Marinko Umičević: BEMA – korak naprijed

Tehnički direktor banjalučke fabrike obuće BEMA, uvijek otvoren i direktan, govori o još jednoj poslovnoj godini koja je u obućarstvu uvijek na ivici borbe za opstanak. Nakon nekoliko godina ulaganja u opremu koja je koštala tri miliona eura, postavljeni su osnovi za napredak, a onda je nastupila godina u kojoj ponovo dominiraju riječi “kriza”, “inflacija”… i sve gurnula u nazad…

razgovarao MARKO ŠIKULJAK      foto Aleksandar ARSENOVIĆ /copiright theprestige

Priča o tome kako je Sveti Petar prokleo obućare, u esnafu se očuvala do danas. Pošto zbog njihove zauzetosti nije dobio traženu čašu vode, prokletstvo koje je na njih tada palo kaže da će uvijek raditi, a uvijek imati malo para, pa i kad nešto zaimaju, potrošiće brzo na piće i hranu. Marinko Umičević, tehnički direktor Tvornice obuće Bema, spominje Svetog Petra kad priča o tome koliko u tom poslu utiče „viša sila“: Kad se zbog toplije zime bez snijega odmah osjeti pad prodaje ili kad sandale moraju da se prodaju po sniženoj cijeni, jer je ljeto bilo kišno. Međutim, ocjenu ove godine zaključuje da su druge sile učinile da inflacija, koja se preko čitavog svijeta prelila i do nas, „pojela“ sve pozitivne efekte za koje su se dugo morali boriti.
– Dvije godine koje je obilježila korona smo pregurali dobro. Spasiš fabriku, niko ne ostane bez posla nego povećaš broj radnika, ispuniš sve obaveze i povećaš plate, onda je to uspjeh u tim okolnostima. Ove godine smo očekivali iskorak za koji smo stvarali preduslove, jer smo u zadnje četiri godine kupili mašine za tri miliona eura, međutim, ova inflacija je sve poremetila i to je šok koji još traje. U 2020. smo imali blagu deflaciju, prošle godine inflacija 5,9 odsto, što je u granicama podnošljivog, a sada je inflacija 17 odsto. To je na papiru, a realno je mnogo veća. Nećemo otići u minus i zadržaćemo radna mjesta, ali imamo radnike koji su nezadovoljni, jer bez obzira što smo ranije povećali plate, to sve jede inflacija, i ovakvu inflaciju ne može da pokrije nikakav rast plata. Inopartneri sa zapada su zbog svega uzdržaniji, manja je prodaja, manje i naručuju od nas.

Trebalo je 10 godina da napravimo sistem, a sad on radi sam. Sad ne moram nikome reći da treba nešto sređivati. Mi svoju fabriku uređujemo zbog sebe, a ne zbog drugih

Pojavljuju se priče da zbog situacije u Kini sada narudžbe idu prema drugim zemljama, i da se to osjeti kod nas?
– Kina je postala preskupa, njihova radna snaga se prebacuje na profitabilnije poslove. Sad kontejner robe iz Kine košta mnogo više nego ranije, i naravno da se okreću prema siromašnijim zemljama, Indonezija, Vijetnam, i još siromašnijim. Vjerovatno će i prema nama, ali mi moramo da shvatimo ograničenja. Nema sreće kad ste jeftina radna snaga. Narudžbi ima, ali ne sjede skrštenih ruku ni u Albaniji i Makedoniji, i oni će konkurisati da preuzmu dio narudžbi. Mene plaši to što ima sve više narudžbi za vojsku. Jedna vojno neutralna Švajcarska je naručila 400.000 pari vojnih čizama. Velika je pomama za tim, nešto se očito valja. Druga stvar je što su to poslovi dorade, to je prodaja jeftine radne snage. Preživljavanje. Bez proizvodnje za domaće tržište – nema ništa.

Koliko je država uradila na tome da vam pomogne?
– Još za vrijeme premijerke Cvijanović, a to je nastavljeno i za vrijeme Viškovića, mi plaćamo 26 odsto doprinosa od ukupne bruto plate. Imali su sluha, hvala im na tome, na osnovu toga smo „prodisali“. Plata kod nas je oko hiljadu maraka, a prosječna plata je 1.190. Obućari nikad nisu bili na tom nivou, obično smo bili oko polovine. Obućarska industrija je povećala plate za trećinu, da to nismo uradili, danas ne bi imali radnika. To moramo zahvaliti državnim podsticajima, jer su smanjena davanja, i to ima logike, jer ovdje dominira ženska radna snaga, velika su odsustva. Bolesna ona, bolestan čovjek, bolesno dijete, odsustvuje se. Danas je na bolovanju 80 radnika. I opet, mi uplatimo državi tri miliona maraka godišnje. Nije to ni malo.

Kad je sve uredno, onda je i odnos prema poslu drugačiji, mi radimo za Pariz, Beč i Berlin, a tamo su kriterijumi visoki, osjećaji istančani. Da bi se to dostiglo, nema opuštanja

Šta bi olakšalo poslovanje u sektoru obućarstva?
– Evo, država je uvela da trudnice primaju punu platu, ali se ne kaže da je to samo neto plata. Mi uplatimo doprinose i platu, a država onda nama pokrije platu, i to čekamo. Hajde da se napravi fond za natalitet i da se to isplaćuje iz fonda. Ne možemo se mjeriti mi koji imamo hiljadu radnica i oni koji imaju više muških radnika. Ili preduzeća teške industrije gdje je stepen zarade veći. Takođe, predlažem da se vrati medicina rada. Imamo radnike iz osam opština, nemamo uvid u bolovanja, jer se to ne može raditi preko ovog sistema porodične medicine. Razgovarali smo o tome da firme koje imaju 200, 300, 500 radnika imaju svog doktora, da se lakše pomogne bolesnima, a da se spriječi simulacija. Mi smo prinuđeni da zaposlimo socijalnog radnika da pratimo bolovanja. Da to nemamo, to bi bio haos. Takođe, tražimo da se ukine PDV na prevoz i topli obrok, to je nama oko milion maraka godišnje. Ako te pare dam radnicima, opet će se to vratiti državi kroz veću kupovnu moć. Mi godišnje dajemo milion i po maraka za prevoz, to je postala ogromna stavka. Jedan mjesec radimo samo za prevoz, to nikad nije bilo. A mi ne možemo kao pekari povećati cijenu hljeba i reći, to vam je tako. Pogledajte cijenu potrošačke korpe, u njoj je najmanje rasla obuća. A onda kažu, imamo jeftinu struju. Pa jeste jeftina struja, ali mi više platimo vršno opterećenje, nego struju. Hajde da analiziramo te račune, gdje je vršno opterećenje, gdje je ovaj namet za obnovljive izvore, što nam je nametnuto radi zapada?! Onda je skupa struja, i nemojte mi porediti kolika je na zapadu.

Mi smo iscijedili suvu drenovinu. Na 1.180 radnika imamo samo 10 u kancelariji. Nemam vozača, ni sekretaricu, šta će mi, samo bez radnika u pogonu ne mogu

Spominjali ste da vas država treba pomoći tako što će vašu obući kupovati policija i drugi domaći sektori?
– Kad policija raspisuje tender, navede da đon mora biti brizgan, a to niko kod nas ne proizvodi. Isključuju nas u startu, da ne kažem da samo što ne stave sliku fabrike iz Njemačke od koje žele da kupe. Ako mi pravimo cipelu koju kupuju vojske članice NATO-a, policija Slovenije, Austrije, zašto ne bi za svoju vojsku i policiju. Isto tako šumarstvo, elektroprivreda ima terenske radnike, mogu od nas kupovati. Prostora za napredak ima, ali sluha nema. U BiH nema proizvodnje repromaterijala za obućarsku industriju. Mi uvozimo, carina na đon kod nas je 15 odsto, a u EU svega tri odsto. Svake godine molimo da se i nama smanji na tri odsto. Moram da se zahvalim ministru Košarcu koji je mnogo uradio za privredu. Ali mi tražimo da to ne bude ad hok odluka, već da se sva privreda oslobodi carine za ono što mi ne proizvodimo. Međutim, to zapad ne dozvoljava, jer ako mi to uvezemo, onda smo im konkurencija.

Otvorili ste prodavnicu u centru Banjaluke, da li dobijate pozitivne signal da možete jače krenuti sa proizvodnjom obuće za domaće tržište?
– Prodavnicu smo otvorili zahvaljujući gradonačelniku Stanivukoviću. Moram ga pohvaliti, jer nam je dao gradski prostor po povlaštenoj cijeni, to je odlično mjesto u centru grada. Izašli su nam u susret, a i zaslužili smo, jer smo društveno odgovorno preduzeće. Među prvima smo kada je riječ o donacijama, prošle godine smo podijelili 15.000 pari cipela, što školama, vrtićima, humanitarnim organizacijama… Zadovoljni smo kako prodavnica radi, ali, nažalost, ne možemo da napravimo više svojih cipela. Kod nas rade žene koje su pred penziju, ne mogu da rade na normu, to radimo da kažem – usput. Da bi to radili ozbiljnije, treba nam podrška. Pogledajte, decembar je, nema snijega, ne prodaju se zimske čizme, u januaru već moramo dati na sniženju. Tako smo pravili sjajne sandale, a ko u inat to ljeto samo pada kiša. Klima se poremetila, to su na zapadu primijetili i daju grejs period od dvije godine da se lakše podnese. Mi nemamo tu podršku da nam neko da milion maraka sa kamatom od jedan odsto i grejs periodom od dvije godine i zato se ne usuđujemo da krenemo snažnije u provodnju za domaće tržište. A nama jedna domaća cipela donosi deset puta više profita, nego ona koju radimo po narudžbi za inostranstvo.

Najveća rezerva za napredak je to da umjesto dorade počnemo proizvoditi našu cipelu kao gotov proizvod. Jedna domaća cipela donosi deset puta veću dobit nego ona koju radimo po narudžbi za inostranstvo

Kakvo je stanje sa radnom snagom, vi ste insistirali da obrazovni sistem daje stručne kadrove za obućarstvo, šta ste na kraju dobili?
– Veliko razočarenje od strane Univerziteta i rektora Gajanina. Toliko dugo sam se borio da dobijemo fakultet, jer nam treba inženjera, modelara, da pravimo svoju cipelu. Prve dvije godine su upisali generacije, treće su već ukinuli. Tražio sam da to bude fakultet po Bolonji, tri godine uz rad. Međutim, to profesorima koji rade na privatnim fakultetima nije odgovaralo, već su odredili da bude četiri godine. Sad se vidjelo da to ne ide, iako industrija vapi za kadrovima. Ministru Rajčeviću sam pisao pet puta, nije mi ni odgovorio. Vjerujem da bi danas 50 inženjera dobilo posao i dobre plate, da li kod nas ili kod stranaca koji sa nama sarađuju. Potrebni su nam kadrovi, danas se u obućarstvu ne radi kao nekad na singerici, moraš znati da podesiš mašinu koja ima računar i koja poslije radi sama, mijenja tri radnika. Pomagao sam da se otvori odjeljenje srednje škole za smjer obućar modelar, da mi finansiramo knjige i kartu za prevoz đacima. Upisan je jedan razred, a kad je to preuzelo ministarstvo, upisalo se šest, a treće godine se nije upisao niko. Izmišljaju toplu vodu, nema prakse nikako. Ovi studenti što su upisali fakultet, jednom godišnje ih vode u Sloveniju da vide fabriku kako se prave cipele, a ne dolaze u Bemu. Inženjer četiri godine studirao, nije vidio dana prakse, samo mu daju lažnu nadu da nešto zna.

Ako pravimo cipele koje nose vojnici zemalja koje su u NATO, policajci zemalja koje su u EU, kako onda nismo dobri da pravimo obuću za naše policajce i vojnike?

SPOJ NAUKE I PRIVREDE
Kako nakon godinu dana ocjenjujete projekat koji se odnosi na uvođenje biljaka u proces smanjenja mirisa koji dolaze od lijepila, kako bi radnicima boravak na poslu bio ugodniji i zdraviji?
– Nažalost, taj projekat nismo doveli do kraja, a odgovornost leži na ministarstvu nauke koje ga nije podržalo. Mi smo sa Institutom za genetičke resurse i Univerzitetom odlučili da primijenimo neka nova saznanja, i da u pogonima zasadimo drveće i biljke koje će apsorbovati mirise i osvježavati prostorije kiseonikom. To niko nije primjenjivao u svijetu i naši inopartneri su bili prijatno iznenađeni kad su vidjeli da se mi i takvim stvarima bavimo. Ministarstvo je trebalo da verifikuje projekat i izdvoji 10.000 maraka, ali to nisu uradili, i projekat je na čekanju. Nisu to velika sredstva, mogli bi mi to da isfinansiramo, ali potrebna je da iza toga stanu institucije, ministarstvo i univerzitet. Kad se na osnovu tog projekta budu dobili naučni radovi, koje će prenijeti naučni časopisi, onda to dobija na težini i od toga Univerzitet ima korist i skače na svjetskim listama. Nažalost, to nije prepoznato, ali vjerujem da će se to već od sledeće godine promijeniti.

SISTEM JE KLJUČ USPJEHA
Objavili ste na Fejsbuku kako sa radnicima uređujete krug tvornice, sadite drveće… Još uvijek se niste umorili da se bavite i takvim stvarima?
– U ovu fabriku ulazim već 51 godinu. Kad smo počeli raditi u Bemi, prije 19 godina, ja sam krenuo od kapije, da sve bude uredno, jer ako bude uredno u dvorištu, biće i u pogonima. Trebalo je 10 godina da napravimo sistem, a sad on radi sam. Sad ne moram reći portirima da treba nešto sređivati, on sami znaju kad šta treba, kad se sređuje cvijeće, kad se čisti lišće. Ove breze su stare 50 godina, osušilo se 17, posjekli smo ih jer su postale prijetnja da će pasti na nekog, pa smo posadili nove. Platani i breze su prelijepo drveće, ali koliko lišća sa njih pada, pa moraš stalno mesti, to nema ništa gore. Kad uđeš na kapiju, vidi se red. Naše komšije okolo su govorile, vidi kako su ih vlasnici Slovenci doveli u red, a mi to radimo zbog sebe. I kad dođu inopartneri, oni kažu – kod vas je čisto sve i pod špagu. Opet kažem, mi to radimo zbog sebe, jer kad je sve uredno, onda je i odnos prema poslu drugačiji, mi radimo za Pariz, Beč i Berlin, a tamo su kriterijumi visoki, osjećaji istančani, da bi se to dostiglo nema opuštanja.