Dr DRAGAN KOSTIĆ: Radimo samo ono što najbolje znamo

Doktora Dragana Kostića neko pamti kao direktora banjalučkog Kliničkog centra, neko kao narodnog poslanika, a najviše njih kao ratnog hirurga koji je nadomak borbenih dejstava operisao ranjenike i spasio brojne živote. Danas je prezime Kostić sastavni dio privatne klinike koja je regionalni brend u gastroenterologiji i abdominalnoj hirurgiji, čiji glas pronose ne samo otac, već i sin Mladen Kostić. Nešto manje je od sedam godina kako postoji ove zdravstvena ustanova, a Dragan Kostić otkriva da je imao namjeru da ostane u javnom zdravstvu, da nije bilo jednog detalja koji je promijenio njegovu odluku.
– Glavni razlog zašto sam se odlučio da pokrenemo privatnu kliniku je vrlo ličan. Uradio sam to da bih zadržao sina da ne ode vani. Onog momenta kad sam se uvjerio da je nezadovoljan radom u Kliničkom centru, gdje sam ja proveo veći dio svog radnog vijeka i gdje je on proveo prvih deset godina, pitao sam da li postoji način da ostane. Ja nisam htio da se sa svojim sinom i unucima čujem preko skajpa, a on je već počeo da konkuriše u stranim klinikama, Dubai, Cirih, Minhen, i svi kažu, možete doći već sutra. Ima li alternative da ne ideš vani – on kaže hajde da krenemo privatno. Napravili smo plan, ja sam abdominalni hirurg, Mladen je gastroenterolog, nadopunjujemo se. Projekat koji smo napravili imao je jednu cijenu, a ona je bila dovoljna za pola. Da mi je neko rekao na početku kako će ići, ne znam da li bih se usudio. Ali ovako, kad stigneš do pola, onda moraš do kraja. Najvažnije mi je bilo da se uvjerim da je Mladen sjajan u svom poslu, to je bila garancija da će sve sjajno funkcionisati.

Sve karike su važne, čak i ako nisu jednako bitne, jer i bez one najmanje posao neće biti kvalitetan i sve će biti uzalud

Ko čini vaš tim?
– Pored Mladena, tu je još osam doktora, 35 stalno zaposlenog osoblja, 25 spoljnih saradnika iz raznih oblasti hirurgije, tako da je porodica velika. Gajimo kolektivni i familijarni duh, iz kog nastaje odlična radna atmosfera. Pored čitavog prostora i sofisticirane opreme, najvažniji je čovjek, radnici koji su svojim kvalitetom, znanjem i zalaganjem to zaslužili. Zadovoljstvo je raditi sa mladim ljudima. Na dan otvaranja nas je bilo šest stalno zaposlenih, onoliko koliko je minimalno zakon propisivao u tom trenutku. Od početka tu je glavna sestra koja je sa mnom radila na KCBL, i koju ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Medicinski pismena, sjajno organizovana, bolje zna moj raspored nego ja, i bez nje sam kao bez ruku. Ta prva ekipa je bila ona koja je imala iskustvo i u čije kvalitete sam bio lično upoznat. Nisam bio sklon da zaposlim nekog kog ne znam kako radi. Kasnije sam radnike birao drugačije. Polovina medicinskih sestara koje su zaposlene ovdje spadaju u grupu onih kojima je to prvo zaposlenje. Bile su odlični đaci, a mi smo ih učili onako kako mislimo da treba da se radi taj posao, uz iskusne mentore koji su to već sve prošli. Jedina prava prednost privatnog posla jeste ta da ja biram svoje saradnike. Imali smo one koji su kod nas prošli praksu, znali smo kakvi su studenti i mi smo ih onda pozvali na razgovor za posao. Trenutno imamo tri doktora koji privode kraju specijalizaciju, a koji su kao studenti došli i pitali da li mogu dolaziti na praksu. To mi je bilo simpatično i pokazivalo da imaju želju da uče i napreduju, to su pokazali tokom prakse. Sva trojica su ostali kod nas i zasnovali radni odnos, tako da je to primjer vlastitog kadra. Napravili smo miks mladosti i iskustva, a i oni koji su prije manje od sedam godina počeli kod nas, sad su već veoma iskusni i obučeni.

Glavni razlog zašto sam se odlučio da pokrenemo privatnu kliniku je vrlo ličan. Uradio sam to da bih zadržao sina da ne ode vani. Mladen je gastroenterolog i nadopunjujemo se u poslu

Možete li nešto reći o zahvatima koji se rade na vašoj klinici, a koje ne radi veliki broj ljekara u regionu?
– Hirurgija budućnosti je minimalno invazivna i mi težimo da stalno nabavljamo najsavremeniji instrumentarij i primjenjujemo savremena iskustva. Minimalno invazivna hirurgija za pacijenta znači mnogo, brži oporavak, kraće ostaju u bolnici, laparoskopski zahvat pravi rupice putem kojih ulaze instrumenti, ne pravi se veliki rez kao nekad. To znači dosta estetski, žene ne žele da nakon operacije imaju veliki rez. Ili recimo RCP procedura, koju radi mali broj doktora u regionu, i zbog nje nam dolaze pacijenti iz Srbije, Slovenije, Hrvatske. Evo gdje je njen značaj. Bez reza vi možete kroz želudac pronaći mjesto kroz koji se luče žučni i pankreasni sok, te otkriti da li je kamen u kanalima uzrok začepljenja, ili je možda tumor na susjednim organima napravio začepljenje. I tada možete izvaditi kamen, a u slučaju tumora ugraditi stent, koji omogućava da pacijent preživi do operacije koja rješava i taj problem. Jer, kad dođe do začepljenja, čovjek požuti i on tako može preživjeti 20-ak dana, samo zbog mehaničkog začepljenja. Sa RPC procedurom problem se riješi vrlo brzo, nema rezova kao nekad i pacijent se oporavlja vrlo brzo.

Koje su glavne ideje koje ste ugradili u vaš sistem rada?
– Moja ideja vodilja je da se mi moramo baviti poslom koji jako dobro znamo. Neću nikad reći najbolje, jer najbolji ne postoji. To je prva lekcija koju kažem doktorima, volonterima i svim kolegama – ne postoji najbolji. Moramo se potruditi da uradimo najbolje što znamo, ali ako pomislimo da smo najbolji, to je loše. Što radite više, imate više iskustva i znanja, to se više uvjeravate da ne znate sve i sve ste obazriviji. Onaj ko ne zna ništa najmanje se boji greške, jer ne zna ni šta je pogriješio. Učim ih da tim mora biti najbolji. I to nisu samo timovi hirurgije, gastroenterologije, jer smo svi mi tim i naš rad se nadopunjuje. Svi su jednako tretirani, od dama koje se brinu za održavanje higijene, do specijalista i subspecijalista koji su članovi kolektiva, odnos prema svima je isti. To je dio timskog rada. Vidite, posao tih gospođa je da sve blista, a moj da imaju odgovarajuću opremu i odgovarajuću platu. I mladim doktorima kažem da su one podjednako dio lanca. Ako nema jedne karike, mi smo u problemu. Kad je hirurgija u problemu, pa kad ima infekciju – a imaće infekciju ako sve nije čisto. Sve karike su važne, čak i ako nisu jednako bitne, jer i bez one najmanje posao neće biti kvalitetan i sve će biti uzalud. Mi smo nabavili najbolje uređaje, komora za sterilizaciju i prečišćavanje vazduha. Što je veća higijena, to manje apoteka troši. Loš hirurški rad ne može popraviti antibiotik, on će samo smanjiti brzinu reakcije.

Šta nam možete reći o objektu, građen je savremeno sa svim sistemima koji doprinose da rezultati liječenja budu bolji. Da li je lakše upravljati sistemom u tim okolnostima?
– Ovaj objekat je površine 2.000 kvadratnih metara, ima hirurški blok, gastroenterološki blok, ambulantno dijagnostički centar, plus dvije operacione sale, endoskopski kabineti. Insistiramo na higijeni, tako smo građevinski rješavali prostorije i pod, zatim tu su i mašinska i ručna sterilizacija, jer bez toga nema posla. Sve to dovodi do boljeg rezultata. Da bi imao to moraš brinuti o svakom detalju, i o tome koja sredstva za dezinfekciju koristiš. Kad sam bio direktor Kliničkog centra, neko bi me razapeo da uzmemo najskuplje rukavice, jer bi rekli da se talim sa proizvođačem. To što te loše češće pucaju, to nije problem, problem je ako ne naručiš one najjeftinije. U ovoj kući kupujemo najbolje rukavice, najbolje konce i svu ostalu opremu, jer ih nabavljam bez tendera. Vidite, nisu isti konci kojima šijete kožu i oni kojima šijete crijeva i oni ostaju u trbuhu. Ove druge prave samo dvije kompanije u svijetu, drugi nisu ni blizu. Kao privatnik ja mogu da naručim te za koje znam da su najbolji, bez trošenja energije na tendere i kakve će biti reakcije. A onda znam da je ovdje najbolje, i ja sam se operisao u svojoj kući, i legao na krevet miran jer znam svog anesteziologa i imam povjerenja u doktora kog sam učio 15 godina. Kakav sam ja učitelj ako nemam povjerenja u nekog kog sam učio.

Rad sa studentima je poseban motiv, prenošenje znanja na mlade je najvažnije i najhumanije

Nije mali broj onih koje ste učili, jer ste i profesor na fakultetu?
– Redovni sam profesor na predmetu hirurgija na Medicinskom fakultetu u Banjaluci, a po osnivanju klinike smo sklopili ugovor sa fakultetom tako da smo nastavna baza za njih. U ekonomskom smislu to ne znači ništa, ali u praktičnom – mnogo. Moji studenti ovdje dolaze na praktične vježbe, medicinske sestre koje su upisale četvorogodišnji studij dolaze i imaju najboljeg instruktora i mentora. Takođe, tu su strani studenti koje primamo u mjeri u kojoj možemo da im pružimo mentorstvo. Sve ono što teoretski uče na studiju medicine ovdje mogu da vide u praksi. Postoje grane medicine koje traže manje vještina, ili ne traže ni da budete uz pacijenta, ali postoje one koje traže više i to se stiče najviše kroz praksu. Ja imam sjajna iskustva sa studentima, pošto predajem onima koji su na petoj i šestoj godini, to su ozbiljni studenti, filtrirani kroz studije. Rad sa njima mi je poseban motiv, jer nadoknada koju primam svakako nije, suviše je mala. Edukacija mladih je nešto najvažnije i najhumanije, to prenošenje znanja je posebno. Kad se sjećam ljudi koji su uticali na mene kroz školovanje i posao, ja se sjećam samo ljudi koji su nesebično dijelili znanje a nisu ga krili za sebe. Tako se i ja ponašam prema studentima i specijalizantima hirurgije. Kad radim određeni potez trudim se da ne okrenem leđa pa da ne vidi šta je taj, čarobnjak, veliki doktor uradio. Sve je to normalno i obično i stvar prakse. Takve profesore sam ja volio i trudim se da budem takav, da oni od mene to dobiju. A kad sam na ispitu, ne ispitujem da vidim šta ne znaju, već da vidim šta znaju. Jer niko ne zna sve i svakome nešto možeš naći, ali kad to radite onda to znači i da ste loš karakter.

Kako je izgledao vaš početak, kako ste odabrali hirurgiju?
– Ja sam bio prva generacija medicinskog fakulteta u Tuzli, jer je u Banjaluci otvoren fakultet kad sam već bio treća godina. Specijalizaciju sam imao na Prvoj hirurškoj klinici u Beogradu. Na moju odluku da to bude hirurgija je uticao profesor Božina Radović, kardiovaskularni hirurg, kog sam gledao i koji mi je bio uzor. Radio sam u Mrkonjić Gradu, prvo smo morali imati četiri godine iskustva u opštoj praksi. Mrkonjić i Jajce su tad bili u velikom rivalitetu, u sportu i u svemu, a oni su imali bolnicu. Njihova bolnica je otvarala konkurs za specijalizaciju iz hirurgije. Sad vam moram ispričati nešto što sam saznao tek kad sam bio primljen u bolnicu u Jajcu. Direktor Ismet Šehalić je zapazio moje ime prvo po tome kako sam pisao uputnice, pa je tražio da me upozna. Isto tako je prije toga, kad je dolazio u Mrkonjić, ispitivao po prodavnici i mesari ko je taj Kostić, kakav je čovjek, iz kakve je porodice. Nakon takvog istraživanja, on je odlučio da mene pošalje na specijalizaciju i to po mom izboru. I znate zašto se on toliko raspitivao. Oni imaju brojke, primjete da imaju premalo pacijenata iz Mrkonjića, jer ljudi su više okrenuti ka Banjaluci, tu ih ljekari šalju i tu imaju više povjerenja. Ali ako imaju u Jajcu nekog koga znaju i kom vjeruju, dolaziće više pacijenata.

Ko medicinu ne shvata kao timski rad, taj je u zabludi. U svijetu se specijalizuju sve uže i uže, ali to nije dobro

Hirurzi koji su kao vi prošli rat, susreli su se sa svim i svačim, da li je to iskustvo dalo neuporedivo više nego sve druge specijalizacije?
– U školi sam učio francuski, a mislim da bih obišao svijet tri puta da sam govorio engleski, jer bi svi htjeli da čuju iskustva. Najviše poštovanja mi je ukazao jedan švajcarski doktor na kongresu u Beogradu, on je prišao da mu prenesem iskustva. Rekao sam, pa vi ste stariji, pred penzijom, vi bi trebali mene da učite. Kaže ne, ja o tome što vi znate ne znam ništa, nemam nikakvog iskustva. Njega nije bilo blam da to kaže. Imao sam u glavi dugo imena svih ljudi, posebno zahtjevnijih operacija. Ljudi se promijene, ne izgledaju isto kad su ranjeni i nakon oporavka. Sretnem ih često danas, ne prepoznam ih, oni prepoznaju mene, i kad mi kažu na kom području su bili ranjeni, kakva je bila operacija, ja se uvijek sjetim. Nevjerovatni su to primjeri kakve su to rane bile i kako smo operisali, u kakvim uslovima. Jedino što smo imali vrhunsko bio je konac koji smo dobijali kao humanitarnu pomoć, on je bio bolji nego većina koje danas koristimo, a ostale stvari koje su slali, one su da kažem poslužile, ali ništa posebno. To iskustvo je dalo ogromnu sigurnost meni i svima koji smo prošli kroz to. U tih 19 mjeseci smo imali 4.900 ranjenika. Umrlo ih je troje, i to ljudi koji su pronađeni u šumi dva ili tri dana nakon ranjavanja. To je nevjerovatan rezultat. I kad pogledam unazad, mnogo stvari ne možete objasniti, kako u toj zimi, rovovima, nije bilo toliko infekcija.

BROJKE
Klinika Kostić je registrovana kao specijalna bolnica iz hirurških oblasti. Ugovoreni segment sa Fondom se odnosi na abdominalnu hirurgiju i gastroenterologiju, i te usluge pacijentima pokriva Fond. Imamo ginekologe, ortopediju, kardiologe i za te oblasti nemamo ugovor i te usluge radimo na komercijalnoj osnovi. Za nešto manje od šest i po godina u ovoj klinici smo imali 12.257 endoskopskih pregleda želuca, 10.908 pregleda debelog crijeva, ambulantnih pregleda 76.512 i 5.586 operativnih zahvata iz abdominalne hirurgije. I na kraju, 2.100 ERCP procedura koja se radi na malom broju mjesta u regionu i tek nekoliko doktora ih radi.