MARINKO UMIČEVIĆ: Idemo u novih 20 uspješnih godina

Za 20 godina od kako je pokrenuta proizvodnja u tvornici obuće BEMA, vjerovatno nije bilo perioda u kome se nisu miješali ponos i strijepnja. Problemi koje nosi neizvjesna industrija obuće uvijek su donosili zabrinutost, dok je kontinuitet rješavanja problema nosio ponos. Isto kao i činjenica da od brojnih fabrika koje je su prije rata radile u Banjaluci, danas aktivno posluje jedino BEMA

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Podsjećajući na početak Tvornice obuće BEMA, koja je nastavila tamo gdje je stala nekadašnja Bosna, direktor Marinko Umičević odmah pominje datum. Ilindan, 2. avgust 2004. kada se krenulo u obnovu fabrike u kojoj je započeo svoju karijeru. Od tada do danas BEMA je postala privredni subjekt koji čini 10 odsto društvenog proizvoda Banjaluke. Sarađivala je sa oko 20 ino partnera, te ostvarila realizaciju od čak 225 miliona maraka i sašila skoro 22 miliona pari cipela. Društveno odgovorna firma koja se ističe humanitarnim akcijama i pomaganjem sportskih kolektiva, zapošljava 1.150 radnika u dva pogona, u Banjaluci i Mrkonjić Gradu, može da se pohvali da im plata nikada nije zakasnila ni jedan dan, i to u okolnostima koje su stalno na onome što se zove “pozitivna nula” koja krasi ovakvu niskoakumulativnu djelatnost.
– Možda nekome može izgledati malo 20 godina, ali u ovako izazovnim i turbulentnim vremenima to je veliki uspjeh. Imali smo želju da napravimo feštu i svečanu akademiju, međutim, odustali smo. Odlučili smo da čuvamo pare za teška vremena koja dolaze. Treba čuvati radna mjesta, nije vrijeme ni za kakva slavlja i trošenje para. Obilježili smo godišnjicu internom proslavom, skromno i dostojanstveno, i sad idemo u novih 20 godina. Jednostavno, ova godina je u prvih šest mjeseci bila izazovna, a onda je postala katastrofalna. Počela je ekonomska kriza u Njemačkoj, tamo vlada preporučuje da kupuju tranzistor, vodu i konzerve za dva mjeseca, i to je njihova zvanična politika pripreme za rat. Kad se to sprema, kome je do kupovine cipela, odjeće, namještaja. Tako da nam je drastično pala prodaja na zapadu, nama padaju narudžbe i sada je za 25 odsto manja u zadnjih šest mjeseci. Nadam se da ćemo godinu završiti na pozitivnoj nuli i to će biti veliki uspjeh, a samo sa brigom možemo gledati kako se razvija sukob između EU i Rusije. Kad njemačke firme kao Simens i Volkswagen otpuštaju ogroman broj radnika, još će više pasti kupovna moć, manje ljudi će moći priuštiti cipele. Sve to što nas brine i plaši. Ne piše se dobro realnom sektoru.

Kako je sve izgledalo prije 20 godina kad ste pokretali fabriku?
– Moram napraviti mali uvod, da pojasnim kako je prvo sve propalo. Banjaluka nije doživjela direktni rat, mi smo u fabrici cijeli rat radili, pravili smo obuću za vojsku i policiju, što je prije radio samo Borac Travnik, a mi smo uspjeli da savladamo taj posao. Poslije rata dolazi garnitura koja mene šalje u fabriku u Bronzani Majdan, koja četiri godine nije radila, da je pokrenem. Za to vrijeme, oni su ovdje od fabrike razdvojili sektor prodavnica, da bi mogli da ih prodaju. To je bilo 120 prodavnica u raznim gradovima, a sva finansijska opterećenja su ostala na fabrici. Tako je tadašnja fabrika Bosna gurnuta u stečaj, a radnici poslati kući. Nikad za to niko nije odgovarao, niti je to ko ispitivao. Nakon četiri godine su se javili sadašnji vlasnici, Martin Žilnik i Benjamin Fugina, kontaktirali me sa namjerom da kupe fabriku i pokrenu proizvodnju. Kad sam prvi put ušao ovdje, zamalo da doživim srčani udar. Skidali su dijelove mašina, lupali pločice da bi počupali kablove. Sve što su mogli odnijeti su odnijeli, magacine opljačkali. Mogli smo samo uzeti brezovu metlu i počistiti, nije se imalo šta iskoristiti. Bio je ogroman izazov da se sve pokrene, to je fabrika u kojoj sam počeo i osjećao sam emotivnu vezu. Kupili smo nove mašine i počeli, prvo sa 50 radnika, pa sve do današnjeg broja. Sad je fabrika po meni bolja nego kad je otvorena, čistija, urednija, bolje organizovana. Šta smo sve prošli, kako smo prošli, nekad kažem da bi sam sebi dao orden. Ali sam platio cijenu, dva stenta, srčani udar, sepse, bolesti… Ipak mislim da se isplatilo, kad pogledam oko sebe, ponosan sam na to što je urađeno.

Kada smo prije 20 godina pokretali fabriku, sve je bilo uništeno, mašine su razvalili da prodaju u staro gvožđe, iz zidova su čupani kablovi, čak je i WC šolja bila odnesena

Opet, stalno postoje prigovori da su uslovi rada kod vas loši, plate male… Kako vi odgovarate na njih?
– Prvo da vidimo, ko to kaže? Svako na fejsbuku može da napravi nalog sa nadimkom i da lupeta. Mogu li ja njih tužiti, može li njih sud naći da odgovaraju i da dokažu to što govore? Drugo, ovdje posao traže ljudi bez iskustva, koji ne znaju raditi, i šta da kažem kad pitaju kolika je plata. Niko se ovdje vruć nije vode napio ni oznojio. Mnogo više ljudi dolazi i traži posao, nego što odlazi. Niko nije svezan da ne može da ode gdje mu je bolje. Prosječna plata je 1.150 KM, plus prevoz i topli obrok, svi doprinosi su plaćeni i naši radnici u penziju odlaze bez problema, sve je uredno. Plata nikad nije zakasnila i viša je nego u nekim javnim preduzećima, ali to niko ne vidi, nego je stalno povika na nas. Ovdje se plata ne dobija, plata se zarađuje. Svaki mjesec se podvlači crta, šta smo uradili, šta smo naplatili, šta smo dužni… A mjesec prođe začas, brže nego radni dan. Tako da su sva napadanja bez argumenata. A druga je stvar što je sa našom skupoćom svaka plata mala. Ja kad odem u Italiju ili Njemačku slikam cijene da ljudi vide da su tamo stvari u prodavnici jeftinije nego kod nas. Nema plate koja može stići našu skupoću i inflaciju.

Gdje je krajnje odredište vaših cipela, a koliko ste daleko od toga da proizvodite za domaće tržište?
– Mi 90 odsto izvozimo za Njemačku i zavisimo od njihove situacije. Kad Njemačka kihne, mi dobijemo upalu pluća. A to će se osjetiti tek iduće godine. Ove godine ćemo imati realizaciju oko 22 miliona maraka, a od toga je 98 odsto izvoz. Jedan par domaće cipele je kao 12 pari ovih koji izvozimo. A one su i dalje jeftinije nego sve što možete da kupite, i kvalitetnije. Kad od partnera tražimo povećanje cijene rada, oni kažu, ali kod vas je deflacija, treba smanjiti. Statistika kaže da će padati cijene, i šta sad da mi radimo. Mi tu izvozimo radnu snagu. Sve dođe iz uvoza, i konac i koža, i peta. Mi izvozimo samo radnu snagu, nekvalifikovanu, jeftinu radnu snagu. Mi nemamo kadrove da pravimo domaću cipelu, nisu htjeli fakultet i srednju školu uz rad, ukinuli su. Mi smo jedina zemlja gdje srednja škola nije obavezna. Upisuje se 20 odjeljenja medicinske škole, jer to se upisuje da bi se otišlo u Njemačku. Srednja škola mora biti obavezna i mora biti besplatna. Niko neće da se stavi u kožu porodice sa sela i koliko njih košta da školuju dijete. Kad smo mi finansirali program srednje obućarske škole, djeca su imala plaćene knjige, sveske, autobusku kartu, dva para cipela i stipendiju.

Postali ste odbornik u Skupštini grada po peti put za redom, šta za vas znači ta činjenica?
– Mislim da u Banjaluci niko nije pet puta za redom bio odbornik. Osjećam to kao obavezu. Za mene ljudi nisu glasali stranački, ja sam imao i opstrukciju od strane stranačkih kolega, jer sam ja više puta glasao drugačije nego stranka, podržao sam realokaciju sredstava u budžetu koju je napravio gradonačelnik. Ili jer smo uslikani kad smo dobili iz gradskog budžeta novac za rukometni klub Borac, da klub preživi. Nema čovjek puno prostora u stranci, moraš da poštuješ kolektiv. Ja svašta kritikujem, posebno na stranačkom kolegijumu, ali kad se neki stav usaglasi u stranci, moraš ga poštovati. Ne sviđa mi se kako izgleda stanje u gradu. Nisu mi jasni ni glasači. Vidjeli su šta znači kad je većina iz jedne, a gradonačelnik iz druge opcije. Ako si glasao za gradonačelnika, što nisi glasao za njegovu stranku. Ovako mi ne možemo bez njega, on ne može bez nas. Moramo spuštati tenzije, isključivost ne donosi ništa, odmah je grad u blokadi. Moramo se dogovoriti da bi nešto uradili na korist gradu. Ja se borim za malog čovjeka. Niko nije bolje upoznat sa time kako živi prigradska Banjaluka i sela, to su ljudi koji rade u ovoj fabrici, ja znam kako žive, šta rade, šta ih muči.

Ponosan sam šta smo sve izdržali. Ali sam platio cijenu, dva stenta, srčani udar, sepse, bolesti… Ipak mislim da se isplatilo, kad pogledam oko sebe, ponosan sam na sve što je urađeno

Problemi su veliki. Naša srednja škola nije obavezna, dijete ostane na selu, biće konobar… To je dijete do 18 alkoholičar, od kuće do kuće, probaj ovu rakiju, probaj onu, popij pivu ispred prodavnice. Kakva je to budućnost. Veći je problem alkoholizam nego narkomanija, narkomanija je za one koji imaju para da plate. Moramo se sa tim boriti, stimulisati školu, vratiti dostojanstvo rada.

Protekla godina je donijela teške dane za rukometni klub Borac. Vi ste rekli da više ne možete obavljati funkciju u upravi kluba?
– Nisam više u upravi, ne mogu. To je jedna rupa bez dna, ne može se to riješiti bez privatizacije. Bio sam u upravi Borca kad niko nije htio. Te neke legende Boca su bili kod tadašnjeg gradonačelnika, tražili da pomogne, odmah su pitali kolika je njihova plata. Onda su otišli kad se reklo da nema. Došli smo tad Radović, Branković, ja, zatekli dug od tri miliona i milion drugih problema. Založili smo prostor u centru grada, digli kredit i isplatili sve dugove. Ti što su voljeli Borac naplatili su od njega stotine hiljada maraka, a sad pričaju neke priče. I onda nam je otet taj prostor, koji smo iznajmljivali i od toga vraćali rate. To je sad na sudu, mi smo izgubili prvo poluvrijeme, eto kakav je sud. Mislim da su se preračunali, jer postoje brojni dokazi da je RK Borac kupio taj prostor na svoje ime, postoje računi šta je sve plaćano… Mislili su da je to gradska imovina, pa će se to smuljati i skloniti papiri. Nama su tri puta obijali klupske prostorije, da bi našli te dokumente. Mi smo ih čuvali kući, jer smo znali šta može da se desi. Borba na sudu traje, ja mislim da se to mora riješiti u korist kluba, jer sve drugo je krivično djelo. Da ima države, to bi se lako dokazalo, ali sudija se ponaša kao da je sve državna tajna, a ne državna pljačka.

A što se tiče Rukometnog saveza RS, da li ćete tu ostati?
– Na čelu rukometnog saveza sam već nekih šest-sedam godina, ne znam da li ću moći više nakon što istekne drugi mandat. Pokrenuli smo stvari sa nule, ali nemamo podršku. Tri godine ministarstvo sporta nije dalo marke za funkcionisanje saveza. Da nije predsjednika Dodika, da on ne pomaže i da nema razumijevanja za sport, sve bi propalo. Ali i sport se mora organizovati drugačije, ovako sve funkcioniše na tuđim parama i tu nema odgovornosti. Ja sam za red, rad, disciplinu, ne mogu gledati svakakve stvari. Kao bitan uspjeh ja vidim da sam pomirio Bijeljinu, Doboj, Banjaluku, da to funkcioniše i da ne vuče svako na svoju stranu. To je dovoljno. Meni je sad 69 godina, moram malo i odmoriti, da ovu snagu posvetim fabrici.

Košarkaški klub invalida i dalje ima vašu podršku. Sa njima ste išli u Rusiju, kakve utiske nosite?
– Otišli smo u Kazanj uoči Samita Briksa, zahvaljujući predsjedniku Dodiku i premijeru Viškoviću. Trebali smo otići kao reprezentacije rukometa na pijesku, muška i ženska. Ipak, zbog svjetskog prvenstva u Kini otkazano je takmičenje u rukometu, pa je poziv prebačen na KKI Vrbas. Bili smo sjajno dočekani, sve je bilo odlično. Ja sam čovjek pobjede, samo u to vjerujem, ali sam prvi put na tajm autu rekao svojim minut do kraja, sad morate izgubiti. Šta ti je, jesi lud. Pa gledaj kako su nas dočekali, pa nije red da ih pobijedimo. Stvarno smo doživjeli sjajno iskustvo. Prvo ta Rusija, mi ne znamo kakva je to zemlja, kakvi su to ljudi, kakvo je to bogatstvo. Bili smo oduševljeni. Bili smo gosti i na utakmici Uniksa i CSKA, puna dvorana, pozdravili su nas ovacijama. I naši domaćini su bili kod nas prije nekoliko godina, to je već pravo prijateljstvo.

Ove godine ćemo imati realizaciju oko 22 miliona maraka, a od toga je 98 odsto izvoz. Od toga, 90 odsto izvozimo za Njemačku, i mi zavisimo od njihove situacije. Kad Njemačka kihne, mi dobijemo upalu pluća. A to će se osjetiti tek iduće godine

KONKURENCIJA IZ TELEFONA
Evo sad se pojavila kineska aplikacija Temu, pa na njoj narod kupuje cipele za pet maraka. Ja sam kupio da vidim šta je to, to je nikakav kvalitet. Ali narod kupuje, šta će, neka ih nosi tri mjeseca dobro mu. A gdje je država da kaže, moramo zaštiti svoju proizvodnju, gdje je carina, gdje je porez. Kako može biti pet maraka. Ali njih nije briga. Svi se problemi guraju pod tepih, a tepih je narastao uveliko.

DIREKTOR
Nakon 20 godina sam postao direktor, mada još na vratima piše tehnički direktor. Direktor po zakonu odgovara za sve, a ne vlasnik, zato sam ja stalno bio tehnički. Vlasnici su otišli u penziju i po slovenačkom zakonu ne mogu biti direktori. I kao neku nagradu za dosadašnji rad su mi prepisali 10 odsto vlasništva. Nisam to očekivao ni tražio, hvala im, to je isto tako satisfakcija.

ITALIJA
Italija je posebna zemlja kada je riječ o obući. Oni su kompletnu proizvodnju gurnuli u svijet, a sebi su zadržali proizvodnju repromaterijala. Čitav svijet zavisi od njihovog repromaterijala, oni prave petu, đon, tabanicu, pertlu, sve od njih moraš kupiti. I oni dizajniraju šta će drugi da prave, a prodaje se kao italijanski brend. Prodaju repromaterijal, prodaju pamet, imidž, brend. To je Italija. Mi idemo na sajmove, gledamo šta se radi, i razočaram se kad vidim koliko zavisimo od njih. Zato mi ne radimo žensku modnu obuću koja se najviše prodaje, jer je složena nabavka, radimo muške cipele, ženske patike.