MILOŠ BIKOVIĆ – U Rusiji je sve više novca

Na najzahtjevnijem filmskom tržištu pročuo se filmom Sunčanica Nikite Mihalkova, a onda je redao uloge i zadobio status tamošnje zvijezde, ravne Holivudu. Za The Prestige u Moskvi je otvoreno govorio kako se snašao u gradu milijardera, po mnogo čemu, centru Rusije i svijeta. Zemlji sa 11 miliona žena više nego muškaraca
Razgovarala MAŠA BUBALO

Slušajući zaglušujuću buku saobraćaja sa moskovskih bulevara, studenti Moskovskog Instituta za međunarodne odnose s nestrpljenjem, i nimalo manjom bukom ispred svečane sale univerziteta, čekaju projekciju filma Balkanska međa. Bez obzira na tematiku filma, djevojaka je bilo mnogo više. Euforijom su podsjećale na nastupe Bitlsa. Od svih bitlsa iz redova režisera Andreja Volgina, producenta Vadima Birkina i glumačke postave, najočekivaniji bio je Miloš Biković. Mačo, džentlmen. Popularnošću stranca u Rusiji premašio je i onomad Đorđa Marjanovića. Nakon projekcije filma u prepunoj sali, što se dešava samo kad prvi ruski diplomata, Sergej Lavrov, tradicionalno dođe 1. septembra da pozdravi brucoše u rasadniku moskovskih političkih, diplomatskih i biznis elita – sa Bikovićem sam se, jedva izbjegavši silinu mase, zaputila prema bilo kakvom lokalu koji bi zadovoljio balkanske porive; u Moskvi su kafići rijetkost.

Moskva je prelijep, predivan grad, ali je previše naporno. Jede energiju

Na zahtjevnom ruskom filmskom tržištu Biković se pročuo filmom Sunčanica Nikite Mihalkova koji, osim režijskih sposobnosti, važi za jednog od najboljih lovaca na glumačke talente svjetskog ranga. Šta je bilo presudno da se Mihalkov odluči baš za njega?!

– Uloga je bila za pamćenje zbog scenarija. Što mi je mnogo pomoglo. Šta je bilo presudno? Da li Božija volja ili Mihalkov možda nije imao vremena da pronađe nekog zaista dobrog (smijeh)? Zahvalan sam mu što je tako, jer je rad s njim veliko iskustvo: Ne postoji takav čovjek na svijetu. Saradnja s Mihalkovim je kao čudo.

Proša si dug put: od Montevidea, serije u zemlji od 10 miliona ljudi, pa do Duhlessa, Hotela Eleon i Balkanske međe, u drugoj državi od 140 miliona ljudi. Kako je izgledao taj prolazak kroz karijeru i život?
– Prvi relevantan uspjeh smatram Montevideom koji me je plasirao iz djece-glumaca u mlade glumce. Sljedeća etapa je odlazak kod Mihalkova, odnosno veliki projekat koji mi je otvorio vrata ovdje, u Moskvi. Nastupila je tranzicija kad sam već predavao na fakultetu, učio ruski i uzeo ulogu u filmu Duhless. Tada sam potvrdio svoje prisustvo na ruskom tržištu, poslije čega je uslijedilo preseljenje u Moskvu. To je išlo nekako postepeno, ali i intenzivno, iako sam se davao svemu tome i pokušavao da uživam. Kada sam dobio ulogu kod Mihalkova, nisam ni imao ideju da se vraćam u Moskvu. Međutim, poslije Duhlessa, ljudi su počeli da mi govore da bih mogao da ostvarim karijeru ovdje. Počeo sam polako da se pripremam za to i učim kako stvari funkcionišu u Moskvi. Onda je u jednom trenutku ispalo 4-5 projekata zaredom i tad sam shvatio da mogu da ostanem.

Depresija je ista svuda. Neko je izračunao da je najveća sreća kad čovjek zaradi između 10 i 100 dolara, od 10.000 do 100.000 već manje, a od 10 miliona do 100 miliona – gotovo da ne osjeća ništa

Kad si spoznao kako sve u Moskvi funkcioniše?
– Imao sam zaista sreću da upadnem u vrhunski projekat, da gledam samo na ono najbolje iz Rusije i da učim iz toga. Jer, kad sam ja došao, Rusija je u smislu tehnološke savršenosti već prestigla Srbiju: koristili su naprednije metode, ovdje je više novca i rade se žanrovi koji kod nas ne postoje. Rade se inovacije kojih kod nas nema, ne zato što do nas nisu stigle, nego što mi jednostavno nemamo taj novac.

Jedan si od prvih glumaca koji se ostvario na Istoku. Da li bi mogao sebe da zamisliš u nekom američkom filmu?
– Mogao bih. Amerikanci zaista prave najbolje filmove. Kada je riječ o industriji. Kada je u pitanju umjetnost to, naravno, zavisi od umjetnika do umjetnika. Film ima dva lica: produkt i umjetničko djelo. Kada je u pitanju produkt, onda na Zapadu stvarno možemo da naučimo. Nažalost, ta industrija je nerijetko u službi politike sa kojom se ne slažem.

Koje fundamentalne razlike vidiš između ruske savremene kinematografije i američke?
– Ne postoje fundamentalne razlike, ali postoji jedna razlika koja je vrlo bitna – to je sistem. Amerikanci imaju drugačiji sistem, koji Rusi sada pokušavaju da kopiraju i da ga unaprijede. U stvari, desilo se da su Amerikanci uzeli rusku tehnologiju i pretvorili je u sistem. I gluma koja se danas koristi i tehnologije, škole montaže – to su sve smislili Rusi. Amerikanci su to doveli do savršenstva. I tako se stvara svjetska baština. S druge strane, osnovna razlika je u tome što studiji u Americi više ne prave komedije. Komedija je sada otišla sa platna, a ostao je komiks. Komedija se preselila na televiziju. To je velika promjena koja u Rusiju tek polako stiže. Kod nas pogotovo, kod nas je i dalje film veliki događaj. Osnovna razlika je u tome što Holivud radi po svojim tržišnim principima i što drži dominaciju nad svijetom. Holivud ima rasprostranjenu distributersku mrežu širom svijeta i upravo su svi zato navikli na njihove filmove. Rusi polako pokušavaju da uđu u tu igru, kao i Kinezi. To je ipak jedna velika igra. Svaka zemlja se bori svojim filmovima, što je jedini način da se odbrane političke instrumentalizacije. Postoje filmovi koji su odgovori. Recimo, Rusi snime jednu temu, pa Amerikanci, ili obrnuto.

Kako bi ocijenio današnju rusku kinematografiju? Šta je ono što bi moglo da se dopadne gledaocu na Balkanu?
– Ruska kinematografija se nalazi u svom usponu, jer je Putin prije nekoliko godina dao direktivu da se kinematografija razvija. I to je primjetno. Sve je više filmova koji pune kasu i postavljaju rekorde. Dobar je pokazatelj što su najgledaniji filmovi ruski, a ne američki. Mislim da to dobro ide, zdravo. Postoje različiti žanrovi, novi žanrovi. Na primjer, film Led. Zašto je taj film važan? Led je jedan specifičan žanr, specifična igra između žanrova, a taj film je našao svoj put do inostranog gledaoca. Takvim putem, kroz takve filmove, može da se nađe komunikacija na međunarodnom planu. Jer, za Ruse je važno ne samo da razvijaju film u svojoj zemlji nego da nauče kako napolju da ga plasiraju. Oni, naravno, to rade mnogo bolje nego mi, zato što imaju mnogo više novca, ali ne rade to dovoljno dobro kako bi jedna super sila trebalo da radi. I dalje Holivud tu ima strašnu ofanzivu i dominaciju.

Ruski film je u usponu, jer je Putin prije nekoliko godina dao direktivu da se on razvija. I sve je više filmova koji pune kasu i postavljaju rekorde. Ruski filmovi su najgledaniji, a ne američki

Da li bi bio moguć dugoročan balans na globalnom nivou?
– Moguć je, ako vi budete imali konkurentnu ponudu. Ako imate x broj filmova iz Holivuda koji se prodaju po određenoj cijeni, vi morate da imate odgovor iz Rusije koji je približan tome, pri tom da je cijena proizvodnje malo niža. To je tržišna igra. Ponuda i potražnja. Dakle, da vi imate proizvod po malo nižoj cijeni. Neki ljudi će reći o kej; negdje će to biti blokirano, ali otvoriće se neki drugi bioskop, pa će oni reći ‘daj mi taj film za manje pare’. Pa će on da ga vrti, ljudi će da počnu da dolaze kod njega, pa će da oderu konkurenciju, onda će da kažu: ‘Moram i ja da imam neki ruski film’, pa će da ga kupi. Tako to funkcioniše. Proizvodnja filmova mora da bude na nivou.

Iako postoji ta bliskost s ruskim narodom i u kulturološkom pogledu, ipak je mnogo razlika. Kako ti vidiš te razlike?
– Mislim da oni nekako više govore jedni drugima šta misle i osjećaju. To je moj utisak. Ili sam sretao takve Ruse. Direktniji su. Oni sve kažu. Na primjer, taj njihov izraz ‘ti nisi moj čovjek’ koji kažu kada se prekidaju odnosi. Imam utisak da oni imaju više prostora da se raziđu, imaju taj luksuz. Mi na Balkanu nemamo prostora da se raziđemo i trpimo jedni druge. Imam utisak da oni imaju neku direktnost i otvorenost, koja kod nas ne postoji. Ne zato što smo mi manje iskreni, nego zato što smo mi manje u mogućnosti da ispoljimo to što mislimo i osjećamo. Mi nismo čak u mogućnosti da napravimo jedan važan film na vrijeme. Nekako se osjećamo krivi. Generalno mnoga osjećanja su nam potisnuta, jer se nalazimo pod pritiskom.

Život u Moskvi, grad koji nikad ne spava?
– To kažu i za Beograd. Po meni Beograd je življi, bez obzira što je manji. Zato što u Beogradu možeš da ideš ulicom i da sretneš tri čovjeka odjednom, a u Moskvi, čak i da smo u istoj ulici, sa 14 traka između – nećemo se sresti. Rjeđe srećeš ljude i zbog toga imaš utisak da si usamljeniji. Sa druge strane, razumijem da u Beogradu nemam gdje da izađem, ali mi se dešava da u Moskvi, na primjer u srijedu, nema gdje da se ode. U srijedu u jedan sat hoćeš negdje da izađeš, ali ne možeš. Moskva je prelijep, predivan grad, ali je previše naporno. Jede energiju.
A što se tiče života, čovjek je podjednako depresivan i u svom privatnom avionu i u svom jugu. Depresija je ista svuda. Neko je izračunao da je najveća sreća kad čovjek zaradi između deset i sto dolara, od deset hiljada do sto hiljada već manje, a od deset miliona do sto miliona – gotovo da ne osjeća ništa.

Krećeš se u krugovima ruske elite, umjetnika, oligarha, najljepših žena. Kako izgleda taj život ‘iza granice’?
– Isto.

PRVE NOĆI U MOSKVI BIO SAM SAV IZGREBAN
Kako su izgledali ti prvi dani u Moskvi, taj priključak filmskom svijetu?- Svašta se izdešavalo! Imao sam nesvakidašnju situaciju kad sam došao na kasting kod Mihalkova. Trebalo je nešto da pojedem, a to mi je bio prvi dan u Moskvi. Pošao sam da kupim neku konzervu u prodavnici preko puta. Ali da stignem preko puta i da se vratim – trebalo mi je 45 minuta. A, kad sam došao do tamo, na policama nije bilo ništa. Bila je to neugledna radnja. Kupio sam neku konzervu i vratio se u hotelsku sobu, u stilu Sovjetskog Saveza. Ulazim unutra, pokušavam da otvorim konzervu i shvatim da nema otvarač na njoj. I nisam mogao da je otvorim. Pokušavao sam ključem od kuće, mučio se, mučio. Sav sam se izgrebao, posjekao ruke na tu konzervu, ključ izgrebao, sve upropastio. Na kraju sam otvorio malu rupu, pa sam kroz nju prstom vadio onu tunjevinu i po malo jeo. Sav sam bio krvav i zamazan; trebalo mi je dva i po sata da to pojedem. I onda sam shvatio da je već pola dva, da bi trebalo da spavam, da ujutru imam kasting a da tekst nisam ni pipnuo. Bilo mi je kretenski to što radim. Što je, opet, u disproporciji da poslije toga sjedim sa Bondarčukom u nekom majbahu i snimam zajedno sa njim. To bi i dalje bilo u disproporciji s tim da i dalje ne otvaram konzerve onim klikom, da se i dalje ponašam isto. Samo što se nekad ubaci neko druženje sa svijetom kao što je Roman Abramovič, itd. Zapravo, prije bih rekao, susret sa ljudima poput njega.