jeku, na drugom se pripremaju uslovi za sledeće.
– U poslednjih nekoliko godina smo izgradili oko 100.000 kvadrata prostora u Grand Trade Centru. Osim poslovne zgrade za M:tel, tu je šoping mol i garaže od 30.000 kvadrata, poslovna zgrada koju ćemo ponuditi za prodaju, te stambene zgrade. Naglašavam da su ispod svakog objekta garaže, praktično, ispod skoro cijele površine parcele. Planirano je oko 20.000 kvadrata na jednoj osnovi, a izgrađena su tri nivoa garaža. Dakle, 60.000 kvadrata je samo garažnog, odnosno parking prostora. Jedan nivo je dovoljan za potrebe objekata koji su iznad, a dva će biti na raspolaganju svima u gradu. To je ogroman parking prostor koji rješava jedan akutni problem u gradu na lokaciji u centru, blizu svih bitnih tačaka. Kad preciziramo način korištenja, svako će moći da parkira automobil.

Naš parking je tri puta veći nego što su potrebe zgrada iznad. Moći će ga koristiti svi građani. Na taj način mi pomažemo rješavanje jednog akutnog problema grada, a to je parking prostor

Šta ste zacrtali kao cilj ovim projektom, po čemu se razlikuje od drugih u Banjaluci?
– Vizija je da napravimo grad u gradu. Između poslovnih i stambenih zgrada imamo trgove koji su zelene oaze, pune žardinjera i klupa. Oko trgova će biti sadržaji koji će činiti srce kompleksa, sa mnogobrojnim uslugama za posjetioce. U poslovnoj zoni na 10.000 kvadrata pravimo namjenske kancelarije za iznajmljivanje. Na raspolaganju je kompletan sadržaj spojen u funkcionalnu cjelinu, od arhiva, sala za sastanke, tehničkih prostorija… U ponudi će biti pojedinačni prostori od 40 kvadrata do 2.000 kvadrata.

Kako će kompleks izgledati kada bude gotov, po čemu će biti prepoznatljiv?
– Definitivno, prepoznatljivost će se ogledati u tornju od 25 spratova. Pripremamo projektno-tehničku i dokumentaciju za dobijanje dozvola. Prema sadašnjem regulacionom planu je dozvoljena visina od 16 spratova, ali ćemo tražiti odobrenje za više, jer smo tehnički stvorili uslove. Želimo da napravimo prepoznatljivu zgradu u gradu koju bi nazvali simbolično – Kapija grada. Činili bi je apartmanski, poslovni i stambeni dio.

Prva pomisao za toliku spratnost u Banjaluci je opasnost od zemljotresa. Ne vidite rizik u ideji izgradnje toliko visokog objekta?
– Banjaluka jeste na seizmički trusnom području, ali mi smo to svakako imali u vidu kroz arhitektonsko-građevinske projekte koje smo prilagodili takvim uslovima. Oko cijele parcele smo prvo ugradili šipove, što je zaštita od odrona zemljišta i najsavremeniji način kako se zemljište i objekti na njemu obezbjeđuju od potresa. To je završeno prije svih radova i veoma je ozbiljan i skup građevinski proces na koji se rijetko ko odlučuje, jer ne planiraju dugoročno tako krupne projekte. Samo taj posao nas je koštao oko šest miliona maraka. Posebne mašine buše rupe do 15 metara i u njih se ugrađuje armatura i sve se stavlja u beton. Takvi šipovi su oko cijelog placa i čine ga sigurnim upravo zbog toga što smo svjesni činjenice da smo na trusnom području.

Kako izgleda jedan vaš radni dan?
– Počinje rano, jer gradilište je budno od šest ili sedam ujutro. Veoma je bitno na terenu da vas ljudi vide, da ste sa njima i da ste im podrška. Zatim su tu sastanci sa šefovima gradilišta, arhitektama, izvođačima… Uglavnom se grubi građevinski radovi dogovore ranije, ali tokom njih nas prati traženje ponude za ostale sofisticiranije faze, kao što su zidanje pregrada, pločice, grijanje, hlađenje, liftovi, fasade, prozori, ograde, sanitarije, slaba i jaka struja i slično. To su procesi koje mi moramo završiti iz kancelarije, naravno, u saradnji sa arhitektama. Za svaki proces tražimo najmanje tri-četiri ponude, kako bi imali najbolji kvalitet i cijenu. Odmaramo nekoliko sati popodne, pa se na posao vraćamo naveče da napravimo plan za sutra. Tako je i vikendom, sve je usmjereno ka tome da što bolje isplaniramo ono što radimo.

Kad neko dođe u Banjaluku, ne zna čije su zgrade ili ko ih je napravio, one su za njega dio grada i njegove ljepote

Koliko je teško planirati kada postoji toliko stvari koje treba sinhronizovati, da li se često susrećete sa promjenama?
– Uvijek je nešto drugačije, morate biti spremni da izazove rješavate u hodu. Postoje i stvari koje se otežano izvode, iziskuju mnogo truda i rada i to se mora mijenjati, usaglašavati… U svakom koraku se može desiti promjena i morate biti spremni na prilagođavanje. Ovaj posao je kao živi organizam koji ima svoje potrebe i koje morate svakodnevno zadovoljavati. Mnogi faktori utiču na odvijanje poslova: vrijeme, izvođači, radnici, situacija na tržištu. Aktuelni problemi sa koronom nisu ni nas zaobišli; otežavaju pojedine nabavke, neki procesi se odugovlače. Mi smo zgrade u Grand Trade Centru trebali da završimo još u januaru, ali smo bili prinuđeni na promjenu plana, pa stambenu zgradu završavamo u junu.

Menadžer ste u firmi kojoj je temelje udario vaš otac. Vi preuzimate uhodan posao i recimo da nemate puno prostora da iskačete iz šablona koji su postavili drugi. Koliko je to nezahvalno ili ima svoje prednosti? Koliko ste se uklapali ili pripremali da zauzmete sadašnju poziciju?
– U porodičnoj firmi sam od svoje petnaeste godine. Sve što je stvarano u firmi radili smo otac, brat i ja. Otac me je naučio svemu što znam. Svaki dokument u ovoj firmi je prošao i kroz moje ruke. Odgovorno lice u firmi sam poslednjih osam godina, ali prije toga sam sve te zahtjeve i predmete ja otkucao. Bio sam korespondent koji je radio administrativne poslove, kucao zahtjeve, molbe, žalbe, nosio poštu. Bukvalno sam od početka sa ocem i drugim ljudima u firmi sve zajedno radio. Upravo zbog takvog pristupa sam upućen u sve što se planiralo i radilo; bio sam dio svega što je dovelo do toga da smo postali kompanija sa ozbiljnim bilansima za ove prostore. Nije to lako u vremenu brojnih izazova. S obzirom na to da sam godinama radio brojne poslove u firmi, sebe ne doživljavam kao nekog ko je došao na gotovo, već nekog ko je učestvovao u izgradnji.

Da li je odluka da studirate u Banjaluci, a ne idete u neki drugi, veći grad, povezana sa time da ostanete bliže uz porodični biznis?
– Upravo tako, jer dok sam studirao i radio sam. Sad imam 31 godinu, a već 16 godina učestvujem u poslovima. Zahvalan sam ocu što me je uvodio u posao i pokušavao da objasni šta je život, da se ništa ne može postići bez upornosti i rada. Ne smije se zapostaviti učenje i fakultet, ali se mora raditi. Ispiti i škola su jedno, praksa nešto sasvim drugo. To je ono kad se zavrnu rukavi i daje ne 100, već 150 odsto upornosti, truda i rada.

Zašto fakultet ekonomije, zar se kao logična nije nametnula arhitektura ili građevina?
– Vidim se u ekonomiji, zanima me biznis, privreda uopšte. Volim da organizujem posao i ljude, da planiram, to me motiviše. Tokom studiranja me zanimalo kako primijeniti znanje u praksi.

Zahvalan sam ocu što me je sa 15 godina uveo u posao i objasnio šta je život, da se ništa ne može postići bez upornosti i rada

Šta je najprivlačnije u organizaciji, a šta je potrebno imati da bi bio dobar u tome?
– Upornost, nema odustajanja od cilja. Zatim, važno je da sve isplanirate i da date sve od sebe da se plan realizuje. Podrazumijeva se i da je mnogo ljudi u procesu. I njih morate motivisati da rade za vas, da vi radite sa njima. Potrebno je unaprijed praviti dinamiku poslovanja i pratiti plan. Naravno, taj plan se može uvijek mijenjati, ali tako da se dobija više detaljnijih obaveza, kako bi se bolje izvršili zadaci. Ipak, moja deviza ja upornost, red, rad i disciplina!

Za dobar posao treba sagledati sve aspekte, a to znači da se sinhronizuje mnogo stvari bilo za dnevni, bilo za konačan plan. U kom trenutku to postane rutina?
– Sve mora da bude u glavi, o svemu mora da se razmišlja i pazi da bi se dobro isplaniralo. Stalno su neke brojke u glavi, kvadrature, ljudi, faze, načini, materijali, papiri za administraciju. Sve mora da bude perfektno. Meni to nije problem i nekako mi je leglo. Znate izreku – ili je lud ili kuću pravi; kod mene nije tako. Nije mi problem da se bavim tim i da mi to bude život. Nemam druge aktivnosti. Sve je usmjereno na posao i porodicu. I kad to želite, zapravo shvatite da uopšte nije teško. Tako da su dvije stvari prioritet, porodica na prvom mjestu a posao nakon toga.

Nemate vremena za hobi?
– Kad sam bio mlađi trenirao sam košarku duži niz godina i imao druge hobije, ali kad sam se ozbiljnije posvetio poslu, ostavio sam košarku iza sebe. Nije mi bilo teško da ustajem rano i kad sam bio student. Svi volimo da izađemo, pa odspavamo duže, ali ja sam uvijek ustajao sa ocem da od sedam budem u pogonu. Imao sam takmičarki stav, da dokažem da hoću i mogu. Volio sam da uradim nešto prije oca, da vidi da to stvarno želim. I otac je takav, imamo takmičarski, ali i timski duh. Zapravo, meni je posao postao hobi, ali i način života.

Vaše poslovanje je stavljano pod lupu javnosti na način na koji ste smatrali negativnim. Kako ste to doživjeli?
– Smatram da pažnja javnosti u tom, negativnom kontekstu, nije ni trebalo da bude usmjerena na nas, bespotrebna je i beskorisna za bilo koga. Dajemo sve od sebe u našem poslu, striktno poštujemo sve procedure, svako slovo zakona, ulažemo u kvalitet gradnje; to je ono što treba da govori o nama. Nažalost, politika je počela da se prelama i preko nas, iako nismo i ne želimo da budemo dio te priče.

O ugostiteljskom objektu koji je u vlasništvu porodice Radišić bespotrebno se poveo pravi medijski performans i to se dovelo u vezu i sa našim poslovanjem, što je besmisleno. Opet, moram da naglasim da i u tom slučaju poštujemo sve procedure, potrebno je i želimo da se one sprovedu do kraja, a mi ćemo poštovati pravosnažne odluke. Isključivo, želimo da radimo i gradimo i da građani imaju dobrobit od toga.

Samo kroz rente i komunalne naknade u budžet Grada smo, do sada, uplatili više od 17 miliona KM

Naglasili ste da ste porodičan čovjek, ujedno se niste pojavljivali u medijima. Da li je ta povučenost povezana jedna sa drugim?
– Može se reći da sam na taj način štitio privatnost i porodicu. Drugi su od nas stvorili sliku da smo izdvojeni od drugih, kao neki milioneri koji prave ogromne zgrade. Nama to svakako ne prija, ali smo pokušavali da ostanemo tihi i da se ni po čemu ne ističemo. Uvijek smo se trudili da živimo u korak sa običnim čovjekom. Moji drugari su ljudi koji se bave običnim poslovima. Ne odvajamo se ni od koga, jer smo ljudi iz ovog naroda. Međutim, objekti koje gradimo su upadljivi u našem gradu i nemoguće je da se mnogi ne zapitaju „ko su ti ljudi, kako izgledaju, kako to postižu“. Sad počinjem to da razumijem. Vjerovatno treba približiti ljudima ko smo, jer smo predstavljani kao kontroverzni biznismeni. To mi je, sa jedne strane, smiješno, jer mi znamo ko smo i da su nam poslovi čisti, kao i da je sve rezultat i više nego ogromnog truda. Znamo i da je sve uredno u našem poslovanju i da su sve obaveze plaćene. Naši zaposleni nas poštuju, kao i mi njih i sve ljude oko sebe. Zato se nismo ni osvrtali oko toga. Upravo zbog toga ćemo u budućnosti češće prezentovati ko smo, šta smo i šta radimo, čime se bavimo i koliki doprinos dajemo društvu našim poslovnim, ali i društveno odgovornim radom.

Na šta tačno mislite?
– Našim radom mijenjamo vizuelnu istoriju ovog grada. Banja Luka se znatno mijenja kako mi napredujemo sa izgradnjom. Te zgrade postaju simboli našeg grada, izgledaju lijepo, daju ton modernog grada. Kad neko dođe u Banjaluku i vidi ih, on ne zna čije su zgrade ili ko ih je napravio, one su za njega dio grada, njegove ljepote i atraktivnosti. Imamo mnogo pohvala za naše građevine i ponosni smo na to. Ne može svako izvesti ovako velike projekte! Mi smo jedni od malobrojnih koji su se uopšte usudili na velike poduhvate. Kroz izgradnju, angažuju se i plaćaju radnici na gradilištima, ali i podizvođači radova, te se na taj način u privredu slilo više od stotinu miliona maraka. Drugo, indirektno smo samo kroz komunalne naknade i rente uplatili više od 17 miliona maraka. To su ogromna sredstva i na taj način smo direktno uticali na razvoj grada. Planiramo još 30 do 40 milona maraka uplatiti za investicije koje bi trebalo da realizujemo u skorijem periodu. Samo ove godine planiramo da u budžet Grada uplatimo osam miliona maraka na ime rente i komunalne naknade za projekte koji će se tek realizovati, koje su u postupku realizacije (projekat i projektno-tehnička dokumentacija).

To su stvari na koje ste obavezni zakonom, šta je ono što radite pored toga, što spada u društveno odgovorno djelovanje?
– Upravo sam želio da istaknem poštovanje zakonitosti u našem radu, kao i veličinu projekata koje realizujemo. Inače, na razne načine smo humanitarno djelovali, ali to nismo javno isticali niti željeli da pričamo kako, kome i koliko pomažemo. Pomažemo višečlanim porodicama, uvijek uplatimo sredstva kada nam se neko obrati, za knjige, ekskurzije ili jednokratnu pomoć; pomažemo crkvene opštine, kao i kulturna udruženja i sportske klubove. Stipendiramo djecu jedne petočlane i jedne trinaestočlane porodice. Uskoro raspisujemo konkurs za deset studenata koje ćemo stipendirati do kraja školovanja, a potom im ponuditi posao nakon završenog fakulteta. Takođe, u planu je i pomoć u izgradnji i renoviranju kuća porodicama koje to nisu u mogućnosti, a neophodno im je. Finansiraćemo izgradnju javnih objekata, poput obdaništa. Dosta toga smo već radili, ali to ne koristimo kao marketing. Jer pomažemo od srca. Moram reći i da je nerijetko i taj naš rad prepoznat, jer na adresu naše firme pristižu dopisi i molbe za pomoć; ljudi nas prepoznaju i osjećaju se slobodnim da nam se obrate i oslone na nas kao kompaniju koja pomaže kulturne i humanitarnih aktivnosti.

Šta smatrate uspjehom, a šta vam čini zadovoljstvo?
– Uspjeh je porodica, to što smo zdravi, na okupu, radimo i zajedno planiramo budućnost. Najveće zadovoljstvo je kad se završi zgrada i dobije upotrebna dozvola. Tad napravimo malo oduška, otvorimo piće, nazdravimo, naglasimo da smo završili i da možemo preći na novi projekat.

ZELENE ZGRADE
Pratim trendove u arhitekturi. Volim moderne zelene oaze između zgrada. Gubimo zelene površine kad gradimo, ali to možemo vratiti tako što ćemo praviti futurističke objekte sa zelenim oazama. Trenutno, mi to radimo na Grand Trade Centru i želimo da podstaknemo ostale. Puno je načina i ima mnogo lijepih primjera kako se to radi. Sve je već izmišljeno, treba pogledati šta drugi rade, ideje su slobodne i od svega treba spojiti najbolje.

BANJALUKA JE ŽIVOT
U Banjaluci je rođen, školovao se i danas živi.
-Za mene, najljepši grad na svijetu. Proputovao sam mnogo, ali uvijek mi je najljepše ovdje. Najmirnija i najljepša atmosfera, najbolji ljudi, puno načina da sa prijateljima provedete vrijeme u kvalitetnom druženju. Imamo prirodne ljepote u kojima se može beskrajno uživati. Volim Banjaluku, a najviše zbog toga što je miran grad za porodičan život. Za mene – idealan.

PORODICA JE ODMOR
Kad ste poslednji put bili na odmoru?
-Prije dvije ili tri godine. Naš najljepši odmor je vikend kad se redovno okupljamo kod oca i majke na ručku. Druženje nam je najvažnije. I tad se priča o poslu, ali je mnogo opuštenije. Baka i djed se druže sa unucima, mojom kćerkom i bratovim sinom. Tako bih zamislio i svoj idealan odmor. Svi zajedno, samo negdje dalje, na pet-deset dana, isključimo telefone, posvetimo se jedni drugima i ne pričamo o poslu. To mi djeluje kao fantazija, nešto nemoguće. Dugo sam u poslu i mislim da se čovjek troši kao i mašina. Vjerovatno ću u jednom trenutku reći – sad je dosta, stani, uspori. Možda ću morati da promijenim ritam, ali još sam mlad, puno želja i energije imam za posao.