Dr ALEKSANDAR PEJIĆ: Mentalno zdravlje je bogatstvo o kom treba voditi računa

Zdravlje uopšteno, a unutar njega mentalno zdravlje kao poseban, ali veoma značajan aspekt, intimna je i životno vjerovatno najvažnija vrijednost svakog pojedinca, ali i svih ljudskih zajednica

razgovarao MARKO ŠIKULJAK      foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Mentalno zdravlje je preduslov i temeljna odrednica kvaliteta života. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno se zdravlje opisuje kao ‘“stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno i pridonositi“. Sve više je oboljenja u vezi sa mentalnim zdravljem, ističe naš sagovornik Aleksandar Pejić, specijalista psihijatrije, dodajući da njegov javni angažman kao i nastupi u medijima imaju za cilj da oslobodi ljude da se odupru osjećaju stigme koji se nameće pri pomenu na odlazak kod psihijatra. Stoga ohrabruje ljude da se posvete unapređenju mentalnog zdravlja, ranom otkrivanju i rehabilitaciji, bez osjećaja srama ili stigme.

Kako znati da je vrijeme za posjetu psihijatru?
– Osim problema na psihičkom planu koji ljudi često ne žele sebi da priznaju u početku, tu su često povezani i fizički problemi. Tako imate “knedlu” u grlu, stezanje u grudima, grčenje mišića vrata i leđa, drhtavica… Ljudi obično misle da je to povezano sa nekim organskim oboljenjem, počnu obilaziti doktore, ali kad svi nalazi budu uredni, tu nekad dođe do novog obrtanja u krug. Neke kolege bolje sagledaju stvari, uzmu u obzir i psihički aspekt i onda usmjere ljude ka nama. Dio ljudi nema problem da odmah sa porodičnim ljekarom brzo shvate šta je u pitanju, ali kod mnogih ljudi se taj problem zamaskira u fizičkim simptomima. Duša i tijelo su jedno i utiču jedno na drugo, stoga se ne mogu gledati odvoje. 

Presudno je da se uspostavi kontakt, da se ljudi gledaju u oči i da pacijent osjeti povjerenje, da bi otvorio dušu. Ne postoji rutinski pristup, mora se osjetiti da to nije poslovni odnos

Kad smo kod predrasuda, većina nas očekuje neki ležaj na kom će pacijent leći, kao u filmovima, a kod vas tog nema, ne smatrate da je to presudno?
– Neke kolege ponekad opremaju ordinacije da to izgledaju kao filmski kliše, ali to je nešto što nije presudno u poslu. Ordinacija može da izgleda kao i bilo koja u bolnici. Ono što je presudno je da se uspostavi kontakt, da se ljudi gledaju u oči i da pacijent osjeti povjerenje, da bi otvorio dušu. Ne postoji rutinski pristup, mora se osjetiti da to nije poslovni odnos. Puno je problema većeg ili manjeg intenziteta, procjene kažu da milijardu ljudi u svijetu ima neki od problema sa psihičkim stanjem, koji ne moraju biti posebno izraženi. Teška oboljenja poput šizofrenije skraćuju 15-20 godina pacijenta. 

Ukazuje se često da se dobna granica oboljenja spušta, kakva iskustva imate sa djecom?
– Djeca su sve više anksiozna, vrlo rano se to ispoljava. Dijelom su za to kriva prevelika očekivanja roditelja, nekad tehnološki uticaji kojima su izloženi. vršnjaci koji tjeraju na razne vrste kompeticije… Uglavnom su nestrpljivi, sve bi odmah, ubrzani su i psihom i motorikom, školski uspjeh izostaje. Sve se to javlja kao jedan složen fenomen. 

Sa kakvim problemima najčešće dolaze pacijenti?
– Uglavnom su anksiozno – depresivnom simptomatologijom. Anksioznost se često opisuje kao slobodna lebdeća opasnost. To je ona napetost i tjeskoba koju u sebi osjećamo, koja može ali ne mora da se pomiješa sa depresijom, pa se pojavljuju panični napadi, opsesivno kompulsivni poremećaji. Depresiju karakteriše pad raspoloženja, slaba volja, ne da im se da rade, apetit je slab, nesanica, povlačenje u sebe, nemaju samopouzdanja… Po meni, ona je funkcionalno destruktivnija od anksioznosti, jer se u njoj ljudi trude da izbjegavaju situacije i mjesta koja ih čine anksioznim, dok se u depresiji samo prepuštaju i nemaju volju da se na bilo koji način bore. Depresija prema nekim predviđanjima će do 2030. biti vodeća bolest u svijetu, a situacija sa koronom je samo ubrzala te trendove.

Kad govorite o svjetskim procjenama, gdje smo mi na listi, koliko utiče to što je značajan broj stanovnika preživio sve ono što nosi rat? 
– Mi nemamo prave podatke, jer evidencije nisu vođene. Svakako da ne zaostajemo, a rat i poratni period je učinio svoje. I 15-20 godina nakon rata sam imao slučajeve ljudi sa PTSP, zbog kog je trpio njihov život. Ono što je sigurno jeste da je PTSP potrebno tretirati u prvih par godina, i ukoliko se to ne desi najčešće će to ljudima cijeli život vraćati. Sa druge strane imate ljude koji su predestinirani da se sa tim izbore sami. Ljudi koji su gledali krvoprolića, ranjene i mrtve saborce, i oni su te stvari nekako posložili u sebi i prihvatili to, dok drugi i decenijama nakon toga u noći skaču iz kreveta i zalegnu pored njega kao da se sklanjaju od eksplozije. To je problem ne samo za njih, već i za porodicu. 

Rano otkrivanje i liječenje, te rehabilitacija i unapređenje mentalnog zdravlja, doprinosi dobrobiti i ekonomskoj koristi i pojedinca i društva

Kakav je odnos kolektiva i pojedinca, koliko taj prvi porodični krug štiti i pomaže pojedincu da se izbori sa mentalnim problemima?  
– Imamo dosta slučajeva gdje porodica prepozna psihičke probleme i dolaze zajedno, sarađuju i podrška su da se počne sa liječenjem. To je nešto što je dobro. Pogrešne su poruke kad vi nekom kažete ne daj se, proći će, što si slabić, i slično. Detektovanje problema je bitno i tu je važna podrška porodice. Definitivno moramo učiniti sve da pojedinac ne bude prepušten sam sebi, jer tako se ne može ništa učiniti. Sistem treba ranije napraviti filtere i na vrijeme pomagati. Daću vam jedan dobar primjer, na jednom projektu rane prevencije depresije. Porodični ljekari su imali poseban zadatak da ispitaju mentalno stanje pacijenta koji je došao zbog bilo čega drugog. To je prvi filter i tu smo imali odličan rezultat, da se u ranoj fazi prepozna da neko treba pomoć psihijatra. Što se duže čeka, duži je proces liječenja i teže je za samog pacijenta. Rješavanje problema na primarnom nivou je efikasnije i jeftinije sam za zdravstveni sistem. 

Postoji više patoloških oblika ponašanja, ali čini se da je u usponu kockanje. Kakva su vaša iskustva sa tim ljudima? 
– To je nešto što bih definitivno istakao, zbog specifičnosti problema i njegove vidljivosti. Ukoliko pojedinac ima problem sa alkoholom, on se vidi, njega i sam alkoholičar vidi. Nekog u kladionici ne vidite, dok stvari ne odu predaleko, dok zaduživanje ne uzme maha. Zato je potrebno obratiti pažnju da se maloljetnici ne uvuku u taj krug. Ne postanu svi koji uđu u kladionicu zavisnici, neki se zadrže na zabavi, ali oni koji se ne odupru tome uđu u problem. Kockanje nadražuje iste receptore kao i kokain. Kockara uzbuđuje neizvjesnost i adrenalin i oni zbog toga ulaze u taj porok sve dublje, da bi stalno održavali taj osjećaj uzbuđenja. 

UTICAJ MENTALNOG ZDRAVLJA NA POSAO
Kolege i ja smo radili jedan projekat koji se odnosio na uznemiravanje na radu i njegove reperkusije. To nije bezazlena stvar i svaki dobar poslodavac će htjeti da ga spriječi, jer on često ne dolazi sa vrha, već u srednjem nivou. Poslodavci moraju znati da je to nešto što stvara uznemirenje i da zbog toga trpi posao. Druga bitna stvar na koju treba obratiti pažnju je tzv. burnout, izgaranje na poslu, kada čovjek od prevelike količine zadatih obaveza i obima posla “sagori”, što je od 2013. prepoznato i kao dijagnoza i nešto što je u porastu. Sve to utiče na poslovne aktivnosti, ljudi napuštaju poslove, a to je za poslodavce sve izraženiji problem. Oni koji prepoznaju taj problem angažuju osobe sa ciljem da brinu o ljudskim resursima. Uvijek preporučujem da se u većim firmama rade anonimne ankete, da bi se stekao uvid u zadovoljstvo radnika, kako bi se prevenirale sve loše stvari koje mogu da uslijede i po radnike i po poslodavca.