RANKO ŠKRBIĆ: Investicijom u znanje gradimo bolju i ljepšu budućnost
Iskustvo organizovanja fakulteta i istraživačkih instituta sakupljeno tokom stručnih usavršavanja u Japanu, Španiji, Engleskoj i drugim zemljama, želi da primijeni u Banjaluci. Otići u svijet i dovesti svijet ovdje, jedna je metafora internacionalizaciji ovdašnjeg Univerziteta. Ona se ogleda i u proširivanju liste gostujućih profesora, usavršavanju nastavnog kadra u inostranstvu, dolasku većeg broja stranih studenata… A paralelno teče razvoj naučno-istaživačkog rada, jer je povećavanje znanja jedino što našu zemlju može podići u budućnosti
razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ
Nakon sedam godina na mjestu ministra zdravlja, profesor dr Ranko Škrbić, više nije pod lupom javnosti kao tada, ali mu ta pažnja ne nedostaje. Mogućnost da kao dekan Medicinskog fakulteta učestvuje u organizovanju nastavnog procesa, naučnim istraživanjima na koja je stavljen fokus ove visokoškolske ustanove, povezivanjem sa stručnjacima širom svijeta, nešto je u čemu pronalazi inspiraciju. Okupljanje najboljih, otvaranje ka svijetu u kom će domaći stručnjaci učiti da bi se vratili sa znanjem i širiti ga mlađim kolegama, internacionalizacija u kojoj će Banjaluka biti odredište stranih studenata, dio su njegove vizije za Medicinski fakultet u Banjaluci. Zanimljiva je priča o tome šta je sve oblikovalo njegov put i ideje, a započeli smo je pitanjem ‘Ko je Ranko Škrbić’?.
– Bivši košarkaš Potkozarja, današnja Igokea, gimnazijalac banjalučke Gimnazije, student Medicinskog fakulteta u Banjaluci… A danas, Ranko Škrbić je univerzitetski profesor, akademik, porodičan čovjek, oženjen, otac tri ćerke, čovjek sa mnogo prijatelja koji voli da se druži sa njima, voli da pravi vino, a u slobodno vrijeme da se bavi sportom. I kad dođe veče, onda sam neko ko sjedi do kasno u noć i čitam najnovije naučne publikacije ili sjedim za kompjuterom i pišem naučne članke.
Ljudi teže da rade manje sa godinama, kako se vama desilo suprotno?
– Od kako sam se nakon javnih političkih funkcija vratio u naučno-istraživačke vode poželio sam da nadoknadim sve što nisam stigao ili sam propustio da odradim. Sad imam više znanja i iskustva koje sa zadovoljstvom prenosim na mlađe kolege, pa me raduju brojne publikacije koje nastaju iz timskog rada sa mladim kolegama. Čini mi se da sad više čitam i više učim nego prije. Razvijam timove koji rade brojna istraživanja, realizujemo mnoge projekte i sve to me pokreće. Imam pozive za gostujuća predavanja, pa sam tako nedavno bio u Temišvaru, a već imam poziv da u februaru držim predavanje na jednom kongresu u Indiji, potom u Bratislavu na jedan sličan kongres, a da ne spominjem ove domaće i regionalne skupove i kongrese. Ovih dana sam dobio izuzetnu ponudu da budem urednik knjige koju izdaje Špringer, a čija tema će biti terapija kardiovaskularnih oboljenja. To je veliko priznanje. Isto tako nedavno sam dobio ponudu da budem član uređivačkog odbora časopisa „Molecular and cellular biochemistry“, a na poziv profesora Roberta Bolli-a, glavnog urednika, koji je ranije bio na čelu časopisa „Circulation Research“, takođe časopis vrhunskog renomea. Tako nešto se ne odbija, i bilo bi neozbiljno da kažete da nemate vremena, a ljudi vas hoće u svom timu jer vam vjeruju i cijene vaš rad. To je satisfakcija i priznanje za sve ono što sam radio do sada.
Predvodili ste delegaciju stručnjaka sa vašeg fakulteta koja je u Temišvaru imala zapažen nastup, o čemu se tu radilo?
– Riječ je o konferenciji Evropske sekcije Internacionalne akademije za kardiovaskularna istraživanja – IACS, a ja sam član izvršnog odbora te organizacije. Mi smo prije tri godine bili domaćini šeste evropske i sedme američke konferencije koja je održana u Banjaluci. Zbog epidemije kovida Amerikanci nisu mogli da organizuju svoj sjevernoamerički skup, pa su nas pitali da li mogu da se pridruže evropskom skupu i to je bio jedinstven slučaj da je jedan grad bio domaćin i sjevernoameričke i evropske sekcije IACS-a. Bilo je to veliko priznanje za mene i sve moje saradnike. Od prije dvije godine sam primljen u tu akademiju koja ukupno broji 250 članova u svijetu i ne može imati više. Počastvovan sam da sam u tom društvu, zajedno sa još nekoliko kolega iz regiona, te što sam izabran u Izvršni odbor evropske sekcije. Konferencije se održavaju u različitim gradovima, ove godine je to bilo u Temišvaru, pa sam iskoristio priliku da povedemo što je moguće više mladih istraživača iz našeg Centra za biomedicinska istraživanja i da predstavimo rezultate naših istraživanja. Bilo nas je ukupno 16, i imali smo pet poster prezentacija od kojih je poster jedne naše mlade koleginice bio nagrađen kao najbolji, a ja sam imao dva pozivna predavanja. Radi se o oblasti kardiovaskularnih istraživanja, što bazičnih, što kliničkih, što translacijskih, odnosno onih gdje se neki klinički problem pokušava razriješiti u laboratoriji, odnosno u našem istraživačkom centru. Bez obzira na napredak medicine, mi možemo reći da danas još uvijek daleko više ne znamo, nego što znamo, te su zbog toga ovakva istraživanja bitna i zbog toga se ponosimo na naš istraživački centar. Nema savremene kliničke medicine ukoliko paralelno s njom ne razvijate i naučno-istraživački rad.
Dobio sam izuzetnu ponudu da budem urednik knjige koju izdaje Špringer, kao i da budem član uređivačkog odbora časopisa Molecular and cellular biochemistry. To se ne odbija i ne možete reći da nemate vremena
Istakli ste da je se Medicinski fakultet u Banjaluci ističe po rastu broj istraživanja, šta možete reći o Centru za biomedicinska istraživanja koji je pokretač u toj oblasti?
– Ovakav Centar nije postojao ranije. Kada sam izabran za dekana, imao sam viziju osnivanja jednog takvog centra u koji sam sublimirao sve znanje i iskustvo nastalo tokom školovanja i usavršavanja u inostranstvu. Nastojao sam da pozitivna iskustva iz sličnih centara i istraživačkih laboratorija unesem u organizaciju našeg Centra za biomedicinska istraživanja. Nakon razgovora sa resornim ministarstvima u Vladi dobili smo na raspolaganje zgradu bivšeg Urbanističkog zavoda te smo nakon adaptacije prostora odmah počeli da koncentrišemo opremu koju imamo na Fakultetu, da nabavljamo novu i da opremamo jednu po jednu laboratoriju. Danas je naš Centar opremljen sa sedam savremenih laboratorija, a moj cilj kao dekana je da mladim istraživačima koji rade u našem Centru osiguram svjetske uslove za istraživanja, da ih povežem sa kolegama iz drugih, sličnih istraživačkih laboratorija, da odu u svijet, da se predstave, usvoje nove vještine i znanja i da vide kako stvari funkcionišu u svijetu. U Centru danas radi oko 30 mladih ljudi, a svi asistenti i saradnici Fakulteta kad nisu u nastavi provode vrijeme u Centru i bave se istraživanjima. Ozbiljne radove radimo i imamo šta da prezentujemo, rezultate istraživanja objavljujemo u međunarodnim časopisima, a to podiže vidljivost Fakulteta i Univerziteta. Kad imate takve rezultate onda to drugi znaju da cijene. Jedna naša mlada koleginica je u septembru bila na konferenciju u Tampi, na Floridi, i tu je osvojila dvije nagrade. Sad spremamo drugog mladog kolegu da ode na dvogodišnje istraživanje u Kaliforniju gdje će imati priliku da se bavi najsavremenijim tehnika istraživanja iz oblasti kardiovaskularne medicine i metabolizma. Očekujemo od njega da tamo završi istraživanje, objavi radove i uradi eksperimente za svoj doktorat, a zatim da se vrati u Banjaluku i da na našem Fakultetu odbrani doktorat. Uspostavili smo kontakte sa brojnim institucijama i istaknutim pojedincima pa u te laboratorije i institute šaljemo naše saradnike na razne edukacije. Prije nekoliko godina dvije koleginice su bile u Izraelu da nauče nove tehnike analize koštanog tkiva, drugi su bili u Zagrebu, a uskoro će tri koleginice da idu u Ljubljanu da uče nove molekularne metode koje se koriste u savremenim istraživanjima. Imperativ je da šaljemo mlade ljude u inostranstvo da nauče nešto novo, da se obogate znanjem i da se sa tim znanjem vrate na svoj fakultet da bi ovdje stečeno znanje iskoristili za opšti prosperitet.
Treba napomenuti da svaki objavljeni naučni rad i njegovo kasnije citiranje podižu nivo čitavog Univerziteta.
– Tako je. Broj objavljenih radova u zadnjih pet godina je značajno porastao, i to u časopisima koji imaju izuzetan faktor uticaja. Sve to podiže naš Fakultet i Univerzitet na svjetskim rang-listama. Mi dajemo veliki doprinos prepoznatljivosti Univerziteta u Banjaluci, jer više od polovine svih međunarodno objavljenih radova dolaze sa Medicinskog fakulteta. Uveo sam praksu da se na Dan fakulteta, a to je uvijek 15, novembar, najbolji istraživači tj profesori, asistenti ili saradnici, novčano nagrade i da im se oda javno priznanje. Nagrade dodjeljujemo u nekoliko kategorija; za najveći broj objavljenih radova u prethodnoj godini, za rad sa najvećim faktorom uticaja, te za ostvaren najveći broj citata za rad. Treba napomenuti da Fakultet izdaje časopis Scripta Medica koji je u poslednjih pet godina postao značajno bolji i koji je indeksiran u velikom broju međunarodnih citatnih baza. Časopis izlazi na engleskom jeziku i svakim danom dobijamo sve više radova iz cijelog svijeta što dodatno diže rejting časopisa, ali i rejting Fakulteta.
Čuli smo šalu da među naučnim radnicima postoje prelazni rokovi kao u fudbalu. Svi se bore da privuku najbolji kadar; kako se borite vi?
– Još dok sam bio ministar zdravlja zauzeli smo stav da najbolji studenti trebaju da dobiju posao, bilo da će im to ponuditi klinički centar, dom zdravlja, a ponajprije Fakultet. Taj trend smo nastavili, te svake godine Medicinski fakultet primi najbolje studente medicine, stomatologije, farmacije, jer oni su najbolja garancija da će kvalitet onog što radimo biti veći, posebno ukoliko u njih dodatno uložimo, pošaljemo ih na usavršavanje u inostranstvu s ciljem da se vrate obogaćeni znanjem i kontaktima. Oni kasnije postaju nastavnici koji po istom principu školuju druge. Osim toga, otvorili smo vrata svim koji su završili fakultete bilo gdje u svijetu i žele da se vrate. Prije godinu dana vratio nam se mladi kolega koji je doktorirao u Japanu i tamo radio devet godina. Naravno da su mu vrata bila otvorena, i odmah sam mu ponudio posao na našem Fakultetu. Jako smo ponosni na njega, jer je on ove godine objavio rad sa najvećim Impact faktorom, odnosno faktorom uticaja. Tu je i jedna koleginica koja je doktorirala u Njemačkoj, koja već nekoliko godina radi kod nas. Druga stvar koju radimo jeste da dovodimo ne samo mlade, već i one koji će učiti mlade. Napravili smo listu gostujućih profesora koji nam dolaze iz cijelog svijeta, od Novog Zelanda i Australije do Norveške, Indije, Japana, Amerike, Engleske, Kanade…
U Centru za biomedicinska istraživanja zaposleno je oko 30 mladih ljudi. Veoma je dinamično i tu su najbolji studenti koje smo okupili, a imamo i istraživače koji su se vratili sa školovanja iz inostranstva
Oni dolaze da održe povremena predavanja, a u svojim matičnim ustanovama oni su naši promoteri, naši ambasadori u svijetu. Nekoliko vrsnih kolega, profesora iz Beograda, Novog Sada, Kragujevca, Niša takođe redovno dolaze na Fakultet, i zahvaljujući njima značajno smo podigli kvalitet rada u našem Centru, jer svako od njih donosi neku novinu iz svoje oblast istraživanja. Na taj način pravimo mrežu koja će nam pomoći da napredujemo. Imamo dobru saradnju sa kanadskim univerzitetom u Vinipegu, gdje će jedna koleginica otići na postdoktorsko usavršavanje. Mi školujemo ljude da odu vani, da tamo završe doktorate i specijalizacije, a na nama je da stvorimo uslove da se vrate i na najbolji način doprinesu razvoju našeg društva. Ako mladi ljudi vide da ovdje, kod kuće, u svom gradu, imaju sve uslove za rad, te da naš rad ne zaostaje za onim što se radi u Americi ili Evropi, onda će oni sa zadovoljstvom ostati ovdje.
Primjetno je da imate dosta stranih studenata. Odakle oni dolaze i šta ih privlači?
– Već drugu godinu za redom upisujemo studente iz drugih zemalja koji kod nas studiraju medicinu na engleskom jeziku. Prošle godine smo imali studente iz Indije i Turske, te jednu djevojku iz Njemačke. Ove godine uz studente iz tih zemalja imamo grupu studenata iz Bangladeša, te studente iz Sirije, Azerbejdžana i jednog studenata iz Italije. Nastava se, kao što rekoh, odvija na engleskom jeziku, a svi naši nastavnici i saradnici govore engleski jezik i drže predavanja i vode vježbe na engleskom. Kao što se može vidjeti, ostvarili smo jedan važan korak u internacionalizaciji Fakulteta. Prije svega morate imati kvalitet da bi ljudi došli da ovdje uče. Naši studijski programi su akreditovani i međunarodno priznati, te ne čudi što mladi ljudi iz raznih krajeva svijeta hoće da studiraju kod nas. Imali smo dobro predstavljanje, imamo jako dobar dvojezični sajt koji je posjećen. To vidimo po reakcijama naših ljudi u inostranstvu koji nam često pišu i koji ne kriju zadovoljstvo što mogu da prate dešavanja i nove trendove na Fakultetu na kome su i oni nekad studirali. Strani studenti su oduševljeni Banjalukom i gostoprimstvom naših ljudi. Dosta njih je ranije studiralo u Ukrajini, i kad sam pitao šta je razlika, oni kažu da ovdje svi govore engleski; i u prodavnici i na ulici ljudi znaju dovoljno da se sporazumiju, tako da se i oni mnogo bolje snalaze. Zatim, grad je bezbjedan, gostoprimljiv, a i naši domaći studenti su im se našli na usluzi. Sve se to nadaleko čuje. Ja sam u maju ove godine posjetio Indijski institut za medicinske nauke koji na jednom mjestu okuplja bolnice, fakultete, studentske domove, i gdje su rukovodeći ljudi tog Instituta bili zainteresovani da im predstavim naš Fakultet. Napravili smo jedan film namijenjen stranim studentima, koji je dosta pomogao boljem predstavljanju našeg Fakulteta. Njihovi zdravstveni autoriteti su se raspitivali o nama, bili su veoma zadovoljni onim što nudimo u nastavnom procesu. Na kraju krajeva, naš studij je jeftiniji nego na zapadu.
Kako je izgledao vaš životni put, kako ste se odlučili za medicinu?
– Odrastao sam u Aleksandrovcu, a još u osnovnoj školi sam naginjao prirodnim naukama. Zanimali su me biologija, fizika i hemija više nego drugi predmeti. Nekako sam se vidio u medicini, pa sam već u osmom razredu znao nazive dugih kostiju čovjeka na latinskom, iako me niko nije tjerao da to znam, jednostavno sam volio. Nakon osnovne škole ipak niste sigurni za šta ste, pa sam odlučio da upišem gimnaziju, a i tu se ponovilo isto. U školu sam stalno nosio sportsku torbu, jer prije podne sam bio na nastavi, a popodne na košarkaškom treningu. U to vrijeme je bio otvoren Medicinski fakultet i kad su studenti medicine došli u školu da predstavljaju fakultet, bio sam u prvom redu da slušam. Odlučio sam se da ću upisati medicinu. Prošao sam na prijemnom ispitu, a onda sam tokom pet godina studija naprosto proletio kroz fakultet. Toliko sam bio zagrijan za učenje i posvećen učenju da nisam pao ni na jedan ispitu, bilo je samo pitanje da li će ocjena biti 8, 9 ili 10. Kada sam završio fakultet, kao svaki mlad ljekar, posebno muškarac, svima je želja da budu hirurzi. Ja sam bio zaluđen neurohirurgijom i odmah upisao postdiplomski studij u Zagrebu na PMF-u, jer su imali jedan smjer koji se odnosio na neuro nauke. Međutim, jedan dan me je pozvao tadašnji dekan Branko Pikula, divan čovjek i izvrstan pedagog, koji je predložio da budem asistent profesoru Rajku Igiću na farmakologiji. Ja sam tad radio u Domu zdravlja u Laktašima i imao sam želju da pređem u Klinički centar na neurohirurgiju, ali me on ubijedi da se ipak prijavim, a da mogu poslije biti preraspoređen internim konkursom na hirurgiju. Kad sam upoznao profesora Igića sve se promijenilo. On mi tad reče da ako budem pokazao interes za istraživanja i ako budem vrijedno radio da će me poslati na usavršavanje u Ameriku, na Univerzitet Ilinoj u Čikago. Dobiti takvu ponuda tad!!? Pa to je bilo nešto nevjerovatno za mene.
Napravili smo listu gostujućih profesora od Novog Zelanda do Norveške, Indije, Japana, Amerike. Oni su tu da nam pomognu, održe predavanja, a kad nisu tu oni su naši ambasadori u svijetu
Jeste li otišli u SAD?
– Ispostavilo se da od Amerike nije bilo ništa, ali mi je profesor već tad bio dogovorio odlazak u Japan, kod profesora Šigitošija Čibe na Šinšu Univerzitet. Oni su bili prijatelji sa doktorskih studija u Americi, a profesor Čiba je rukovodio laboratorijom za kardiovaskularnu farmakologiju. Nisam dugo čekao, pa sam za nekoliko mjeseci dobio pozivno pismo i obavještenje da ću primati najprestižniju stipendiju japanske vlade. Tako sam već u oktobru 1989. spremio kofere i otišao u Japan, gdje sam više od godine dana radio na istraživanjima, a već nakon šest mjeseci sam počeo objavljivati radove. Tada sam već bio odustao od neurohirurgije i po povratku sam odlučio da nastavim svoje usavršavanje u farmakologiji. Već sam bio asistent na Fakultetu u Banjaluci, odbranio sam magistarski u Zagrebu pred sami početak rata, a tri godine nakon toga, na osnovu rezultata istraživanja u Japanu, u dogovoru sa profesorima Čibom i Igićem, odbranio sam doktorsku disertaciju u Beogradu 1994. godine. Iste godine sam bio biran u zvanje docenta i postao sam šef Katedre za farmakologiju i toksikologiju na našem Fakultetu. U narednom periodu sam išao na usavršavanja u London, Barselonu i Bristol, u nekoliko navrata, a krajem 1999. godine sam položio specijalistički ispit iz kliničke faramkologije na Univerzitetu u Novom Sadu. Tad je već počela moja tijesna saradnja sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom koja i dan danas traje. Mnogo projekata sam radio sa njima, a Evropska komisija je od 1999. do 2002. godine provodila nekoliko projekata za reformu farmaceutskog sektora i reformu zdravstvenog sistema u BiH, tako da sam ja bio regionalni koordinator za implementaciju tih projekata. Faktički sam kroz te projekte prošao edukaciju zdravstvenog menadžmenta i zdravstvene ekonomije. Kako su čudni ti životni putevi. Sve to znanje i iskustvo mi je kasnije pomoglo u životu, a posebno onda kada me je početkom 2006. godine pozvao Milorad Dodik i ponudio mi funkciju ministra zdravlja u Vladi Republike Srpske.
Kako pamtite period kad ste bili ministar?
– Bio sam ministar od 2006. do 2013. godine, a iskustvo odranije mi je pomoglo u organizaciji zdravstvenog sistema. Iako akademski backgraond pomaže da razumijete mnoge stvari i olakšava vam posao, ipak dobre vještine upravljanja su zapravo osnove za prosperitetan rada ministarstva. Mislim da sam dobro vodio ministarstvo i da sam uradio brojne stvari koje ranije nisu postojale. Posebno se ponosim razvojem porodične medicine, razvoju nekih specijalističkih centara kao što su Centar za moždani udar, Jedinica za intenzivnu medicinu, Centar za dojku, Centar za radio terapiju, a koji je jedan od najopremljenijih u ovom dijelu Evrope. Tu treba dodati i novi sistem dijalize kroz koncept privatno-javnog partnerstva, zatim formiranje Zavoda za sudsku medicinu, Zavod za transfuzijsku medicinu…, sve su to važni projekti na koje sam ponosan. Zatim, predsjedavao sam zdravstvenom mrežom jugoistočne Evrope, foruma koji okuplja deset zemalja, a te 2011. godine u Banjaluci je i ministar zdravlja Izraela potpisao deklaraciju pristupa toj mreži. Sve je to doprinijelo novom međunarodnom afirmisanju i ministarstva i čitave Republike Srpske. Vi na taj način i svoj lični kredibilitet unesite u instituciju, a institucija vama daje dodatni kredibilitet, tako da se to nadopunjuje. Zahvalan sam svim kolegama u Vladi koji su imali razumijevanja da je to što radim potrebno, jer bez te podrške to ne bi išlo.
Kako se desilo da postanete ambasador BiH u Beogradu?
– Godine 2013. pozvali su me predsjednik Dodik i član predsjedništva Nebojša Radmanović da mi saopšte da prvi put od postojanja, Republika Srpska treba da predloži ambasadora BiH u Srbiji, te da je njihov prijedlog da to budem ja. Nisam ni pomišljao da ću se jednog dana baviti diplomatijom, iako sam kroz ministarski posao u Vladi imao i diplomatske obaveze i veoma često sam sarađivao sa brojnim ambasadama i učestvovao na brojnim međunarodnim forumima i predstavljao Vladu na sastancima u Vašingtonu, Njujorku, Koenhagenu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedinjenim nacijama, Svjetskom bankom… Vido sam to ne samo kao novi partijski zadatak, već i kao novi izazov u životu. Prvo sam prošao trening u MIP-u u Sarajevu kroz koji prolaze svi budući ambasadori u trajanju od tri do šest mjeseci, a to podrazumijeva upoznavanje sa diplomatskim protokolom, upoznavanje sa detaljima iz bilateralnih i multilateralnih odnosa, konzularnim poslovima, regulativom, ekonomskim odnosima…
Broj objavljenih radova u zadnjih pet godina je značajno porastao, i to u časopisima koji imaju izuzetan faktor uticaja. To je veliki doprinos prepoznatljivosti Univerziteta u Banjaluci, jer više od polovine svih međunarodno objavljenih radova dolaze sa Medicinskog fakulteta
Bio mi je poznat politički milje i ovdje i u Srbiji jer sam kroz dugogodišnji angažman i aktivnosti SNSD-a bio u kontaktu i sarađivao sa ključnim političkim ličnostima iz Srbije. Sa vodećim ličnostima politike iz Srbije sam bio veoma blizak, naravno da sam kao ambasador poštovao diplomatske protokole, ali kad bi bili van posla imali bismo otvoren i prijateljski odnos. Ta kratka ekskurzija u diplomatiju me je mnogo obogatila i dala mi novo iskustvo, jer upoznate diplomate iz cijelog svijeta, sarađujete s njima, razmjenjujete iskustva, srećete brojne ljude iz svijeta politike, biznisa, kulture, sporta.. Nakon dvije godine je došlo do promjene vlasti u Sarajevu, te sam osjetio da se sprema politička hajka protiv mene i još nekih ambasadora koji nisu bili na liniji tadašnje političke koalicije u Sarajevu. Nisam htio da budem uvučen u intrige sa političkim protivnicima pa sam u dogovoru sa predsjednikom Dodikom podnio ostavku na funkciju ambasadora. Mislim da je to bila pametna odluka u tom trenutku. Nakon devet godina bilo je vrijeme da se vratim onome što je moje osnovno zanimanje. Vratio sam se na Fakultet i već nakon mjesec dana sam bio zamoljen od tadašnjeg dekana da organizujem i vodim doktorske studije na našem Fakultetu. Godinu dana nakon toga, kolege su me predložile da se kandidujem na mjesto dekana, te sam na izbornoj sjednici Fakulteta 2016 godine dobio bezrezervnu podršku svih članova Naučno-nastavno vijeća da rukovodim Fakultetom u narednom mandatskom periodu.
Kakvi ste bili u košarci, kako ste je zavoljeli?
– Oni koju su me poznavali i koji su pratili košarku u to vrijeme su govorili da sam bio jedan od talentovanijih igrača i da sam bio dobar. Najčešće sam igrao dvojku, ponekad plejmejkersku poziciju. Mi smo tada bili veliki zanesenjaci. Tad su Kićanović, Slavnić, Šolman, Dalipagić bili naši idoli, donijeli su zlato iz Manile 1982. godine. Tad se igralo na otvorenom, na asfaltu. Sjećam se da smo u zanosu igre znali ostati do kasno uveče, te smo palili farove automobila da imamo osvjetljenje jer igralište nije imalo reflektore. Da smo tad imali uslove kakve danas imaju košarkaši Igokee, ne znam gdje bi nam bio kraj. Ja sam kao gimnazijalac u jednom trenutku prešao iz Potkozarja u BSK koji se tada zvao Vremeplov. Ovi moji iz Aleksandrovca su se veoma naljutili jer su smatrali da sam ih izdao. Međutim, vratio sam se kasnije da igram za matični klub kad sam završio fakultet. U Japanu sam takođe igrao košarku i trenirao tu univerzitetsku ekipu. Oni imaju turnirski sistem takmičenja, pa smo osvojili tri od četiri turnira. Bili su mi zahvalni jer sam igrajući za njih pomogao da taj univerzitet po prvi put osvoji turnirski pehar u trajno vlasništvo.
Šta ste naučili iz košarke što vam je koristilo u životu?
– Nikad neću zaboraviti našeg trenera košarke, pokojnog Milana Tošića zvanog Prle. On je bio pomoćni trener Ranku Žeravici kad je Jugoslavija osvojila svjetsko zlato u Ljubljani 1970. godine i trener Ljubljanske Olimpije. Jednom prilikom je prekinuo trening jer smo kasnili, svako iz svojih tinejdžerskih razloga. Održao nam tad lekciju da u životu kad radite nešto, ili radite ili ne radite. Ako ste na košarci, onda postoji samo koš i lopta. Ako si u školi, onda učiš da što prije naučiš. Drugim riječima, da sve što radiš treba da radiš pravo ili nikako. Meni je to ostalo ucrtano u sjećanju, da vrijeme kvalitetno trošiš čineći prave stvari. I kad sam igrao košarku, igrao sam da pobijedim, a ako izgubim onda čestitam protivniku i odmah zakazujem revanš. Mene je držala ta želja za pobjedom, želja da se ide naprijed. Morate imati ljubav za to što radite i morate biti posvećeni. Morate raditi sto odsto, biti istrajni u tome i imati imperativ da budete najbolji u tome što radite. Nastojim da tu posvećenost i imperativ pobjede prenesem i na druge.
FAKULTET PRUŽA SAVREMENE ZDRAVSTVENE USLUGEPoznato je da naš Fakultet pruža najviši stepen obrazovanja doktora i svih ostalih profila zdravstvenih radnika. Međutim, poslednjih šest godina Fakultet uspješno pruža i zdravstvene usluge najvišeg nivoa. Jedna od takvih organizacionih jedinica našeg Fakulteta je Dentalna klinika koja je bila prijeko potrebna kao nastavna baza za studijski program stomatologije, da studenti imaju gdje vježbati, ali je ona i mjesto gdje praksu stiču specijalizanti. Nekad su oni morali ići u Beograd ili Novi Sad da bi tamo završavali specijalizacije, a sad kod nas dolaze specijalizanti ne samo iz Republike Srpske već i iz čitave BiH. Imamo ugovor sa Fondom zdravstvenog osiguranja i imamo veliki broj pacijenata koji dolaze da tu riješe svoje probleme sa zubima, vilicom, usnom dupljom, i sve te usluge su besplatne za naše osiguranike. Imamo najbolje specijaliste iz oblasti stomatologije i najbolje opremljene ambulante, sa modernom dijagnostikom. Sigurno smo najbolje opremljen centar koji pruža najveći broj usluga u čitavoj BiH. Osim Dentalne klinike, treba pomenuti i Medicinski specijalistički centar koji pruža širok spektar specijalističkih pregleda i u kome se takođe rade sistematski pregledi za potrebe građanstva, a na usluzi smo i privrednim subjektima. Sve što zaradimo ulažemo dalje u nauku i istraživački rad.
Šaljemo mlade na usavršavanja u inostranstvo da bi se vratili ovdje sa znanjem i da bi ovdje podigli nivo rada i predavanja. Samo se znanje dijeljenjem umnožava!
VOLIM BASKET, ALI NIJE TO SPORT ZA REKREACIJU Bio sam kod kolege kardiologa, i on mi je predložio da izmjerimo pritisak i uradimo EKG. Hajde, kažem, nisam odavno kontrolisao srce. Kad je čitao rezultate, reče mi da je pritisak normalan a da je frekvencija, tj broj otkucaja svega 49, što je više nego dobro, a to znači da imam sportsko srce, s jakim udarnim volumenom, i da se ne troši puno da ispumpa krv. Košarka je ostavila traga, a stalni i naporni treninzi su učinili da mi srce sporije kuca. Košarku više ne igram, ali ostala je bazična kondicija koju sam stekao dok sam aktivno trenirao. Jednom sam pričao sa bivšim košarkašem i trenerom Acom Petrovićem, on kaže da danas ne igra basket, jer basket nije dobar za rekreaciju; česte su povrede, pukne tetiva, povrijedi se koljeno… To se igra dok je čovjek mlad, dok ima gipkost, a kasnije se treba baviti drugim sportovima, treba šetati uzbrdo, pomalo trčati, raditi vježbe, održavati kondiciju. Ja sam stalno u pokretu i u nekom obliku treninga. Volim i skijanje, i kad god imam priliku idem na skijanje.
U VINARSTVO JE UNESENA LJUBAV I ENERGIJA
Ako pogledate u zemljišne knjige u katastru vidjećete da se često njive u Potkozarju zovu “vinogradi”, iako sad vinograda tamo nema. Nekada su bili, pa su iskrčeni. Sad se ljudi polako vraćaju vinogradarstvu i sve je više vinograda i malih vinarija. Ne sjećam se kad sam zavolio vinarstvo, ali sjećam se razgovora sa tvrdoškim igumanom Savom i trebinjskim vinarima; oni su me uveli u tu priču i nagovorili da pokušam da sam pravim vino. I onda kad već kreneš u takav poduhvat, naravno da hoćeš da to radiš kako treba i što je moguće bolje. Uneseš energiju i ljubav, i napraviš vino najbolje što možeš. Sad me to pomalo opterećuje; teško je da to bude samo hobi jer to je posao za sebe i traži puno odricanja i vremena. Mene raduje činjenica da ljubitelji vina cijene i vole moje vino koje je danas prisutno u najboljim restoranima u našem gradu.
