Smederevo – na kineski način
Skromni Kinezi drže čeličnu disciplinu u željezari, na posao idu gradskim prevozom, a hranu nose od kuće
Smederevci su svojevremeno sa suzama ispratili Amerikance, kada su riješili da napuste željezaru. Jer, za devet godina u Smederevu se nije izlivao samo čelik već i mnoga prijateljstva, kumstva, ljubavi, pa i djeca. Amerikanci iz Ju-Es stila srodili su se sa smederevskim životom. Kada su u prošlog aprila ovdje došli Kinezi, opet suze. Ali, radosnice.
Za osam mjeseci Smederevo je postao dom za stotinak kineskih državljana. Dok su im pozicije u željezari mahom rukovodeće ili kontrolne, van fabričke žice vode neuobičajeno običan život. Stizali su u Smederevo gotovo neprimjetno, kako i žive. Umjesto u privatne apartmane i hotele, koji su nakon Amerikanaca željno čekali nove stanare, Kinezi su, bez pompe, pazarili ili zakupili kuće. Obične, skromne, na periferiji, ali velike. Dovoljno da u njima živi i po desetak „hestilovaca“, uglavnom muškaraca. To im, međutim, nije prepreka da se mimo posla u željezari, late i ženskih poslova. Idu u nabavku, peru, kuvaju…
Njihove komšije Smederevci redovno ih sreću u okolnim piljarama. Zato se ugostitelji ovde nisu okoristili od Kineza. Hranu od kuće nose čak i u fabriku. I dok Amerikanci nisu krili koliko vole srpsku kafanu i kuhinju, naročito prebranac, roštilj, gibanicu i pihtije, Kinezi se još drže svojih štapića. U željezari postoji kineski meni, a fabrički kuvari morali su da prođu posebnu obuku. Specijalne namirnice, poput kineskog kupusa, u Smederevo stižu iz prestonice, a začini čak iz Kine. Ipak, ni Kinezi sasvim ne odolijevaju mirisima i ukusu ovdašnjih specijaliteta. Malo po malo probaju i domaću hranu.
Nema potrebe da Srbi uče kineski jezik, jer Kinezi sve više govore engleski
„Smederevski“ Kinezi na posao idu uglavnom gradskim prevozom, zajedno sa ostalim radnicima. Neki se prevoze fabričkim kombijem, a samo najuže rukovodstvo koristi službeni automobil i vozača.
Ništa od života „na srpski način“. Skromni Kinezi, na drugoj strani, u željezari drže čeličnu disciplinu. I jedino to ih ne razlikuje mnogo od prethodnih vlasnika.
– Nema kod njih mnogo priče. Ćute, klimaju glavom i rade po svom. Oni su ovdje kao vojnici države. Vlada red i rad, pa i mi moramo tako – objašnjava nam dugogodišnji radnik željezare koji je iskusio i vrijeme „Sartida“, ispratio Amere i dočekao Kineze.
Istina, jezik jeste glavna barijera u komunikaciji, pa izgleda kao da Kinezi samo „ćute“. Međutim, u fabrici se govorka kako čelnici „Hestil Srbija“ razumiju srpski i da čak ni u tom pogledu nisu nespremni stigli u Smederevo.
I dok Kinezi, makar ne javno, ne idu na časove srpskog, Smederevci uveliko uče kineski. Počeli su najpre gimnazijalci, jer je njihov direktor prepoznao budućnost ovog jezika u Smederevu. Ideju je odmah podržao „Hestil“, ali i grad. Pitanje je trenutka kada će i radnici željezare početi da uče kineski. Za početak, novim gazdama dobrodošlicu u aprilu poželjeli su sa „Huan-jing“.
Doduše, sve zavisi od Smederevki koje su se svojevremeno „utrkivale“ da nađu muža Amerikanca. Nekoliko njih uspjelo je u tome, a njihovi brakovi pretrpjeli su i ekonomski razvod „Ju-Es stila“ i Srbije.
Ljubav ne poznaje granice, istina je, ali tačno je i to da Kinezi, bar na prvi pogled, nisu zainteresovani za druženje sa sugrađanima. Rijetko se viđaju u gradu, ne izlaze u provod, kreću se uglavnom u grupama. Po navici ili direktivi, slobodno vrijeme provode kod kuće. Međutim, dok „ćutke“ rade, Kinezi polako dižu fabriku na noge. To je uostalom i najvažnije. (O. M.)
