MIRKO DABIĆ: Profesionalan pristup je ključan u advokaturi

Nekada sudija i predsjednik Opštinskog suda u Srpcu, sekretar SUP-a Srbac, predsjednik skupštine opštine Srbac, delegat u Skupštini SR BiH, sudija Višeg, odnosno Okružnog suda u Banjaluci, da bi jedan dio puta završio kao sudija Vrhovnog suda Republike Srpske. Od 2004. je u advokaturi, iako nikad nije imao plan da će se njome baviti

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Magistar prava Mirko Dabić veći dio svog radnog vijeka proveo je kao sudija. Danas kao advokat kaže da može stvari posmatrati očima oba zanimanja, čiji pripadnici uprkos poštovanju koje je neizostavno, u najboljem slučaju jedni druge gledaju ispod oka. Učestvovao je u izradi mnogih propisa, bio svjedok brojnih reformi u pravosuđu, a sada je advokat. Za početak pitali smo ga kako sa ove vremenske distance gleda na onog mladića, Milana Petkovića, koji je prije 14 godina došao kao pripravnik u njegovu kancelariju.
– Milan je došao mlad, pun entuzijazma, volje da nauči i da jednog dana postane samostalan. Na početku sam odmah vidio da može biti uspješan i zbog toga sam ga podržavao, davao savjete i objašnjavao sva pravna gledišta vezano za određene predmete. Uvijek je tražio da diskutujemo kako bi rješavali neki slučaj, bavio se svim vrstama slučajeva, obišao različite sudove i tužilaštva. Iz svega toga se moglo vidjeti da će biti uspješan. Svaki problem u nekom predmetu je ispitivao, provjeravao propise i sudsku praksu. Bilo je slučajeva gdje se nismo slagali, ali smo uvijek poštovali onog drugog i njegovo mišljenje. Prije isteka pripravničkog staža koji je trajao dvije godine, on me je pitao da li može nastaviti da radi kao stručni saradnik nakon položenog pravosudnog ispita. Budući da smo zemljaci i da je ostavio sjajan utisak, naravno da sam pristao. On je izrastao u stručnog čovjeka iz većine oblasti prava. Dopunjavali smo se, jer ja sam najviše u krivičnom pravupravu koje je i on od mene učio, a on se više bavio građanskim pravima. Imao sam pripravnika kroz svoju karijeru, a on je djelovao kao neko ko se posebno ističe. Na kraju, mislim da je glavni razlog zašto se on toliko trudio jeste što voli advokaturu. Kada je polagao advokatski ispit, šalio sam se sa njim da je najbolje naučio dio oko advokatske tarife. On se smije i kaže, naravno, to je najpotrebnije za posao.

Za 20 godina advokature ja nisam imao problema ni sa klijentima ni sa sudijama. Možda je prednost to što sam bio na obje strane i znam kako posao izgleda iz ugla i sudije i advokata

Kako je izgledao vaš životni put?
– Nakon završene gimnazije u Srpcu, želio sam da upišem medicinu u Sarajevu, ali su mi falila dva boda na prijemnom ispitu. Odlučio sam da upišem pravo i diplomirao sam u roku 1973. Bio sam stipendista Energoinvesta i po pravilima sam trebao tamo biti zaposlen. Međutim, dobio sam poziv da budem pripravnik u Ustavnom sudu BiH. Prepreka je bila stipendija koju je u tom slučaju trebalo vratiti, a ja sam u međuvremenu dobio novi poziv. Budući da je tada bio nedostatak pravnika, iz Srpca su me zvali da se zaposlim u tamošnji sud, gdje su imali samo jednog sudiju i to je bio čovjek sa Kosova. Obećali su da će isplatiti stipendiju Energoinvestu i ja sam počeo da radim, prvo kao pripravnik u opštinskom sudu u Srpcu, položio pravosudni ispit i postao sudija, vjerovatno prvi sa područja Srpca. Kada je stari predsjednik suda otišao u penziju 1978. ja sam došao na to mjesto. Nakon toga sam prešao na mjesto sekretara SUP Srbac, pa sam bio i predsjednik skupštine opštine Srbac i delegat Vijeća opština ispred Laktaša i Srpca. Poslije sam prešao u Okružni sud u Banjaluci. Nakon toga, 1998. Sam izabran za sudiju Vrhovnog suda Republike Srpske. Bio sam prvi predsjednik Udruženja sudija i tužilaca. Sudija Vrhovnog suda sam bio do 2004. Nakon čega sam otišao u advokate.

Kako ste kao sudija gledali na advokate?
– Prvo, nikad nisam mislio da ću biti advokat. Taj posao je drugačiji, zahtijeva drugačiji pristup. I danas kad radim kao advokat, ja dijelom razmišljam kao sudija. Sudije su po prirodi sujetni ljudi, neko manje, neko više. Na advokate gledaju drugačije, da ne kažem kao legalne prevarante koji traže rupe u zakonu i u pravu. Ipak, to je fin posao, sa svojim prednostima i manama. Najvažnije je biti profesionalan i raditi po zakonu. Za 20 godina advokature ja nisam imao problema ni sa klijentima ni sa sudijama. Možda je prednost to što sam bio na obje strane i znam kako posao izgleda iz ugla i sudije i advokata. Ne znam tačno šta ko misli, ali vjerujem da me sudije poštuju. Nikad se nisam služio nekim stvarima za koje sam mislio da su nekorektne i dok sam bio sudija. Nikad nisam nikog vrijeđao, ne pokušavam da napravim pozorišnu scenu od sudnice, trudim se da sve bude maksimalno profesionalno i potkovano zakonom. I opet, vjerujem da se to cijeni kod sudija.

Koje slučajeve posebno pamtite?
– Kao sudija sam se najviše bavio krivičnim pravom, i u Okružnom i u Vrhovnom sudu. Bilo je teških slučajeva, posebno kad ste mlađi, pa vam kažu, hajde ga ti preuzmi, imaš više vremena i energije da se baviš ovim. Svaki optuženi ima svoj stav o slučaju, i nekad se dešava da se ne razumijemo, da moram pokušavati objasniti da ne može onako kako su zamislili, da je možda bolje nagoditi se. Sad već imam manje slučajeva i prepuštam više mlađim kolegama. Od nekih ranijih slučajeva ističem odbranu nekih političkih ličnosti, Milorad Dodik 2005. zatim Mladen Ivanić pred Sudom BiH, Mile Radišić, pa suđenje Vladimiru Babiću, Zoranu Ćopiću…

Sudije su po prirodi sujetni ljudi, neko manje, neko više. Na advokate gledaju drugačije, da ne kažem kao legalne prevarante koji traže rupe u zakonu i u pravu. Ipak, to je fin posao, sa svojim prednostima i manama

Šta je najvažnije za dobrog advokata?
– Najvažnije je saslušati drugu stranu, šta god je u pitanju. Zatim, ne treba obećavati ono što nije realno. Isto tako, treba reći istinu. Uvijek od klijenta tražim da mi se kaže kako se desio događaj, da bih mogao postaviti odbranu. Postoji vještina odbrane koja nije jednostavna, i ako mi klijent kaže istinu mogu prema tome podesiti odbranu. Sve je to dio profesionalnog odnosa. Uradi svoj posao valjano, pošteno naplati po tarifi koja nije mala, ako ideš preko tarife napravi ugovor… Sve su to stvari koje su potrebne da bi se ukupni posao odradio korektno.

Ljudi van prava obično pod utiskom nekog djela uglavnom traže pooštravanje zakona. Šta kaže vaše iskustvo, da li vaše iskustvo kaže da strožije kazne daju bolji efekat?
– Kao sudija u okružnog suda prije rata izrekao sam tri smrtne kazne, ali nisu izvršene, jer je već tada postojala praksa da se smrtne kazne mijenjaju za dugogodišnje robije. Objektivno, sud se nalazi između javnosti, sa druge strane obaveze prema profesiji, a sa treće tu je tužilaštvo. Kad kažem javnost, tu mislim i na medije. Novinari su potrebni svakom društvu, posebno istraživačko novinarstvo, jer su brojni postupci pokrenuti zahvaljujući novinarskim istraživanjima. Kada je osnovano Vijeće za štampu BiH bio sam jedan od prvih članova. Dosta smo radili na brojnim pitanjima, kao što su demanti. Javnost je kao nekadašnja porota, ona pomaže sudiji jer mijenja porotu, jer daje dodatni uvid u neke aspekte slučaja. Naravno, javnost ne smije biti preokupirana kaznom, prvo i najvažnije je utvrditi činjenice, a kazna dolazi na osnovu njih.