Centralna Azija jezgro regionalnog energetskog tržišta?

Energetsko tržište u centralnoj i unutrašnjoj Aziji sigurno će za jednu deceniju u budućnosti izgledati mnogo drugačije zbog CAREC-a.

Devet zemalja centralne i zapadne Azije potpisale su sporazum u Taškentu koji bi mogao dovesti do stvaranja regionalnog energetskog tržišta koje bi moglo biti od koristi milijardama ljudi od Evrope do Kine, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

No, uspjeh projekta zahtijevao bi ogromna finansijska ulaganja i puno povjerenja i saradnje između zemalja koje nemaju neophodno bliske veze.

Zvaničnici Avganistana, Azerbejdžana, Gruzije, Kazahstana, Kirgistana, Mongolije, Pakistana, Tadžikistana i Uzbekistana učestvovali su u dijalogu ministara energetike u okviru regionalne ekonomske saradnje zemalja Centralne Azije (CAREC) u septembru, gdje su razgovarali na koji način bi se mogao iskoristiti energetski izvozni potencijal Centralne Azije kako bi se električna energija dovela na tržišta u Afganistanu, Pakistanu, Kini i drugim zemljama, kao i o otvaranju trgovinskih arterija u Evropu.

Završna deklaracija sa sastanka u Taškentu “postavlja regiju na brži put reformi ka liberalnijim energetskim tržištima s većim učešćem i investicijama privatnog sektora, povećanim priključcima električne energije i razmjenom između zemalja i snažnim opredjeljenjem za korištenje obnovljivih izvora energije i čistih tehnologija.

“Azijska banka za razvoj (ADB) pokrenula je program CAREC 2001. godine za “uspostavljanje multimodalnih transportnih mreža, povećanje trgovine energijom i sigurnošću, olakšavanje slobodnog kretanja ljudi i tereta i [postavljanje] temelja za razvoj ekonomskog koridora”.

Ponovno povezivanje starih veza

Projekat je osmišljen posebno za poboljšanje infrastrukture u unutrašnjoj Aziji (široko definisane kao regije u Centralnoj, Istočnoj i Sjevernoj Aziji, uključujući dijelove Mongolije, zapadne Kine i istočne Rusije), dajući regiji novu povezanost sa zemljama u dalekoj istočnoj Aziji, Evropi i Bliskom Istoku, ali i energetsko zbližavanje zemalja Azije.

Dijalog ministara energetike je primjer kako bi zemlje unutrašnje Azije mogle pomagati jedna drugoj dostavljanjem energenata, a ne uvozom tih sirovina.

U srcu ovog planiranog regionalnog energetskog tržišta je Centralna Azija – područje bogato naftom, prirodnim gasom, uranom i velikim potencijalom za hidroenergiju.

Ali je takođe vrlo važno da se pet država srednje Azije ponovo povežu jedna s drugom, kao nekada.

Njih pet dijelilo je jedinstvenu energetsku mrežu u posljednjim decenijama Sovjetskog Saveza, kada je serija od 83, uglavnom elektrana na ugalj, slala struju širom Centralne Azije, s Taškentom kao distributivnim centrom. Taj sistem je bio posebno važan za planinski Kirgistan i Tadžikistan, vlasnike rezervoara vode od vitalnog značaja za navodnjavanje u Centralnoj Aziji. Obje zemlje imaju veliki, ali jedva iskorišteni hidroenergetski potencijal, pa je primanje električne energije iz tri druge države Centralne Azije bilo od presudnog značaja za kuće i privredne subjekte u Kirgistanu i Tadžikistanu.

Raspad Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine rezultirao je nezavisnošću pet zemalja Azije. Ali energetska mreža je ostala – i tako je za snabdijevanje energijom zavisila jedna o drugoj, iako ne za dugo.

Turkmenistan se povukao iz Jedinstvenog energetskog sistema centralne Azije – kako je mreža preimenovana – 2003. Kada je Tadžikistan početkom zime 2009. godine izvukao previše energije iz sistema, mreža se srušila i dijelove Uzbekistana ostavila bez struje. Jednostrani potez Tadžikistana takođe je doveo do preopterećenja i gašenja u Kazahstanu. Vlada Uzbekistana brzo je saopštila da prekida svoje učešće u objedinjenoj mreži. Kao centralnog dispečera, povlačenje Uzbekistana označilo je kraj mreže.

To je poremetilo centralnoazijske zemlje koje su pokušavale postati što je više moguće autonomne za svoje energetske potrebe. U slučajevima Kirgistana i Tadžikistana, to je dovelo do poticanja domaće proizvodnje uglja, koja se u Kirgistanu povećala s oko 1,23 miliona tona 2012. na 2,35 miliona u 2018., a u Tadžikistanu s oko 412.000 tona 2012. na oko 450.000 tona u prvih četiri mjeseca 2019. godine.

Vlasti u Uzbekistanu su 2. septembra 2016. objavile da je umro Islam Karimov, jedini predsjednik zemlje od sticanja nezavisnosti 1991. godine. Karimov je uvijek bio glavna prepreka regionalnoj saradnji. Ali njegov nasljednik Šavkat Mirzijoev izjavio je da mu je jedan od glavnih ciljeva poboljšanje odnosa s najbližim susjedima Uzbekistana.

To je dovelo do razgovora o ponovnom kreiranju jedinstvene energetske mreže.

U aprilu 2018. Tadžikistan je počeo izvoziti električnu energiju u Uzbekistan prvi put nakon skoro devet godina.

Razvojna banka Azije (ADB) je u novembru 2018. odobrila bespovratna sredstva u iznosu od 35 miliona američkih dolara kako bi se pomoglo Tadžikistanu da ponovo priključi električnu mrežu na centralnoazijsku mrežu u Uzbekistanu.

Nekoliko mjeseci kasnije ADB je odobrio bespovratnu pomoć za tehničku pomoć u iznosu od 4,5 miliona dolara, od kojih je dio otišao u studije za ponovno povezivanje Turkmenistana s Centralnoazijskim elektroenergetskim sistemom (CAPS) i proširenjem sistema u Afganistan.
Zemlje Centralne Azije će u doglednoj budućnosti ostati zavisne o dalekovodima iz sovjetske ere koji su ih povezivali u prošlosti.

Postoje novi dalekovodi u Centralnoj Aziji, ali su interni i služe isključivo servisiranju domaćih potrošača, poput dalekovoda Datka-Kemin koji povezuje jug i sjever Kirgistana, a dovršen je 2015. godine. Ostali su izgrađeni s namjenom izvoza električne energije, poput nove linije od Turkmenistana, Uzbekistana i Tadžikistana do Avganistana i, možda, jednog dana, do Pakistana.

Međunarodne finansijske organizacije pomagale su centralnoazijskim državama u popravljanju i modernizaciji elektrana i dalekovoda iz sovjetske ere, dok je fokus novih elektrana i dalekovoda na izvoznim tržištima.

Koliko brzo će se energija iz centralne Azije izvoziti na regionalna tržišta, ovisi o finansiranju i situaciji u Avganistanu.

Saopštenje ABD-a nakon razgovora ministara energetike napominje da će “proširenje kapaciteta iziskivati znatna ulaganja, procijenjena na oko 400 milijardi američkih dolara u kumulativnim ulaganjima do 2030.”

Taj iznos novca neće biti lako prikupiti za projekte u unutrašnjoj Aziji.

Iako postoje dalekovodi električne energije od centralne Azije do Avganistana, ti vodovi, zbog nemira u Avganistanu, do sada nisu stigli do Pakistana.

Linije za prenos električne energije koji vode na jug od Uzbekistana i Tadžikistana oštećene su u borbama u Avganistanu nekoliko puta. Sve dok se bezbjednosni problemi nastavljaju u Avganistanu, nekoliko velikih energetskih projekata koji povezuju Centralnu Aziju s potkontinentom i dalje će biti na čekanju.

Gdje je Turkmenistan?

I učestvovanje Turkmenistana na širem regionalnom tržištu energije i dalje ostaje pod znakom sumnje.

Bilo je primjetno da Turkmenistan, iako je dio CAREC-a, nije poslao predstavnika na sastanak u Taškent.

Turkmenistan nastoji realizovati vlastite projekte izvoza plina u Afganistan, Pakistan i Indiju, a električnu energiju u Afganistan i možda Pakistan.

Ali Ašgabat do sada nije dao jasne znakove da je spreman sarađivati na obnovi centralnoazijske objedinjene energetske mreže, mada je bilo govora o prenošenju električne energije iz turkmenistanskih gasnih elektrana preko Uzbekistana u Kirgistan i Tadžikistan.

CAREC projekat je nevjerovatno ambiciozan, možda previše ambiciozan, pa neće svi ciljevi postavljeni u Taškentu biti ispunjeni do 2030. godine.

Međutim, CAREC je već napravio razliku u centralnoj Aziji, što se vidi na karti koja prikazuje CAREC-ovih šest koridora u centralnoj Aziji, od kojih su sada svi otvoreni.

Jedno je ipak sigurno.

Energetsko tržište u centralnoj i unutrašnjoj Aziji sigurno će za deceniju izgledati mnogo drugačije zbog CAREC-a..