Zoran Kalabić: Ko daje, njemu se i vraća

Interview

Kao biznismen u oblasti nekretnina, stekao je zavidnu reputaciju i jedan je od najuspješnijih ljudi u toj oblasti u Austriji. Ta činjenica ga nije udaljila od drugih, ranjivih i slabijih, te je uvijek osluškivao njihove potrebe i nesebično pomagao brojnima. Kao humanista dobio je mnoštvo priznanja, a osnovni razlog zbog kojeg će tako nastaviti, je davanje primjera drugima da uvijek vode računa o svojoj zajednici

piše MARKO ŠIKULJAK      foto ZIPAPHOTO /Borislav ZDRINJA

Vitrine poslovne kancelarije u centru Beča krasi 20 pehara i diploma njemačkih, austrijskih i američkih asocijacija za poslovne ljude. Posao je uredio tako da mu predstavlja zadovoljstvo, pa ističe ono što se ne mjeri postocima, grafikonima i drugim ekonomskim parametrima. U proteklih 30 godina uključivao se u akcije humanitarnog karaktera, od pomoći tokom ratova devedesetih, preko pomoći brojnim udruženjima, bolnicama u kojima se liječe djeca od najtežih bolesti, pokroviteljstvom kulturnih događaj, sve do podrške sportskim klubovima tokom sankcija kada nisu mogli nastupati u inostranstvu, kada im je pružio dobrodošlicu u Austriji. Dio biografije Zorana Kalabića, čovjeka koji je krenuvši iz Paraćina uspio da ostvari životni san u Beču, čini i to da je nosilac Tesline zlatne medalje koju je dobilo tek nekoliko najviđenijih Srba. Ujedno je i prvi Srbin koji nosi titulu „Vitez vojnog i bolničkog Reda gostoljubivog Sv. Lazara od Jerusalima“, koja se dodjeljuje licima koja su se istakla u humanitarnom radu i pomoći bolnicama.

U boksu je protivnik na pola metra ispred tebi i moraš veoma brzo da razmišljaš. U protivnom gubiš. U suštini, tako je i u poslu, ako ne procijeniš dobro situaciju

U Beč je došao kao sportista, a kad je došlo do raspada Jugoslavije, shvatio je da od povratka nema ništa i počeo da gradi poslovnu karijeru.
– Prvo sam imao jedan klub u koji su dolazili naši pjevači zabavne muzike. Onda sam se počeo baviti turizmom, bio sam predstavnik srpskih banja i crnogorskog turizma u Austriji. Otvorio sam avio liniju između Beča i Podgorice i nisam uspio u tom poslu.. Mislio sam da je to kraj, finansijski nokaut, gubitak svega preko noći. To je bilo vrijeme nekih sukoba između Zorana Đinđića i Mila Đukanovića. Srbi su masovno bojkotovali crnogorsko primorje, a Austrijanci nisu znali šta je Montenegro, da li je u pitanju država ili cigarete. Nisam mogao da dođem sebi dvije godine.

Dolazi do nekog razočarenja, praznine. Ljudi iz tvoje okoline počinju da pričaju ružno o tebi, naprimjer; „znali smo da od njega neće biti ništa ili neka je propao, htio je da uzme sve pod svoje“. Drugi te, kao, žale. Onda sam jedno jutro ustao i rekao sebi: dosta je bilo, sad ću da pokažem ko sam i šta umijem. Sjećam se jedne utakmice u finalu svjetskog košarkaškog prvenstva SSSR i Jugoslavija. Dramatično finale, iz sekunde u sekundu se mijenja rezultat. Gubimo, i onda Duda Ivković pozove Slavnića i Kićanovića, spoji im glave i nešto im kaže. I Jugoslavija prvak svijeta! Svi su se pitali šta im je rekao, a on je samo rekao: kaznite ih. To je taj srpski prkos, to je genetika. Tako je i moj prkos proradio.

Odlučio je da krene put prodaje nekretnina gdje je stekao najveću poslovnu afirmaciju i brojna priznanja za uspješne rezultate. Kaže da je umijeće da nekome nešto prodate ono što spaja sve poslove koje je do sada radio, i da zapravo nikad nije izašao iz onog što zna da radi.
– Prvo sam počeo kao agent u američkoj firmi, radio sam dvije godine i obje sam dobio nagradu za najboljeg agenta. Poslije dvije godine u firmi ERA, takođe američkoj, koja je tada imala 1.200 poslovnica u Evropi, dobio mjesto direktora i partnera. Sve je krenulo dobro za mene, bio sam nagrađivan svake godine za uspjehe, išli smo na kongrese u SAD, vraćao se sa novim idejama. Amerikanci su ispred nas u cijelom tom pristupu, o svakom detalju vode računa. Posao sa nekretninama je isto posao sa ljudima, komunikacija, prodaja…

Otvorio sam avio liniju Beč – Podgorica i nisam uspio u tom poslu. To je bilo vrijeme nekih sukoba Đinđića i Đukanovića, Srbi su masovno bojkotovali crnogorsko primorje a Austrijanci nisu znali šta je Montenegro…

Kako prodaješ putovanja za Crnu Goru, tako prodaješ i stan. Ko zna da se bavi prodajom, on danas može prodavati usisivače, a sutra automobile, samo treba da se prilagodi drugačijem proizvodu. Prije nekoliko godina sam izašao iz tog sistema, jer sam sve teže podnosio pritisak. Posvetio sam se svojim firmama, imam više od 200 zaposlenih. Moja agencija za nekretnine 4M ima 40 zaposlenih i jedna je od vodećih za nekretnine u Austriji. Kada si dio velikog, svjetskog sistema, ti se pojavljuješ u ime tog velikog imena koji ima reference, ugled, poštovanje, za razliku od neke male firme. Međutim, tokom godina, stekao sam ime i prenio tu reputaciju i pristup poslu na svoju firmu, tako da tu nikad nije bilo problema. Kad dođeš na neki nivo, onda te svi traže, svejedno je da li si Zoran Kalabić iz 4M ili Zoran Kalabić iz ERA.

Postigao je balans da posao ne doživljava kao posao, već kao zadovoljstvo i sa tim osjećajem ide u kancelariju. Isto tako, nije radio da bi u nekom trenutku mogao da kaže sad je dosta, mogu da se opustim.
– U poslu nema opuštanja. Stručnjaci kažu da od trenutka kad imate više od 30 zaposlenih, više nisi svoj čovjek, nemaš vremena za sebe. Tebi telefon zvoni i subotom i nedeljom i uveče, moraš da budeš upućen i u privatne probleme koje imaju tvoji zaposleni. Nekome se dijete razboljelo, nekome je umrla majka, to su sve ljudi koji imaju probleme, ne možeš da kažeš to je broj, to je samo radnik, moraš da saosjećaš, moraš da mu pomogneš. Upravo je moj pristup ljudima doprinio da kod mene ljudi rado rade, jer sam tu kad im nešto zatreba. Volim da radim sa ljudima, volim komunikaciju, tako da moj rad nije posao već zadovoljstvo. Ni meni nikad nije bilo teško, dolazak na posao mi je zadovoljstvo, a uvijek se trudim da motivišem tim da razmišljaju pozitivno. Jedan sam od onih šefova kojima se ljudi raduju kad uđe u kancelariju.

Prije pet godina Kalabić je u Beču osnovao Udruženje Privileg, koje pruža besplatna savjetovanja u različitim oblastima prava, što je od posebnog značaja za sve ljude sa naših prostora kojima je potrebna neka vrsta pomoći u Austriji. Privileg je danas važna adresa, kako za one koji tek dolaze u Austriju, tako i za one koji već godinama rade tu, a imaju neki problem.
– Mnogo klubova se bavi kulturom, narodnim igrama, a ja sam htio da ponudim nešto drugo što je potrebno našim građanima, a to je pravna pomoć. Zbog nepoznavanja njemačkog jezika, složenosti austrijskih zakona, ljudima je teško da se snađu. Uvijek je neka opasnost da te neko izvara, da ti traži pare i obeća da će ti nešto završiti. Mi pomažemo da ih niko ne vara i da ne uđu u kriminal. Napravili smo ugovore sa nekoliko advokatskih kancelarija i zaposlili našu djecu koja u Austriji studiraju pravo. Finansiram to već petu godinu, imamo pet hiljada članova, i pruženih više od 12.000 besplatnih savjeta.

U kontaktu sam sa ljudima koji su vrhunski u svom poslu, tako da sve funkcioniše besprijekorno. Dogovorimo se i napravimo plan, tako da tu nema nešto puno posla… Kad se sretnemo i sjednemo na ručak, pričamo o sportu

U Austriji postoje brojne subvencije za građane koje oni ne poznaju i često im pomažemo u ostvarivanju tih prava. Spajanje porodica i dobijanje državljanstva, smanjenje kirija ili dobijanje dodatka za stan ukoliko ne zarađujete dovoljno, dobijanje raznih vrsta pomoći koje nudi austrijski zakon, usluge advokata pred sudom po jeftinijoj tarifi, sve su to stvari koje omogućujemo našim ljudima kad im je potrebno.

Poseban kuriozitet je činjenica da je postao prvi Srbin, ujedno i pravoslavac, kojem je dodijeljena titula „Vitez vojnog i bolničkog Reda gostoljubivog Sv. Lazara od Jerusalima“, koja se dodjeljuje licima koja su se istakla u humanitarnom radu i pomoći bolnicama.
– Taj red postoji od 11. vijeka i u to vrijeme su se bavili liječenjem od gube koja je tada bila rasprostranjena. Dosta sam učestvovao u pomoći dječjim bolnicama i jedna od njih, kojoj sam donirao 24 godine uzastopno mi je dala zahvalnicu, a preko toga se saznalo za mene u nekim krugovima. Oni su me nagradili tim redom i to me naravno čini srećnim, jer sam prvi Srbin koji je postao dio tog reda. To je bratstvo koje postoji u zapadnoj Evropi, Engleskoj, Ausatraliji i Americi. Ja sam bio odlikovan na ceremoniji u jednoj protestantskoj crkvi. Tražio sam za to blagoslov našeg vladike Andreja, episkopa Eparhije austrijsko – švajcarske. To priznanje mi je dalo izvjesni status u austrijskom društvu. Možeš da imaš 50 firmi i milione, ali to nema isti značaj kao ovo priznanje. Sa tim ordenom si prihvaćen u višim krugovima u tim zemljama, to je neko priznanje da si zaslužni građanin. Susrećemo se, dogovaramo se kome je potrebna pomoć, kako je organizovati… I naravno, odmah potenciram da se pomogne našim krajevima.

Prošle godine je postao prvi Srbin, ujedno i pravoslavac, nosilac titule „Viteza vojnog i bolničkog Reda gosto-ljubivog Sv. Lazara od Jerusalima“, koje baštini tradiciju udruženja iz 11 vijeka

Tokom godina učestvovao je u povezivanju tamošnjih i ovdašnjih privrednika. Veliki broj poznanika koji žele da ostvare poslovnu saradnju u jednoj ili drugoj zemlji, često se za pomoć obrate prvo njemu. Obraćaju mu se mnogi kada je potrebna podrška za organizovanje raznih kulturnih manifestacija, događaja, balova…
– Mi u Austriji imamo veliki broj ljudi, ali je mali broj onih koji žele da učestvuju i da pomognu. Austrija je vodeća po broju srpskih klubova. Boro Kapetanović, koji je predsjednik Udruženja srpskih klubova, moj prijatelj, svaki put kad se nešto organizuje zamoli za finansijsku pomoć. često mu kažem da u Austriji ima još mnogo naših ljudi koji su vlasnici firmi i dobro posluju, da i njih uključi, ali on mi svaki put odgovori da nije lako naći ljude koji su spremni da pomognu. žalosno je da ja budem vodeći, jer ne vidim sebe kao kao takvog. To neučestvovanje drugih je mene stavilo u prvi plan i ja sam to iskoristio u poslu. Ljude sam prvo potpomagao, a kako su se snalazili i stajali na noge, dolazili su kod mene i kupovali stanove. Uvijek se to vraćalo. Kad god sam davao, ja sam i dobijao.

Zoran je u mladosti bio aktivni bokser BK “Kablovi” iz Svetozareva (danas Jagodine) i prvak Srbije u velter kategoriji. Za ovaj borilački sport mnogi kažu da se više igra glavom nego pesnicama, a Zoran kaže da je u njemu izoštrio čula i nagone za pobjedom što mu je značilo u karijeri.
– Kad igraš fudbal, loptu možeš da sačekaš na glavu, na grudi, nogom, imaš vremena za razne načine. U boksu, protivnik stoji na pola metra od tebe i ti moraš brzo da razmišljaš. U protivnom, brzo si na podu. Tako je i u poslu, ako ne razmišljaš brzo i ne procijeniš dobro situaciju, gubiš. Znamo koliko je ljudi ostalo bez firmi, jer se nisu prilagodili. Meni je sport pomogao, dao jačinu, disciplinu, pristup, organizaciju, naučio na odricanje. Strah uvijek postoji, samo treba naučiti da ga kontrolišeš. I kad fudbaler izađe na teren on ima strah, od poraza, povrede, neželjenih posljedica, strah od ismijavanja… Sve te strahove sam imao i ja. Taj strah, ustvari, tebe vuče na treninge, na odricanje, na cilj u životu, motivaciju, kažeš hej, ja moram da uđem u ovaj meč, da pobijedim, jer druge nema. Ja ću sad da napravim firmu i da uspijem, to je cilj i ja to moram da ostvarim, nema druge. Kad imaš cilj u životu, onda nije ništa teško, nije težak ni rad, ni trening.

Investiram tamo gdje je novac, on nema miris i treba ići tamo gdje se novac umnožava. Imam investicije u Srbiji, a odnedavno sam započeo sa investicijama i u Bijeljini, u Republici Srpskoj

Zoran i dalje neprestano uči. Iako ima dvije diplome, uskoro bi trebalo da stekne i treću. Smatra da i pored toliko godina rada još ima prostora za učenje i napredovanje.
– Završio sam ekonomski fakultet u Austriji, a potom MBA (master of business administration) specijalizovan za nekretnine u Velsu. Imam još da završim magistarski rad, a drugi studij na fakultetu u Alensbahu. Danas je mnogo lakše organizovati se i uz posao se dodatno školovati, jer svi fakulteti imaju online nastavu, pa uglavnom uveče odslušam predavanja, dobijem materijale za rad, ako nešto nije jasno pozovem i pitam. Nisam se zasitio učenja, još ima stvari koje danas čujem, a već sutradan ih sprovodim u djelo na poslu. Tako da škola izuzetno znači.

BRAT
-Moj brat Dragan je ujedno i moj poslovni partner. Skoro sve radimo zajedno i odlično se slažemo. Mi smo neki uzor za sve u tom smislu, za slogu i zajednički rad. On je više terenac, a ja u pozadini, u kancelariji. On je konzervativan, polako, analitičan, tiha voda… želi da sve prođe polako, da se slegne, a ja idem glavom kroz zid. Kako kažu, trebaš imati stomak za biznis, razmislim glavom, ali sačekam da mi stomak da signal.

TESLA
-Već duži niz godina u SAD djeluje Naučna fondacija Nikola Tesla, koja proučava i istražuje rad i djela ovog najvećeg naučnika svih vremena. Ušli su u američke škole, napravili nekoliko spomenika, šire ideju o Tesli i Srbima. Ova fondacija, na čijem čelu je Nikola Lončar, mi je za posebne zasluge u humanitarnom radu i širenju srpske kulture uručila zlatnu medalju, tako da sam u društvu ranijih nosilaca ovog priznanja, kao što su Novak Đoković, princ Aleksandar Karađorđević, Matija Bećković i Filip Cepter, što me čini veoma srećnim.

PRISTUP
Nosilac ste i titule najboljeg trgovca nekretninama u SAD (Los Anđeles 2009, Las Vegas 2017.), u Evropi (Berlin 2011.) i najboljeg brokera svijeta (Nju Orleans 2012.). šta vas je izdvojilo u poslu sa nekretninama, u kome ste dobili toliko priznanja?
-Disciplina u poslu, pristup uopšte. Kod mene se klijent piše velikim slovima. Kod nas u firmi postoji pravilo “tri S“ – Service, Service, Service. Dakle, na usluzi u bilo koje doba dana, pošten i korektan pristup i upravo ta motivacija personala, da budemo jaki kao tim i da budemo na pravom putu. Moramo da budemo uštimani u potpunosti, kao orkestar koji je spreman da svira i najsloženije kompozicije. Takođe, u ovom poslu je važna i intuicija, a ja na sreću, imam sposobnost da procijenim tržište i kretanja u dužem periodu, što je doprinijelo da budem uspješniji od ostalih.