Kako je Trampova savjetnica dovela američku kompaniju u Beograd

Marija je uspješna žena iz Srbije, koja je izgradila nevjerovatnu karijeru u SAD-u. Radi u samom vrhu svjetske IT kompanije – NCR. Imenovana je od Bijele kuće za jednog od tri američka predstavnika biznis zajednice u Savjetodavnom tijelu za biznis u Azijsko-pacifičkoj ekonomskoj saradnji, gdje zastupa interese američkog poslovnog sektora i savjetuje predsjednika Trampa za pitanja digitalne ekonomije, protoka podataka i svega što je povezano sa sektorom informacionih tehnologija.

Za doprinos i dostignuća, Marija Živanović-Smit nedavno je dobila prestižnu Zlatnu Stevie nagradu za top-menadžerku godine u biznis kategoriji za kompanije sa preko 2.500 zaposlenih, za rezultate u oblasti kulture i brend identiteta kompanije NCR.

Deset odsto od ukupne radne snage kompanije NCR je sada u Srbiji. Kako je došlo do toga, to je velika odluka?
– Kada kompanija donosi odluku gde će da investira, formira se tim koji uključuje predstavnike ljudskih resursa, IT odjeljenja, biznisa, finansija, kao i ljudi koji su dio mog tima za odnose sa vladama. Prije sedam godina otpočeo je proces transformacije našeg uslužnog biznisa i u okviru planova transformacije tražilo se mjesto za otvaranje novog centra za poslovanje. Članovi tima, čiji sam i ja dio bila, razmatrali su Egipat, Maroko, Bugarsku, Rumuniju i Poljsku. Predložila sam da dodaju Srbiju i Hrvatsku i da mene izuzmu iz procesa selekcije zbog sukoba interesa.

Tim koji je radio na izboru lokacije analizirao je prvo različite faktore koji utiču na poslovanje, kao što su talenti, raspoloživo tehničko znanje, poznavanje stranih jezika, infrastruktura, politički rizik, stabilnost i mnoge druge. Kad smo završili sa istraživanjima, izbor se sveo na tri zemlje: Srbiju, Bugarsku i Poljsku. Srbija se rangirala veoma visoko po pitanju raspoloživosti talenata, znanju tehničkih vještina i poznavanju stranih jezika. Poljska je bila suviše konkurentna, s obzirom na to da je već imala previše stranih kompanija koje su tamo otvorile predstavništva drugog nivoa, pa bi nam bilo vrlo teško da pronađemo raspoložive talente na tržištu.

Bugarska je bila poprilično slična po mnogim kriterijumima Srbiji. Tada sam došla na jednu ideju, koja je i najzabavniji dio ove priče i koju je cijeli tim usvojio. Jedna delegacija je otišla u Bugarsku i odatle autom došla u Beograd. Druga delegacija je otputovala u Varšavu, nakon čega smo se svi našli u Beogradu. Vožnja od Sofije do Beograda tada nije bila baš najprijatnija, pa je nekako izgledalo da svi jedva čekaju da stignu u Beograd.

Po dolasku u Srbiju, predložila sam da se odmah povežemo sa američkom ambasadom. Komercijalno odjeljenje Ambasade SAD-a nam je odmah organizovalo sastanke sa predstavnicima Majkrosoftovog razvojnog centra, državnih organa, akademske zajednice i drugih predstavnika poslovnog svijeta u Srbiji. Na kraju, nakon svih sastanaka, trebalo je odlučiti između Bugarske i Srbije koja je ipak prednjačila po pitanju tehničke stručnosti i znanju stranih jezika.

Druga značajna razlika bila je u tome što se srpska državna administracija pokazala mnogo agilnijom od bugarske, odnosno iskazala je veću želju za otvaranjem novih radnih mjesta, što je demonstrirano jasnim i transparentnim planom ekonomskog razvoja. Od prvog dana dolaska u Srbiju do danas imamo punu podršku Vlade, što je veoma važna stvar za investitore. Za NCR su najbitniji talentovani ljudi. Infrastruktura je isto veoma važna. Međutim, za strane investitore je ključno da imaju partnere u lokalnoj vladi, koji zaista žele da im omoguće da uspiju u njihovoj zemlji.

To znači da kada investitor naiđe na prepreke na granici ili želi da premjesti opremu, otvori veliki broj novih radnih mjesta, zajedno sa lokalnom vladom pokrene programe za obuku ljudi, vlada mora uvijek da bude tu, da osluškuje potrebe investitora i da je spremna za saradnju. I tako je Srbija pobijedila. Bilo je trenutaka kad sam se pitala šta će za moju reputaciju značiti ako ne uspije poslovanje u Srbiji, s obzirom na to da sam ja predložila Srbiju kao potencijalnu lokaciju. Ali vrijedilo je, zato što je u pitanju moja zemlja.“

NCR zapošljava više od 3.000 ljudi u Beogradu, a nije riječ o fabrici. Koliko je značajno prisustvo ovako uspješne tehnološke kompanije na našem tržištu?
– NCR ima nekoliko fabrika širom svijeta, ali odavno više nije kompanija koja proizvodi samo mašine – hardver. Mi u Srbiji kreiramo i iz Srbije omogućavamo veoma kvalitetnu tehničku podršku kompanijama širom svijeta, što ima značajan uticaj na ekonomiju. Izvoz naših usluga raste iz godine u godinu otkako smo došli ovde, što generalno doprinosi izvozu IT usluga iz Srbije koji je danas blizu jedne milijarde. Kada u državi imate kompaniju kao što je NCR i imate konstantan rast poslovanja, i drugi strani i domaći investitori počinju da otvaraju firme ovde.

Naš model poslovanja je u velikoj mjeri evaluirao od kad smo došli u Srbiju, tako da danas osim pružanja tehničke podrške svojim klijentima, značajno doprinosimo razvoju novih servisa i oblika usluga, odnosno sve je više inovativnih aktivnosti koje se odvijaju u našem centru. Ovaj sektor brzo raste i njegova važnost se ogleda u tome da stvara bolja radna mjesta i bolje plaćene poslove za zemlju. To ne znači da otvaranje fabrika, odnosno proizvodnih aktivnosti, nije bitna komponenta ekonomije. I te kako je važno imati i takav vid proizvodnje, ali razvoj ovog sektora i konstantno ulaganje u usavršavanje zaposlenih je budućnost.“

Da li vam je naš mentalitet pomogao ili odmogao da se prilagodite radu u američkim kompanijama?
– Definitivno smatram da mi je činjenica da dolazim iz Srbije pomogla da se istaknem u mnogim stvarima. Kao prvo, naše obrazovanje nam daje perspektivu. Čak i nakon srednje škole, ne samo fakulteta, mi smo zreliji i imamo širi pogled na život i nauku uopšte. Nivo pripremljenosti za život kada imaš 18 godina i dolaziš iz Srbije u poređenju sa vršnjacima u Sjedinjenim Državama je potpuno drugačiji. Sa kulturološkog aspekta, mislim da smo veoma uporni kao narod i to je nešto što je duboko ukorijenjeno u meni. Mislim da mi je taj stav prema životu da nikad ne odustaješ uprkos preprekama svakako bio od velike koristi.

Prvo i najbitnije, ono što me prati tokom cijele karijere od samog početka prije 20 godina, najprije u jednoj advokatskoj firmi, a potom u IBM-u, pa sve do danas, jeste da se prijavljujem da uradim nešto kada niko drugi to neće. Shvatila sam da sam nevjerovatno hrabra ili, što bi neki rekli, luda, da se prihvatim da uradim nešto za šta drugi kažu da je nemoguće ili smatraju da nije interesantno i da onda napravim nešto od toga.

Možete li da izdvojite neku situaciju u kojoj ste prihvatili da uradite nešto nemoguće?
– Evo jednog primjera iz NCR-a. U periodu 2008-2009. vrijednost naše kompanije iznosila je četiri milijarde dolara. Sada smo blizu sedam milijardi. Ali smo tada bili mnogo manji, sa samo dvije divizije i sa velikom vizijom da se transformišemo, samo što nismo znali da će SAD pogoditi recesija. NCR je firma sa veoma dugom tradicijom, osnovana u 19. vijeku, i naš penzioni fond je bio veći od kompanije – vrijedio je pet milijardi dolara.

Kada je recesija pogodila Sjedinjene Države, NCR penzioni fond je izgubio milijardu dolara od svoje vrijednosti. Kamatna stopa se smanjivala svakog kvartala. A po zakonu, bez obzira na to što ste u fondu imali više sredstava nego što je potrebno, morate odmah da nadoknadite gubitak, jer ne smijete da „padnete“ ispod 80 odsto uplaćenih sredstava. U tom trenutku je to bilo „pitanje života ili smrti“ za NCR – trebalo je da uzmemo svu raspoloživu gotovinu i da je uplatimo u fond, što je značilo da nema transformacije kompanije i da nema otvaranja novih radnih mjesta. Već naprotiv, treba otpustiti 20 % zaposlenih. Ja sam tad bila nepunih godinu dana u NCR-u.

Pozvao me je generalni direktor i pitao da li nešto možemo da uradimo u Kongresu preko sektora za odnose sa vladom. Ja se nikada ranije nisam bavila tom temom. Takođe, nije baš bilo popularno da lobirate u Kongresu u ime firme tokom recesije i reforme zdravstvenog sistema. Rekla sam da svakako treba da pokušamo da spasemo kompaniju. I tako sam 18 mjeseci lobirala i, u koaliciji sa drugim firmama, smo uspjeli da izdejstvujemo da se usvoji zakon koji je dozvoljavao kompanijama da amortizuju gubitke, da ne moraju da otpuštaju zaposlene i izgube svu gotovinu. Mislim da je taj događaj i period u NCR-u bio neka vrsta prekretnice za moju dalju karijeru. Želim da vidim mogućnosti tamo gdje ih drugi ne vide i ostanem pozitivna uprkos onome što činjenice pokazuju. (Nedeljnik)