ALEKSANDRA ERIĆ i BOJAN ĆURIĆ: Izazovi moderne ekonomske dinamike
Kakva je uloga ekonomista u savremenom društvu, koliki su dometi ekonomske teorije u davanju odgovora na probleme u praksi, te kakve su ekonomske promjene pokrenute još od pandemije korona virusa, zatražili smo odgovore od dvoje mladih ekonomista. Njihovi odgovori naglašavaju kompleksnost ekonomske dinamike i ističu važnost promišljenih odluka i analiza u donošenju ekonomskih politika
razgovarala BORJANA SIMIĆ foto Aleksandar ARSENOVIĆ
Ekonomija je krvotok svake države od kog će zavisiti i svi ostali aspekti društva, a ekonomisti igraju ključnu ulogu u oblikovanju politika, donošenju odluka i vođenju ekonomskog razvoja. Nije presudno biti ekonomista da bi se uspješno vodio neki posao ili država, jer postoje primjeri koji kažu upravo suprotno, ali nije zgoreg čuti šta ekonomisti imaju da kažu. Aleksandra Erić i Bojan Ćurić, kao dvoje istaknutih mladih ekonomista će nam pružiti dublji uvid u ekonomsku dinamiku i ulogu ekonomista u savremenom društvu. Kroz njihove perspektive i iskustva, govore kako se ekonomija oblikuje, kako se suočava s izazovima i kako ekonomisti doprinose stvaranju održivih ekonomija širom svijeta.
Šta je obilježilo ekonomiju u poslednjih nekoliko godina kada je svijet „stao“ pojavom korona virusa?
Erić: Definitivno pad neoliberalne misli. Intervencije države za spas zdravstva i privrede kroz moratorijume na kredite, prolongiranje plaćanja, garantovanje plata i druge direktne ili indirektne pomoći privredi i stanovništvu su definitivno označile kraj neoliberalne doktrine. Standardi globalnog ekonomskog sistema, oličeni u neoliberalnoj ideologiji, preispitivali su se u kovid eri koja je pokazala da država, privreda i nevladin sektor ne mogu samostalno djelovati da bi odgovorili na sve izazove koji su pred njima.
Ćurić: To se pokazalo ne samo u tranzicionim ekonomijama već i u evropskim socijalnim ekonomijama koje su izgradile izvanrednu privrednu i socijalnu infrastrukturu, stvorile stabilan poslovni ambijent i obezbijedile socijalni mir i sigurnost. I jednima i drugima je tada bila potrebna državna intervencija u ekonomiji. Taj državni intervencionizam se naročito osjetio u domenu otvorenosti ekonomija ka spoljnjoj konkurenciji i slobodnom tržištu i supstituciji uvoza domaćom proizvodnjom gdje god je bilo moguće.
Intervencije države za spas zdravstva i privrede kroz moratorijume na kredite, prolongiranje plaćanja, garantovanje plata i druge direktne ili indirektne pomoći privredi i stanovništvu su definitivno označile kraj neoliberalne doktrine
Od čega zavisi uspjeh ili neuspjeh neke ekonomije? Treba li odmah okriviti ekonomiste i proglasiti ih beskorisnima za neuspjeh?
Erić: Naravno da ne! Kao što je nepravedno zubare optuživati da narod ima pokvarene zube, ili nastavnike srpskog jezika da narod ne zna razliku između č i ć, tako nije pošteno ni kriviti ekonomiste što je narod nezaposlen. Posao ekonomiste je da izračuna najbolju moguću, izvodljivu i održivu finansijsku konstrukciju, koja će u najvećoj mogućoj mjeri pokriti potrebe društva. Pri tome treba imati na umu da ta finansijska konstrukcija nikad neće moći pokriti sve i da će uvijek neko ostati na „kiši“. Zadatak ekonomista je da pokislih bude što manje, ali nikada neće uspjeti u tome da ih uopšte nema. To je suština onoga šta se može tražiti i očekivati od ekonomista i šta oni mogu, trebaju i moraju da pruže. Problem kod nas je što većina ekonomista, naročito teoretičara, potpuno ignoriše stvarnost, empiriju i ekonomsku istoriju. Bilo bi logično da se rješenja traže kroz analizu sopstvenih iskustava i grešaka, bilo bi mudro da se proučavaju modeli onih koji su uspjeli da umaknu bijedi i koji su nesporno postali uspješni modeli razvoja. Ekonomisti, ako žele da budu od koristi, dužni su da prstom pokažu defekte nekog ekonomskog pitanja, identifikuju ga u detalje i daju konkretne prijedloge kako defekte otkloniti.
Ćurić: Postoji jedna šala u vezi sa ekonomistima, a govori o političaru koji je jednom prilikom izjavio da će zapošljavati samo ekonomiste sa jednom rukom, jer mu je bilo dosta savjeta koji glase „u jednu ruku ovako, a u drugu onako…“. Činjenica je da postoji veliki broj ljudi koji nemaju gotovo nikakva ekonomska znanja, a uprkos tome stvorili su veliko lično bogatstvo. S druge strane, vodeći ekonomisti i profesori sa ekonomskih fakulteta ne spadaju u najbogatije ljude na svijetu. Takođe, uspjeh nacionalne ekonomije ne zavisi od broja poznatih teoretičara koje nacija ima. Uzmimo za primjer Njemačku koja je postala ekonomska velesila, iako nije dala nijedno veliko ime u teorijskoj ekonomiji. Kako god, prema Forbsovoj listi 75 odsto najbogatijih ljudi po struci su ekonomisti. To ipak nešto govori.
Kako gledate na ekonomske prognoze?
Erić: Ako vam je stalo da brzo upropastite reputaciju dobrog ekonomiste, najbolje je da počnete prognozirati. Ekonomisti su sebi dozvolili da padnu u zamku u kojoj misle da mogu prognozirati, ali ni jedan ozbiljan ekonomista ne misli tako. Od ekonomiste očekujte da će vam dati dobar savjet da riješite probleme. Sjetimo se se samo prognoza ekonomskih magova na temu Bregzita, koji su tvrdili da će Britanci tim potezom ugroziti svoju ekonomiju i da će taj potez dovesti do značajnog pada BDP-a u toj zemlji, a desilo se upravo suprotno – BDP je pokazivao konstantan rast.
Ćurić: Sve što se u okviru sistema zbiva je uvijek politizovano i podložno vanekonomskim faktorima i manipulacijama. U tom smislu, svaki pokušaj modeliranja ekonomskog života je nužno pojednostavljen, grubo redukovan i u pravilu je osuđen na neuspjeh. Zato smo gotovo sigurni da se ekonomska teorija mora kloniti fantazija o sopstvenoj egzaktnosti i biti spremna da analizira iskustva, kao i da odbaci privlačne fraze, ali i ekonometrijske modele u koje se stvarnost ni na silu ne može ubaciti. Jer sva ekonomska postuliranja i doktrine padaju istog trena kada razne alijanse i lobiji pritisnu silom i moći i ruiniraju sve ekonomske zakone i pravila.
Posao ekonomiste je da izračuna najbolju moguću, izvodljivu i održivu finansijsku konstrukciju, koja će u najvećoj mogućoj mjeri pokriti potrebe društva
Često se postavljaju pitanja, da li je svijet postao bolje mjesto za život zahvaljujući zaslugama naučnika koji su dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju? Koliko se istraživanja nobelovaca koriste u praksi i da li ona mogu da predvide ili riješe neke probleme u svjetskoj ekonomiji?
Erić: Treba znati da Nobelova nagrada za ekonomiju nije jedna od izvornih pet nagrada ustanovljenih 1895. godine voljom industrijalca i pronalazača dinamita Alfreda Nobela, već je istu naknadno ustanovila Švedska centralna banka. Ekonomisti nisu toliko cijenjeni oko pitanja o kakvim se tačno dostignućima iz područja ekonomije radi, pa se mnogo polemisalo od ustanovljenja nagrade pa sve do današnjih dana. Česti prigovori su da ekonomija nije dovoljno egzaktna i naučna ili da nedovoljno doprinosi ljudskom napretku da bi zaslužila nagradu sa Nobelovim imenom. Mi smo ekonomisti i nije nam teško priznati da su neka od ovih pitanja na mjestu. Zašto? Poslije mnogo godina, mi smo danas u situaciji da imamo krizu koja neprekidno traje i niko od ekonomskih nobelovaca nije u stanju da predloži šta treba da radite.
Ćurić: O tome i radovima nobelovaca koji su odredili ekonomske trendove, pomenuo bih Miltona Fridmana koji 1976. godine dobija Nobelovu nagradu, za kojeg znamo da je poznati guru neoliberalizma, a koji je u narednoj dekadi bio savjetnik četrdesetog predsjednika SAD-a Ronalda Regana i čvrsto gurao taj model da država ne treba da se miješa u ekonomiju, već da tržište svojom silom, snagom i moći rješava sve. I riješilo je, ali kako? Poslije tog neoliberalizma kojeg je diktirala Amerika 80-tih godina, mi već 90-tih godina imamo socijalne probleme, a u dekadi od 2000. do 2010. godine imamo eskalaciju problema na finansijskim tržištima i dolazi globalna kriza koja i danas traje. Koliko su u Nobelovom komitetu imali sluha da nagrade ona rješenja koja će spriječiti krize i probleme, naveo bih Indijca Amartya Sena koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za rad u kojem je upozoravao na socijalne probleme i probleme na finansijskim tržištima koji su eskalirali tek poslije, u narednoj dekadi. Nakon toga, 2001. godine Štiglic i dvojica njegovih kolega dobijaju Nobelovu nagradu za djelo u kojem se zalažu za regulisanje tržišta i finansijskih tokova i Krugman iz 2008. godine sa teorijom da država treba manje da štedi, a više troši, kako bi se uticalo na stanovništvo, odnosno da se tom politikom poveća agregatna tražnja. Treba biti svjestan da će kriza biti stalno, a veliki ekonomisti poput Štiglica i Krugmana smatraju da do potpunog oporavka nikada neće ni doći, jer su fundamentalno poremećeni ti odnosi na tržištu.
Kako zamišljate uspješne menadžere? Kakve kvalifikacije oni moraju da imaju? Šta je neophodno da se postane uspješan menadžer?
Erić: Izuzetna stručnost u određenoj oblasti nije garancija da će ta osoba, automatski, biti i dobar menadžer. Drugim riječima, rizikujete da od dojučerašnjeg eksperta dobijete lošeg menadžera, što može imati ozbiljne posljedice i uticati na poslovanje. Dosta novopečenih menadžera misli da će koristiti iste vještine koje su koristili i dok nisu bili na rukovodećoj poziciji, jedino što će morati da primjene te vještine na mnogo izazovnije projekte. Međutim, realnost je sasvim drugačija. Ima menadžera koji na početku svoje karijere vjeruju da je znanje koje su stekli na fakultetu, postdiplomskim studijama i raznim seminarima, dovoljno da bi bili najbolji u svom poslu. Činjenica je da je pored obrazovanja neophodno i iskustvo stečeno kroz konkretan rad da biste bili uspješan menadžer.
Problem kod nas je što većina ekonomista, naročito teoretičara, potpuno ignoriše stvarnost, empiriju i ekonomsku istoriju. Bilo bi logično da se rješenja traže kroz analizu sopstvenih iskustava i grešaka
Zbir moći i uticaja koji ima menadžer dolazi iz dva izvora, pozicije u organizaciji i ličnih osobina. Vašu moć možete razvijati na osnovu vaše stručnosti, razumijevanja, napora koji ulažete i harizme. Ako saradnici primjete da ste obrazovani, vrijedni, da ste opravdali njihovo povjerenje, oni će lakše pratiti vaše liderstvo i prihvatiti vaš uticaj. Učeni ljudi lako mogu da prepoznaju amaterizam, zbog toga što struka duboko zadire u materiju stalno je usavršavajući i to je znanje. Nemojte to sebi dozvoliti, jer autoritet se gubi samo jednom.
Ćurić: Najbolji menadžer je onaj koji ima dovoljno smisla da izabere dobre ljude da urade ono što on hoće, ali i dovoljno samokontrole da se ne miješa dok to rade. Prvorazredni rukovodioci zapošljavaju prvorazredne saradnike, a drugorazredni rukovodioci trećerazredne, ako znate šta hoću da kažem. Ima ona narodna izreka koja kaže: dajte budali posla i on će ti ga još više ostaviti. Ako želite da nešto bude urađeno kako treba, dodijelite posao osobi koja ima puno posla! Mnogi poslovni ljudi tjeraju sebe u prijevremenu smrt zato što nisu naučili da prenose odgovornost na druge i insistiraju da urade sve sami.
Deloitte Bosna i Hercegovina unazad dvije godine bira finansijskog direktora godine. Za zapaziti je prošlogodišnji pobjednik koji teško daje obećanja, pažljivo sluša, analizira, komentariše, savjetuje se, traži drugo mišljenje, uključuje saradnike u proces, primjerom vodi, na greškama uči, prihvata sugestije, uvažava sagovornike, motiviše i pruža podršku. Tako je opisan od strane zaposlenih i izabran za ovu prestižnu titulu.
Na kraju, ako želite da budete uspješni u nekom poslu, fokusirajte se na jedno i imajte to u „malom prstu“. U tom kontekstu postoji interesantna mantra “majstor svih zanata, a gospodar nijednog”, koja nam ukazuje da osoba koja pokušava sve da radi, obično ništa od toga ne radi kako treba.
Šta nam govore priče uspješnih? Da li je biti bogat stvar izbora?
Erić: Na pitanje da li žele da budu bogati i finansijski oslobođeni, većina ljudi će vam odgovoriti – da. Ali tu uskače stvarnost. Put se čini suviše dug, sa mnogo planina na koje se valja popeti. Lakše je samo raditi za platu. Leonardo Da Vinči italijanski arhitekta, zapazio je da uspješni ljudi rijetko sjede i čekaju da im se stvari dešavaju. Oni izađu i dese se stvarima!
Poslije mnogo godina, mi smo danas u situaciji da imamo krizu koja neprekidno traje i niko od ekonomskih nobelovaca nije u stanju da predloži šta treba da radite
Ovo je kasnije, vlasnik Alibaba grupe Jack Ma, parafrazirao rekavši da siromašni ljudi propadaju zbog jednog zajedničkog ponašanja. Njihov cijeli život je u čekanju! Mi bismo rekli da visoka očekivanja predstavljaju ključ svakog uspjeha. Naravno, karijera i životni ciljevi su daleko važniji od samih želja. Sanjarenje bez aktivnog djelovanja vas neće nikud odvesti. Jer, razlika između posla i karijere je razlika između 40 i 60 sati rada nedeljno, a većina ljudi radi dovoljno naporno da ne dobiju otkaz, a plaća im se tek toliko da ne daju otkaz.
Ćurić: Jedan od ključnih razloga zašto se ljudi ne usuđuju da pokrenu vlastiti biznis je strah od izlaska iz komforne zone. To vam je životna situacija u kojoj se osjećamo sigurno, te ne želimo da je napustimo iako smo nezadovoljni i istovremeno svjesni da u njoj ne možemo napredovati. Možda nekada imamo dobrih ideja koje su nam karta za izlazak iz te situacije, ali ih ispričamo pogrešnim osobama i od njih tražimo mišljenje i savjet. Te osobe su uglavnom nama najbliži krug ljudi, porodica i prijatelji. Bez obzira na bliskost, profesionalan savjet ipak potražite od profesionalca, a ne od prijatelja. Pogotovo ne slušajte siromašne ili uplašene ljude. Oni uvijek znaju da vam objasne zašto neće funkcionisati. Imamo nekoliko prijatelja koji su još kao relativno mladi zaradili mnogo novca. Njihovi prijatelji koji nemaju novca, nikad nisu došli do njih i upitali ih kako im je to uspjelo. Međutim, dolaze da traže zajam ili posao. Ima mnogo ljudi koji žele da rade umjesto da razmišljaju, a ima i onih koji misle, ali ne čine ništa. Kineska izreka kaže da pričom nećete skuvati pirinač. Dakle, razlog ili svrha je kombinacija želim ili ne želim, odnosno usuditi se ili ne i nositi se sa strahom koji vaša odluka nosi.
Kao ekonomisti, šta biste savjetovali mladim generacijama? Da li već vidite potencijalne probleme?
Erić: Dobro uči i imaj dobre ocjene, pa ćeš naći dobro plaćen posao, govorili su naši roditelji. Svijet oko nas se promijenio, ali savjet nije. Sticanje dobrog obrazovanja i dobrih ocjena više nije garancija uspjeha, ali kao da to niko ne primjećuje. Savjet naših roditelja je možda bio dobar za one rođene prije 1950. godine, ali je mogao biti katastrofalan za nas koji smo na svijet došli u vremenima značajnih promjena. Zašto? Zbog nametanja socijalističkog načina razmišljanja kao zaostavštine prošlih vremena, koje je, čini nam se, još prisutno i na snazi. To vrijeme nije poznavalo preduzeća u privatnom vlasništvu, a inicijativa i razmišljanja o privatnom biznisu nije bilo ili su bile zanemarljive. Preduzeća su bila u državnom vlasništvu i svi su radili u javnom sektoru, jer je sistem bio takav, sistem u kojem svako ima siguran posao i to je značilo sve. Odavno to više nije tako.
Ćurić: Ako svom djetetu želite finansijski sigurnu budućnost, ono ne smije da se ponaša u skladu sa starim pravilima. To je naprosto suviše rizično. Ima jedan stari kliše koji glasi da je zaposlenje drugi izraz za malo više od sirotinje. Mladima preporučujemo da tragaju za poslom na kome će nešto naučiti, makar i ne bili bogzna kako plaćeni. Neka gledaju malo dalje i uvide koje vještine žele da steknu prije nego što se odluče za konkretnu profesiju i upadnu u klopku života “radi i plaćaj račune“.
ALEKSANDRA ERIĆ je magistar ekonomskih nauka, sa višegodišnjim iskustvom u oblasti finansija, računovodstva i revizije. U Gradskoj upravi grada Zvornik radi kao ovlašćeni interni revizor, a sertifikovani je ovlašćeni interni revizor za budžet i neprofitne organizacije, ovlašćeni interni revizor za javni sektor, ekspert eksterne ocjene kvaliteta rada interne revizije, te stalni sudski vještak ekonomske struke. Na studijskom programu Računovodstvo i revizija na Univerzitetu za poslovne studije Banja Luka je viši asistenta na pet stručnih predmeta. Aktivan je član Instituta internih revizora BiH, Udruženja internih revizora RS, Saveza računovođa i revizora RS i Centra za unapređenje korporativnog upravljanja. Član je ekspertskog tima u realizaciji projekata iz oblasti javnih finansija koji su finansirani od Svjetske banke i Evropske unije.
BOJAN ĆURIĆ je doktor ekonomskih nauka, viši finansijski revizor u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS i predstavnik te institucije u radnoj grupi Evropske organizacije vrhovnih revizorskih institucija. Iza njega je mnoštvo naučnih i stručnih radova u uglednim časopisima, iskustvo rada u bankarskom sektoru, stečeni sertifikati ovlašćenog računovođe i ovlašćenog revizora, te ovlašćenog procjenjitelja.… Predavač je na seminarima, konferencijama i naučnim skupovima u zemlji i inostranstvu i autor je knjige „Procjena vrijednosti preduzeća – problemi i iskustva zemalja regiona“ čiji je izdavač Eko-nomski institut Beograd.
