Kriza hrane je veća od ukrajinske?
Ruska blokada isporuke hrane iz Ukrajine i mogući gubitak ukrajinske žetve zbog ratnih poremećaja dominiraju medijima posljednjih mjeseci. Od februara do juna, globalne cijene pšenice porasle su za više od 60 posto i dovele do humanitarne zabrinutosti i upozorenja međunarodnih razvojnih agencija na povećanje nesigurnosti oko dostave hrane u siromašnim afričkim i azijskim državama.
No, mnogi ovi naslovi zavaravaju. U siromašnim državama, približno 80 posto svih kalorija dolazi od žitarica. Najvažnija je riža na koju otpada 27 posto kalorijskog unosa po osobi u državama u razvoju i glavni je artikl u Aziji. U državama kao što su Mijanmar i Kambodža, riža donosi 80 posto kalorija.
Kukuruz je najvažnija žitarica u Africi. Približno 30 posto svjetskog kukuruza se konzumira u afričkim državama, a ljudi iz Malavija, Lesota i Kenije u prosjeku pojedu između 90 i 180 kilograma kukuruza godišnje. Pšenica, koja je druga najvažnija žitarica planete, relativno je nevažna u siromašnim državama. Primjera radi, godišnja potrošnja pšenice po glavi stanovnika je tek 17 kg u Subsaharskoj Africi.
Pšenica i kukuruz
Sada razmotrimo ukrajinski doprinos globalnoj distribuciji hrane. Tokom 2020. izvezli su jako malo riže, 18 miliona tona pšenice i 28 miliona tona kukuruza. Ukrajina je bila peti najveći svjetski izvoznik pšenice nakon Rusije (37,3 miliona tona), SAD-a (26), Kanade (26) i Francuske (19,8); te četvrti izvoznik kukuruza nakon SAD-a (52 miliona tona), Argentine (37) i Brazila (34).
Gubitak ukrajinske pšenice i kukuruza, sam po sebi, ne bi trebao dovesti do nesigurnosti kada je riječ o hrani u siromašnijim državama jer se proizvodnja i izvoz iz drugih država može povećati.
Uzmimo za primjer kukuruz. Siromašne države se mogu za njega oslanjati kroz domaću proizvodnju, a jako malo na uvoz iz Ukrajine. Tako ga je, na primjer, Kenija uvezla samo 11,818 tona iz Ukrajine.
Deficit takve veličine trebao bi se relativno lako nadomjestiti od drugih proizvođača, naročito kada se ima u vidu da se većina kukuruza ne koristi u ishrani čovjeka. Globalno, samo 15 posto kukuruza, proizvedenog u svijetu, pojede se kao hrana. U SAD-u, najvećem proizvođači, 10 do 12 miliona tona godišnje se koristi u proizvodnji zaslađivača.
Drugi proizvođači mogli nadomjestiti gubitak ukrajinske pšenice. Proizvodnja u prošlosti pokazuje kako mnoge države trenutno ne rade u punom kapacitetu.
Na primjer, povećanje američkog izvoza pšenice sa nedavnih 26 miliona tona na 44 miliona tona koliko je iznosio 1981. bi nadoknadilo ukupan gubitak ukrajinskog izvoza pšenice.
Opasnost od manjka đubriva također ima svoje mjesto u naslovima jer bi to moglo dovesti do manjka proizvodnje i poskupljenja hrane globalno. No, Ukrajina izvozi tek 0,8 posto svjetskog gnojiva.
Šta ako Rusija prestane da izvozi?
Kada se sve rečeno uzme u obzir, siromašne države ne bi trebale biti značajnije pogođene nedostatkom poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine. No, to ne znači da su prenapuhane brige za nesigurnost u dostavu hrane. Problemi su drugačiji i dosta složeniji od onoga što naslovi nude.
Nesigurnost sa hranom godinama se pogoršava. U državama sa niskim prihodima, procent ljudi koji nemaju kvalitetnu ishranu porastao je sa 13 posto (2015. godina) do 26 posto 2019. zbog nekoliko faktora koji se preklapaju kao što su klimatske promjene, neuspješne institucije i regionalni oružani sukobi. Povezati ovaj problem samo sa ruskom invazijom na Ukrajinu može napraviti pogrešnu pretpostavku da se on može riješiti kroz okončanje rata na istoku Europe.
Ruska invazija na Ukrajinu može zaista napraviti probleme na svjetskom tržištu hrane. Može smanjiti kratkoročno dostavu hrane, naročito kada su na snazi poremećaji u linijama pošiljke i pristupu lukama. Srećom, nedavni pregovori su pokazali kako se ti problemi mogu riješiti. Nadalje, 850 miliona tona svjetskih rezervi žitarica, od kojih je 25 posto u rukama SAD-a i Europske unije, može pomoći pri privremenim deficitima.
Veći problem na duže staze je da Rusija – ne Ukrajina – smanji izvoze. Devetnaest posto svjetskog izvoza pšenice i 15 posto đubriva otpada na Rusiju. Izvozi mogu oslabiti zbog rata, lošeg vremena ili ekonomske krize koja ugrožava proizvodnju. Mogu biti smanjeni i političkim razlozima, kao što je ruska kocka da uvjetuje tržišta kao što radi sa plinom.
Sa druge strane, Ukrajina i saveznici mogu tražiti povećanje ekonomskog pritiska na Rusiju kroz traženje zabrane poljoprivrednog izvoza koji je do sada izuzet iz trgovinskih sankcija. Politička neprijateljstva će vjerovatno biti nastavljena i nakon oružanog sukoba.
Povećanje proizvodnje i rezervi
Uzevši u obzir sve navedene opasnosti, podesan odgovor SAD-a i njegovih poljoprivredno spremnih saveznika je povećanje proizvodnje usjeva i povećanje rezervi.
Povećanje proizvodnje omogućava širenje rezervi žitarica bez smanjenja globalnih isporuka, a sa većim rezervama se dolazi u situaciju da se manje količine mogu lakše rasporediti kako bi se umanjili privremeni deficiti. Ove politike bi bile i jak signal farmerima da zadrže proizvodne kapacitete što bi pomoglo da se, ako bude potrebe, i poveća proizvodnja.
Povećanje proizvodnje i rezervi ublažava poremećaje uslijed rata (kratkoročan cilj) i (dugoročno) smanjuje globalnu ovisnost o ruskom poljoprivrednom izvozu što donosi ukrajinskim saveznicima više prostora za političke manevre. Za siromašne države, kojima svakodnevno raste opasnost od hronične nesigurnosti sa hranom, ove politike donose osiguranje od masovnog gladovanja.
Kriza sa hranom koju je izazvao rusko-ukrajinski rat ističe akutne izazove sa nesigurnošću hrane. Detaljniji pregled pokazuje kako su problemi dublji od trenutnog rata, te da globalni prehrambeni sistem treba hitno postati otporan iz političkih i humanitarnih razloga.
Nancy Qian
