Christian Louboutin: Kako je nastao najpoznatiji model potpetica crvenog đona

Karijere

Sva kultna djela iza sebe kriju i neku čuvenu i pomalo nevjerovatnu priču. Takva je ona koja stoji iza možda i najslavnijih potpetica na svijetu!

Sinonim sa njegovim imenom jeste prepoznatljiv crveni đon na klasičnim ženskim potpeticama, a genijalna ideja koja mu je kako to obično biva, sasvim nasumično pala na pamet, danas je trademark njegovih proizvoda za koje je mahom potrebno izdvojiti vrtoglavu cifru.

Međutim, kako je sve počelo?

Kako to i obično biva sa osobama koje su danas velika imena u poslu kojim se bave, bilo je potrebno mnogo truda, rada, kao i hrabrosti, ali i ponešto sreće.

Međutim, u slučaju Christiana Louboutina to su ipak samo ove prve tri stavke.

Sve ono što je ovaj dizajner danas, može zahvaliti samo sebi, sopstvenom trudu, upornosti i talentu.

Još kao dječak na ono čuveno pitanje odraslih „Šta želiš da budeš kada porasteš“ odgovarao je: Želim da dizajniram i pravim cipele. Nikada ne misleći da je to zaista pravi posao, niti da isti postoji.

Kada je kao zaljubljenik u ovu ideju dobio na poklon retrospektinu knjigu o čuvenom (takođe francuskom) dizajneru cipela Rogeru Viveru, koji je u tom trenutku bio jedan od najpriznatjih na svijetu, a mladi Christian do tada još uvijek nije ni čuo za njega, sve se u njegovom životu promijenilo i njegovi planovi za budućnost postali su mnogo jasniji.

„Tada sam odlučio da to treba da bude i da će to biti moj posao. Sve je bilo vezano za cipele i ticalo se samo cipela. To nikada nije bila moda, ona me nikada nije interesovala. Filmovi i muzika da, oni su me zanimali, ali moda ne. Kada sam počinjao, želio sam da pravim cipele za plesačice i za mjuzikle.“

Još kao 12-godišnjak počeo je sa prijateljima da proviruje u čuveni kabare klub Folies Bergère. Upravo ovde je pokazao svoje skice u potrazi za poslom i primljen je na neku vrstu prakse i honorarnog rada. Njegov prvi posao bio je kako kaže taj da pisma tehničara dostavlja plesačicama. Njegov drugi posao bio je ušivanje šljokica na kostime, njihovo ljepljenje, te češljanje kose i popravljanje šminke plesačicama.

Ali upravo ovo mjesto bilo je ono gdje je najviše naučio o tajnama zanata koje su mu kasnije donele svjetsku slavu.

Tako je saznao da plesačice ne naručuju uporno teletinu za ručak zato što toliko vole da je jedu, već zbog toga što teleće meso praktikuju da stave u cipele, da bi ih manje žuljale tokom nastupa.

Ovde je shvatio i koliko sam izgled cipele može uticati na cjelokupno izdanje i stajling, kao i koliko je dobra struktura i dizajn važan za kvalitetnu i lijepu cipelu.

„Cipele su ekstremno važne za plesačice, s obzirom da djevojke na sebi imaju vrlo malo odjeće, upravo je cipela ta koja gradi imidž i daje upečatljivost cjelokupnom utisku, ona je najvažnije oružije.“

Kada je napunio 18 postao je već mnogo ozbiljniji po pitanju potrage za poslom.

Po oglasima je tražio modne kuće koje zapošljavaju. Kada niko nije odgovorio na njegov telefonski poziv u Balmain, nazvao je Dior i zatražio da razgovara sa glavnim couture kreatorom, na šta i sam komentariše kroz smijeh „Zamislite da tako nešto uradite danas?“

Intervju koji je imao Dioru doveo je ga je do prvih ozbiljnijih poslova u velikim modnim kućama, poput Chanela i Yves Saint Laurenta. U oktobru 1991. sa dva prijatelja otvorio je svoju prvu radnju, a danas posjeduje čak 135 butika širom u 60 različith zemalja svijeta.

Iako je njegov rad prepoznat prije pojavljivanja čuvenih potpetica sa crvenim đonom, Pigalle salonka je najzaslužnija za Louboutinovu slavu.

Nastale su zahvaljujući ideji koju je dobio od svojih kupaca. Naime, iako su dame birale i cipele u bojama, najveći broj njih uvijek se hvatao za klasičnu crnu salonku.

Ipak, primijetio je da te dame takođe uglavnom dolaze sa crvenim karminom na usnama i crvenim lakom za nokte. Kupio je crveni lak za nokte i prefarbao đon crne salonke, koja je tada dobila jednu potpuno novu dimenziju.

I da, ostavile su ogroman utisak i na njegove kupce, a ubrzo i na sve dame širom svijeta. Tek kasnije Christian je lansirao liniju lakova za nokte, vrativši nekako cijelu priču na početak ili je bar zaokruživši.

„Lijepo je sjetiti se kako je sve počelo, a na kraju krajeva jedna stara poslovica kaže: morate vratiti Cezaru, ono što je Cezarevo. Otuda moja želja za proizvodnjom lakova za nokte. Lak na đonovima bio je moja početnička ambicija, a sada je na neki način moj zašitni znak, te se za mene sasvim logično našao u priči koja nosi moje ime.“