Mjesto gdje je Novak Đoković postao besmrtan

Novak Đoković braniće titulu na Rolan Garosu kojom je prošle godine ispisao istoriju ‘bijelog sporta’, osvojivši jedini Grend slem trofej koji mu je nedostajao

Srpski teniser je u finalu pobijedio Endi Marija sa 3-1 (3:6, 6:1, 6:2, 6:4), došao do svog 12. Grend slem trofeja i oborio nekoliko rekorda. Trijumfom na stadionu ‘Filip Šatrije’ kompletirao kolekciju sa sva četiri najveća turnira i tako postao osmi igrač kojem je to pošlo za rukom, poslije Rodžera Federera, Rafaela Nadala, Roja Emersona, Roda Lejvera, Freda Perija, Andrea Agasija i Dona Badža. Takođe, postao je prvi igrač u Open eri koji je u istom trenutku u svom vlasništvu imao pehare sa svih Grend slemova, što su prije njega činili samo spomenuti Badž (1938) i Lejver (1962).

Titula u Parizu svakako je najteže osvojena od svih 67 koliko je do sada sakupio jer je na istom mjestu u prošlosti doživljavao bolne poraze, ali se na kraju čekanje isplatilo.

Upravo je srpski teniser prvi značajniji proboj na velikoj sceni napravio na Rolan Garosu 2006. gdje je morao da preda meč četvrtfinala Rafaelu Nadalu zbog povrede. Godinu dana kasnije, odigrao svoje prvo Grend slem polufinale, ali je ponovo po njega koban bio ‘Bik sa Maljorke’, a istorija se ponovila i 2008. godine.

Uslijedio je težak period na prelasku iz prve u drugu deceniju 21. vijeka – 2009. ga je u trećoj rundi zaustavio Filip Kolšrajber sa maksimalnih 6:4, 6:4, 6:4, da bi godinu dana kasnije doživio novi šok. Protivnik je bio Jirgen Melcer iz Austrije, tada 22. igrač na ATP listi, a poslije 2-0 i brejka viška u trećem setu, činilo se da nas čeka novo polufinale. Uslijedio je preokret i poraz trećeg nosioca, pa je taj duel posljednji u kojem je ispustio vođstvo od 2-0 na nekom Grend slemu.

Prekretnica u karijeri najboljeg srpskog sportiste bilo je osvajanje Dejvis kupa 2010. u Beogradu, poslije čega je uslijedila nevjerovatna serija na početku nove sezone. Osvojio je sve turnire na kojima se pojavio u prvih pet mjeseci i u Pariz stigao kao čovjek kojeg su svi vidjeli na pobjedničkom postolju.

Međutim, titula je i 2011. ostala nedosanjani san – u polufinalu se sastao sa Rodžerom Federerom, kojeg je prethodno dva puta savladao te sezone, ali je Švajcarac odigrao jedan od najboljih mečeva na šljaci i prekinuo niz od 48 uzastopnih Novakovih pobjeda.

Sljedeće tri sezone obilježili su porazi od Nadala, dva u finalima i jedno u polufinalu, a posebno je bolan bio onaj iz 2013. kada ga je „pecanje“ koštalo da zadrži brejk u odlučujućem setu. Španac je bio nerješiva enigma na šljaci, ne samo za Đokovića, već i za ostale tenisere, ali je prije dvije godine šansa bila mnogo veća jer on nije bio protivnik.

Sa druge strane mreže našao se Stan Vavrinka i sve je krenulo dobro poslije osvajanja prvog seta. Ali Srbin je počeo polako da popušta, Švajcarac da igra agresivnije i poraz je bio neizbježan poslije 60 direktnih poena rivala. Ceremoniju dodjele pehara obilježile su duge ovacije domaće publike upućene Đokoviću koji nije mogao da izdrži, emotivno se potpuno „raspao“ i zaplakao.

Ipak, godine čekanja došle su na naplatu na tom čuvenom Rolan Garosu 2016, na kojem je do finala izgubio samo jedan set.

Počelo je ubjedljivim trijumfom nad Jen-Hsun Luo kojem je prepustio samo pet gemova, a imao nevjerovatno seriju od 14 uzastopno dobijenih. Jubilarna, 50. pobjeda na Otvorenom prvenstvu Francuske stigla je protiv Stiva Darsisa u drugom kolu, da bi u trećoj rundi sa 6:2, 6:3, 6:3 eliminisao Aljaža Bedenea. Sitni problemi pojavili su se u četvrom kolu i nije ih napravio protivnik, već kiša, pa je Roberto Bautista Agut uspio da „otkine“ Đokoviću taj spomenuti set, ali rizika od eventualnog ispadanja nije bilo.

Tomaš Berdih postao je redovna mušterija, Dominik Tim u svom prvom polufinalu nije imao šanse protiv moćnog Đokovića i teniski svijet je dobio ono što je tražio – veliko finale dvojice najboljih igrača na turu, Novaka Đokovića i Endija Marija.

Britanac je madridskim finalom i titulom na Mastersu u Rimu potvrdio da mu šljaka više nije toliko mrska podloga, a dobijen prvi set samo je unio novu sumnju da će više puta viđen scenario ponoviti. Novak nije bio dovoljno agresivan sve do početka drugog dijela igre, kada se sve promijenilo. Počeo je da udara lopticu onako kako je to činio tokom čitavog prvog dijela sezone, lako izjednačio, a onda nastavio da „lomi“ rivala i san je bio sve bliži. Tog 5. juna postao je kada je rezultatom 3:6, 6:1, 6:2, 6:4 pao Endi Mari – za istoriju i besmrtnost.

Pao je na teren stadiona ‘Filip Šatrije’, tradicionalno pojeo malo šljake, a onda poput jednog od svojih uzore Guge Kuertena, reketom nacrtao srce na podlozi i zahvalio se navijačima koji su ga nosili do najvećeg trijumfa u karijeri. Tada je sve dobilo smisao i Đoković je ušao u red malobrojnih tenisera koji su osvojili sve – u red besmrtnika.

Mnogo toga se promijenilo od toga dana u Novakovoj karijeri – od pada forme, preko privatnih problema i povreda, do promjene cijelog stručnog štaba. Ipak, drugi teniser svijeta, ove godine stiže kao svakako jedan od favorita za odbranu pariske krune. (B92)