Siniša Vidović: Moj san je bolja Srpska

Patriotizam i profesionalizam definitivno idu jedno uz drugo. Kao što je neophodno biti odgovoran prema poslu da bi bio uspješan, neophodno je biti odgovoran i prema zajednici da bi bila razvijenija. Pravio sam bonuse, da radnici mogu konkretno uvidjeti koliko koristi i prednosti im donosi kada rade posvećenije i odgovornije. Kao i svi koji volimo svoju zemlju i ja želim da ona bude uređenija, uspješnija, naprednija. Da bude bolja, najbolja za građane. A tu ljubav prvenstveno dokazujemo kroz plaćanje poreza

razgovarao MARKO ŠIKULJAK     foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Jedan nivo ispod prodajnog auto salona i servisa Škode u Banjaluci potpuno je nepoznat onima koji tu dolaze poslovno, ali dosta govori o vlasniku Siniši Vidoviću. Veći dio prostora je uređen kao teretana sa borilištima za kik boks i MMA. Na zidovima su plakete, slike i isječci iz novina koji su mu posebno bitni. Njihovo posmatranje je već dobra priprema za intervju, jer se vide uporišne tačke njegove ličnosti. Fotografije sa tri poslednja srpska patrijarha. Zahvalnice koje svjedoče o aktivnom humanitarnom angažmanu. Crvena Zvezda. Kosovo. Kik boks. Ovo je njegov prostor koji odgovara rečenici koju možete čuti od njega: Najvrijednije je ono što ne možete kupiti.

Sinišu Vidovića mnogi znaju kao nekog ko je prisutan u društvenom životu, humanitarac, priložnik, ali nikad medijski eksponiran. Iako se može pohvaliti da ima dobre odnose sa mnogim političarima iz Srbije i drugim zvučnim imenima iz javnog života, Siniše u javnosti nije bilo. Ovlašteni je prodavac i serviser za Škodu i Audi, u čemu ima zavidne poslovne rezultate, a u poslovnom portfoliju stoji i hotel Vidović u centru grada. Ima i političke ambicije, jer opravdano vjeruje da ostvareni i uspješni ljudi mogu da doprinesu uređenijem društvu. Danas sa ponosom ističe da su mu Nikola Selaković i Aleksandar Vučić politički uzori.

Budući da se po upoznavanju interesuje za porijeklo svojih sagovornika, i mi započinjemo sa pitanjem o porodičnom bekgraundu i djetinjstvu.
– Vidovići su iz sela Bočac, a porijeklo moje majke je sa Manjače. Ja sam tzv. mrvica, rođen sa sedam mjeseci i svega 1,5 kilograma. Nisam toliko vezan za Bočac jer sam odrastao na Manjači sa babom i djedom. Roditelji su mnogo radili, a ko je bolje mogao brinuti o meni nego baba. Osnovnu školu završio sam u Banjaluci, a dio srednje škole i mladosti mi je u Beogradu. Tamo sam počeo trenirati kik boks, a i redovno “gostovati” na sjeveru Marakane kao jedan od vođa navijača. U Beogradu sam i započeo svoj privatni posao 1995., servis i uvoz rezervnih dijelova, a u Banjaluku sam se vratio 2000. Beograd devedesetih je bio jedno drugo vrijeme, nakon sankcija, sve je bilo drugačije, sve je bilo snalaženje. Splet okolnosti me vratio ovdje kada su mi se ukazale bolje prilike i odlučio sam se da ih prigrlim. Otac je već radio VW od 1996., a meni se pružila prilika da zastupam Škodu. Naravno, otac mi je pomogao, iskoristio sam maksimalno njegove resurse, majstore koji su kod njega radili, dok nisam okupio svoje.

Posao sa automobilima nije došao slučajno, postoji duboka porodična veza sa njima?
– Automobili su porodični biznis. Otac je od 1985. imao privatni servis i praktično sam od kad znam za sebe, okružen automobilima. Zbog toga ne mogu reći da li je to zaista moj izbor ili sam bio upućen na njih, ali volim automobile. Međutim, već sam malo umoran ili možda samo zasićen istim poslom. Sve više me privlači nešto izazovnije, neke nove priče. Valjda i jeste u ljudskoj prirodi da prevazilazimo sebe. Danas je posao prodaje automobila drugačiji nego prije 20 godina. Jednostavno, mnogo je veća konkurencija, mnogo više igrača na tržištu i pravila su surovija.

Sa kakvim poteškoćama se suočavate na početku?
– Početak je bio težak jer je Škoda bila potpuno nepopularna kod nas. Na nju se gledalo sa podsmijehom, sa onim predrasudama sakupljenim kad su bili “sa one strane gvozdene zavjese”. To je bilo vrijeme kad je postojala Felicia, a Oktavia je bila na početku. Uprkos početnom ismijavanju, ja sam vjerovao da je to dobar brend i da može uspjeti. Škoda je ipak druga najstarija fabrika automobile na svijetu, nakon Forda, i proizvodi automobile od 1895. A posebno zbog toga što ih je 1991. kupio Volkswagen, što im je dodatno dalo na važnosti. Škoda ima jedan slogan, Simply clever, jednostavno pametno. I u odnosu na druge, ona daje jednostavna i dobra rješenja. Ljudi su prepoznali najbolji omjer uloženog i dobijenog. I danas je to, po kvalitetu, prepoznatljivo ime u cijelom svijetu. Na nama je bio samo rad, rad i rad, da osvojimo tržište.

A kako je izgledalo sa Audijem?
– Audi smo počeli da radimo 2002. i to je potpuno druga priča. Audi je vozilo koje voze biznismeni i političari. Ako pričamo o premijum segmentu Audi je najzastupljeniji na tržištu. Imali smo drugačiji problem, Audi je nepravedno markiran kao auto koje voze samo političari i kontroverzni biznismeni. Ali danas je svima očigledno da to nije tako i da je Audi prestižan automobil prihvatljiv svima. Prodaja automobila kod nas je buknula pojavom Porsche lizinga, koji je usmjeren najviše unutar naše grupacije na to da se postigne prodaja. Mnogo lakše je doći do vozila, postoje povoljni paketi, prilagođeni i može se znatno povoljnije doći do automobila nego ranije.

Kad kažete da se borite za kupce, kako to izgleda, kako se sve namećete na tržištu?
– Prvo morate imati kvalitet, garanciju da ćeš ispoštovati sve i jednu mušteriju. Nudiš niže cijene, prilagođavaš se samo da bi se što bolje pozicionirao na tržištu. Kasnije se trud i žrtva isplate. Model poslovanja sam prilagođavao društvu. Doktori, advokati i sveštenici su oduvijek imali posebno mjesto u društvu. Njihove profesije su ugledne. Upravo zbog toga sam vozila Škode, praktično bez zarade, prodavao njima, povezujući brend sa ugledom u društvu. Svaki posao mora nositi poštovanje u sebi. Kad kažem da je velika borba na tržištu, mogu ispričati kako su pregovori sa jednom velikom kompanijom o kupovini 100 automobila trajali godinu dana. Oni su u svim zemljama u kojima posluju imali ugovor sa drugim auto brendom. Ja sam odlučio da napravim taj posao i uspio sam. Rezultat je da su se samo kod nas odlučili za Škodu. Spuštali smo cijenu praktično do nule, ali smo željeli da posao ne uzmu drugi. Naravno, ima tu poslije zarade kod održavanja, ali ni to nisu neke velike cifre, ali na količinu to dođe na svoje.

Doktori, advokati i sveštenici su oduvijek imali posebno mjesto u društvu. Njihove profesije su ugledne. Upravo zbog toga sam vozila Škode, praktično bez zarade, prodavao njima povezujući brend sa ugledom u društvu

Prodaja auta nije kao druge robe, ne prodaje se mnoštvo proizvoda dnevno, ali kad se prodaje, riječ je o velikim ciframa?
– Ljudima sa strane djeluje kao da su velike količine novca u pitanju kada se prodaje auto. Velika je suma prema vozilu, ali zarada koju mi dobijamo uopšte nije spektakularna. Mi se borimo za neke druge stvari, za više vozila na servisu. Ponavljam, velika je konkurencija na tržištu. Prije nego što se odluče da izdvoje novac, kupci provjere šta je sve dostupno na tržištu i odluče se za najkvalitetnije. Nema u prodaji automobila emocija. Kvalitet je presudan. Škoda drži oko 20 odsto tržišta kod nas, a VW grupacija blizu 50 odsto. Dakle, svako drugo novo vozilo je iz VW grupacije, a tu je prva Škoda, pa VW, Audi i Seat.

A kako ste se našli u hotelijerstvu?
– I to me je pratilo od djetinjstva. Mi smo imali autoservis, što je bilo dosta traženo, i u to vrijeme smo prvi počeli da radimo neke stvari koje drugi nisu imali. Recimo, imali smo kompjutersko centriranje trapa, što je radilo svega nekoliko ljudi u Jugoslaviji. Servis je bio u prizemlju, mi smo živjeli na prvom spratu, a na drugom spratu su bile sobe za iznajmljivanje. Tada je bilo turista iz Češke, Poljske, koji su išli na more. Danas bi rekli hostel. Sjećam se da sam poslije škole sa majkom mijenjao posteljinu. Ona je peglala, a ja sam joj pomagao da promijeni posteljinu. Kasnije smo otvorili jedan manji hotel koji je imao dvadesetak soba, a sada imamo ovaj u centru grada. To je bio dobar posao do pandemije, pošto Banjaluci nedostaje smještajnih kapaciteta. Sad je bolje da ne pričam kakvo je stanje u hotelijerstvu. Iako je teško zbog okolnosti, ipak mi je nakon 25 godina posla sa autima biti u hotelijerstvu ugodna promjena. Sviđa mi se to gostoprimstvo i susretanje različitih ljudi. Različiti su poslovi, ali ni jedan nije lagan, ma koliko se nekom sa strane čini da je tako.

Imate petoro djece, a imate i zanimljivu ponudu za one koji problem rađanja povezuju sa materijalnim sredstvima?
– Da, to je stvarno stanje duha. Narod sa ovakvom istorijom se počeo plašiti malog djeteta, koje popije nekoliko deci mlijeka dnevno. Kad taj problem riješimo, kad prestanemo da se plašimo, onda će biti bolje. Treba podržavati život i rađanje, i onda će nam sve ići bolje. Ovakvo stanje je loše i po pojedinca i po ekonomiju, jer bez ljudi ne možete ništa napraviti. Ja kažem, ko kaže da nema para za djecu, neka dođe i ja ću obezbijediti novac za sve što treba do fakulteta. Trebaju materijalna sredstva, ali to nije astronomska suma. Možda ipak prilike koje nam nameće ritam savremenog života uzima danak. Više se djece rađalo dok su ljudi imali mnogo manje materijalnih sredstava. To govori da je u pitanju stanje duha, stanje svijesti, a ne nešto drugo.

Kao navijači Zvezde organizovali smo mnoštvo humanitarnih akcija za Kosovo. Drago mi je što sam učestvovao u tome da se jedna ogromna energija usmjeri u nešto korisno

Od kada ste navijač Zvezde?
– Od djetinjstva. A, definitivno i nepovratno od 1991. kad smo postali prvaci svijeta. To je strast, mladost, osjećaj pripadnosti, patriotizam… Uvijek sam volio to što su navijači Zvezde nacionalno orijentisani. To me najviše privlačilo. Na Zvezdinom stadionu sam stekao prijateljstva koja ostaju za čitav život.

Kako se stiče autoritet da vodite navijanje na tribini?
– Samo redovnim prisustvom, velikom strašću i onda se dokažete tako što budete tamo gdje mnogi ne smiju. Prepoznaju vas kao nekoga ko je među prvima, ostalo je psihologija mase. Prvo se pokaže i dokaže hrabrost, a onda dolazi i drugarstvo i pripadnost. Da ne pričam bajke, tu se i juri i bježi, to je sastavni dio navijanja. Posebno sam ponosan što sam sa prijateljima pokrenuo mnogo akcija za Kosovo i Metohiju. Uticao sam na to da Zvezdini navijači dobiju slavu Svetog Simeona Mirotočivog, a taj dan je inače moj rođendan. Među prvim navijačima sam otišao na Kosovo, 1997., obišao skoro sve manastire i veoma sam vezan za taj kraj. Kao navijači smo organizovali mnoštvo akcija i humanitarnih koncerata za Kosovo. I ovdje u Banjaluci sam član udruženja Baštionik koje takođe skuplja pomoć za Kosovo. Ona ide direktno ljudima i nema zloupotreba. Uvijek stigne u prave ruke, tamo gdje je potrebna. Meni je drago da je ta navijačka energija usmjerena u prave stvari i da sam ja u tome dao svoj doprinos.

Odakle potiče privrženost crkvi i pravoslavlju?
– Od malena sam usmjeren na vjeru, to sam naučio od djeda koji je bio blizak crkvi. Tako sam odrastao i to mi je nešto prirodno, dio mog identiteta. U tome je najviše moj najstariji sin, koji će na jesen upisati petu, završnu godinu Bogoslovije u Sremskim Karlovcima. Nosilac sam četiri ordena: Orden Svetog Save, Orden Svetog kralja Milutina, Orden Svetih mučenika Gornjokralovačkih od Srpske pravoslavne crkve, te Orden Svete Marije Magdalene, priznanje Poljske pravoslavne crkve. Uglavnom je to zbog učešća u obnovi i izgradnji crkava i manastira.

Kad me ljudi pitaju gdje sam rođen, ja kažem na Kosovu. Fizički jesam rođen u Banjaluci, ali duhovno sam rođen na Kosovu

Koje vam priznanje najviše znači?
– Na sva odlikovanja sam ponosan. Najviše mi znači zahvalnica udruženja Majke devet Jugovića, za doprinos u opstanku srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Imam raznih priznanja, iz raznih eparhija i manastira, ali ta zahvalnica mi je srcu najbliža.

Imate snažan odnos prema Kosovu, šta ono znači za vas?
– Mnogo. Kad me ljudi pitaju gdje sam rođen, ja kažem na Kosovu. Fizički sam rođen u Banjaluci, a duhovno na Kosovu. Tamo sam se probudio, 1997. kad sam u decembru posjetio manastir Zočište, Dečane, prizrensku Bogosloviju. Bukvalno sam se probudio. Ranije sam bio povezan sa vjerom na nivou tradicije, a tamo sam osjetio dubinu koju nisam ranije imao. Sa nekim monasima koje sam tada upoznao i dan danas sam u kontaktu i pomažemo se. Neću da kažem da ja njima pomažem, jer pomažu i oni meni na drugi način, i najbolje je reći – pomažemo se. Kosovo je fascinantno mjesto, mnogi manastiri su mjesto hodočašća na koja dolaze i Srbi i Albanci da se poklone svetinjama i moštima svetaca, i na kojima se dešavaju iscjeljenja.

Zanimljivo je da lično poznajete sadašnjeg patrijarha Porfirija?
– Imao sam čast i blagoslov da mi prethodni, a i sadašnji patrijarh, budu gost u kući. Patrijarha Porfirija sam upoznao dok je bio iguman manastira Kovilj, nedaleko od Novog Sada. Odlazio sam često tamo za velike praznike i tako smo se upoznali. To je dugogodišnje poznanstvo i ponosim se njime.

Odmah uz radno mjesto imate svoju teretanu i prostor za vježbanje kik boksa. Gdje je taj sport trenutno u vašem životu?
– Trudim se da poslije posla odradim trening zbog zdravlja. To vas rastereti i psihički i fizički. Nakon posla i ručka, presvlačenje i trening, pa onda opet obaveze i u tom ritmu svaki dan je lakše izdržati. Čim se preznojite negativna energija nestaje i spremni ste za drugi dio dana. Počeo sam trenirati u kik boks klubu Zemun, nastupao sam za njih, a kad sam možda imao priliku da se istaknem na takmičenjima, dobio sam žuticu i prilike su me jednostavno spriječile da nastavim. U Banjaluci sam ponovo počeo da treniram, ali zbog posla je bilo poželjnije da ostanem na rekreativnom nivou. Jednom prilikom sam došao na sajam automobila šepajući, jer sam povrijedio koljeno na jednom nezvaničnom meču. A zamislite da sam imao još masnicu na glavi, bilo bi baš neozbiljno. Onda sam odlučio da treniram mlađe borce. Sarađivao sam sa slavnim imenima poput Draženka Ninića i Dejana Milosavljevića. Poslednji uspjeh koji ističem je iz 2015. kad je Danijel Topalović, tada član mog kluba, osvojio bronzanu medalju. Srbija koja je velesila u kik boksu se vratila tada bez medalje, a Danijel je donio medalju za Republiku Srpsku.

Trudim se da poslije posla odradim trening zbog zdravlja. To vas rastereti i psihički i fizički. Nakon posla i ručka presvlačenje i trening, pa onda opet obaveze i u tom ritmu svaki dan je lakše izdržati

Vjera i kik boks, šta je tu zajedničko?
– U ringu ste sami Vi i protivnik, a tako je i u životu, vječita borba i sami ste u njoj. Ali ono što je zajedničko i što je najvažnije je borba protiv sebe. U ringu da izdržite fizički i psihički pritisak, u vjeri da izdržite duhovnu borbu. Bitno je da pobijedite svoje strahove. U boksu neko ima strah od protivnika, neko od publike. Mene je blokirao strah od publike, više nego od drugog borca. Kako će to vidjeti drugi, kako će izgledati sa strane. Kasno sam shvatio, ali sad vidim da u sportu treba više psihologa. Da se mogu vratiti u prošlost, prvo bih uzeo psihologa da me nauči da kontrolišem strah od publike. U vjeri u Boga je vječita borba u sebi. Protiv svojih slabosti i strasti. Borba da budeš bolji. Kao što je patrijarh Pavle govorio, borba da budemo bolji ljudi, dostojni.

Ranije se niste eksponirali u medijima, a sada najavljujete angažovanje u politici. Kakvi su vam motivi?
– Politiku vidim kao brigu o narodu, a ne kao brigu za položaj. Država nije plijen, već nešto što nas sve štiti, hrani, brani, liječi, obrazuje. To je, u stvari, država. Moramo da shvatimo da je to naše, da smo to mi. Pozvani smo kao građani da poštujemo pravila, da budemo odgovorni da red postoji. Pronalazim se u riječima ruskog vladike Avgustina koji je rekao da boljitak donose tri P, pravoslavlje, patriotizam i profesionalizam. Patriotizam je borba za uređenu zemlju, briga o cijelom narodu, i borba za veće plate. Borba za bolje uslove života. A profesionalizam je kad naša obaveze obavljamo maksimalno odgovorno, posvećeno i kvalitetno, a ne da otaljavamo. Možemo i ovdje da budemo vrijedni, a ne samo kad odemo da radimo u inostranstvo. Tuđe sunce ne grije ljepše nit je tuđi hljeb slađi.

LJUDI I POSAO
– Prepoznao sam vrijednost radnika i uspio da zadržim ljude. Nekoliko njih je otišlo na rad u inostranstvo i vratili se, pa ponovo rade kod nas. Oni su kolegama najbolje opisali kako je tamo i šta ih čeka. Napravio sam neku vrstu bonusa, organizovao rad tako da oni učestvuju u dijelu profita. Mislim da je to najbolji koncept u kapitalizmu, da radnik bude svjestan da mu donosi korist to što bolje radi. Trenutno zapošljavamo oko 200 ljudi, u prodaji, servisima, limariji i lakirnicama, tehničkim pregledima… Godišnje u prosjeku popravimo oko 800 šteta na vozilima, limarija i lakirnica. A kada je riječ o servisima, to je oko 6000 vozila godišnje.

ODGOVORNOST
– Za privrednike je najbolje da pomažu novcem. Trudim se da pomažem udruženja koja rade nešto za šta vjerujem da je dobro. Isto važi i za crkvu. Kada se skupimo poslije liturgije, razgovaramo, čujemo kome treba pomoći, onda sakupimo novac, nađemo rješenje za nečiji problem. Moramo biti odgovorni i kao pojedinci i kao zajednica i imati osjećaj za ljude oko sebe. I najzdravije je kad zajednica pomaže, jer kad to čini pojedinac, onda to vodi u sujetu i gordost, a protiv toga čovjek treba da se bori.

AUDIO KNJIGE ZA SLABOVIDE OSOBE
– Pozorište mladih DIS je imalo ideju da naprave kolekciju audio bajki. Ideju sam podržao finansijski i kad je projekat završen, tonske zapise smo odnijeli u institucije kojima će poslužiti. To su Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica RS u Banjaluci, kao i Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju Budućnost u Derventi. To je jedan od načina na koji pomažem ono što je društveno odgovorno. A iz toga se izrodila jedna moja ideja, da se napravi audio molitvenik. To planiramo uraditi krajem godine, dok dobijemo blagoslov episkopa. Slijepih i slabovidih osoba u RS ima registrovanih oko 2.000, a vjerujem da bi to bilo na korist i starijim osobama koje imaju problema sa vidom, a oni nisu registrovani.