Bora Stanković – Otac svjetske košarke

Mag, čije je ime ispisano zlatnim slovima u Kući slavnih u Springfildu, za The Prestige otkriva da je ulazak NBA u svjetsku košarku, koju organizuje FIBA, čiji je Generalni sekretar bio 26 godina, najvećim dijelom njegova zasluga. Otuda je košarka postala globalni fenomen – igra se na svih šest kontinenata i po masovnosti približila se fudbalu
razgovarao Risto MOTIKA

Kao majstor uspjeha nije samo na listi besmrtnika Kuće slavnih u Springfildu, nego je košarku zadužio cjeloživotnim angažmanom. Prvo je bio pionir ovog sporta u Jugoslaviji, još dok se igralo na betonskim terenima, reprezentativac, pa veliki trener. Da je rođeni pobjednik pokazao je već stvaranjem košarkaškog čuda zvanog OKK Beograd sa sve Radivojem Koraćom, a onda je deset godina bio generalni sekretar Košarkaškog saveza Jugoslavije. Prijepodne je zarađivao za život kao veterinar, kontrolor mesa na pijaci, popodne je radio u KSJ, a onda odlazio na trening svog tima. Kasnije je vodio italijansku Oranžsodu i postao prvi trener-stranac koji je osvojio italijanski šampionat. Onda tehniko, odnosno direktor reprezentacije Jugoslavije; postigao ono što niko s ovih prostora, u bilo kojoj svjetskoj asocijaciji. Punih 26 godina generalni sekretar Svjetske košarkaške federacije. U Njemačkoj je odlikovan Krstom za zasluge, u Francuskoj Legijom časti.

Svemu su, naravno, prethodila teška životna iskušenja i izazovi koje je dostojanstveno pobjeđivao.
– Rođen sam u Bihaću (9. jul 1923.) gdje je majčine pretke, Čehe, dovela austrougarska vlada, kao stručnjake. I majka i otac, Novosađanin, doktorirali su prava. Tu smo živjeli, otac je imao advokatsku kancelariju. Ali, kada je majka trebala da se porodi, otišla je kod svojih u Bihać. Sjećam se redovnih odlazaka tamo tokom ferija. Imao sam srećno djetinjstvo, igrao tenis, vjerovatno bih mnogo postigao da sve nije surovo prekinuo rat.

Iz Novog Sada su nas prognali mađarski fašisti koji su iz Vojvodine protjerali sve one koji nisu Mađari, ili koji nisu rođeni na vojvođanskom tlu. Za selidbu smo dobili tri dana! Nas troje sa po dva kofera prešli smo Dunav i stigli u očevo selo Ledince. Poslije dva mjeseca spas smo morali naći u Beogradu. Onda su nas 1944. zarobili Rusi, Crvenoarmejci, pa predali partizanima. Imao sam tada 19 godina. Tri mjeseca smo zajedno bili u zatvoru, prvo u Petrovcu na Mlavi, pa u Požegi. Mene su amnestirali uoči Nove 1945. a oca pet dana kasnije izveli pred prijeki sud. Rastanak je bio težak, muški. Zagrlili smo se tiho, bez riječi, svom snagom… Ne znam mu ni za grob.

Bili ste prokaženi nakon rata?
– Našao sam sklonište, utočište, u sportu. I tokom rata igrao sam tenis, čitav dan provodio na Tašmajdanu. Rekvizita nije bilo, igrao sam stoni, bio čak i gradski šampion. Škole su i radile i nisu, veliku maturu sam polagao u jednoj kafani u Kumodražu, tada selu. Nebojša Popović, Aleksandar Nikolić, Radomir Šaper… bili su moji ratni drugovi, s njima sam prvi put probao košarku. Nebojša je imao dobre veze sa upravom Crvene Zvezde, i tako smo počeli. Ne mogu reći da mi je sport tad spasio glavu, ali mi je košarka tako postala, i ostala, moj život.

Ipak, nailazili ste na prepreke…?
– Kad je počeo upis na fakultete, 1945, i nije moglo baš nešto da se bira. Želio sam medicinu, ali sam bio prekobrojan, pa sam htio roditeljskim stopama, na pravo. Majka se usprotivila: ‘Sine, to će biti jedan uzaludan trud, pravo nema nikakvu budućnost u ovoj zemlji’. Pošto je veterina bila otvorena svima, završio sam tamo.

Nije li i košarka, na neki način, bila pribježište nedostajućeg građanskog sloja?
– Sasvim je moguće. Nisam o tome nikada razmišljao… Ali je tačno. To je bio sport akademaca, radnika nije bilo. Jedna vrsta građanskog sporta, pošto je tenis bio totalno pogašen. Zapravo, najveća neprilika je bila što nisam dobijao pasoš. Onda je to prelomljeno sa svjetskim prvenstvom u Argentini 1950. To je bio jedan od razloga što sam napustio Crvenu Zvezdu i zatražio da idem u Partizan.

Kako vas je otkrio Vilijam Džons?
– Prosto. Volio je da razgovara sa mladim ljudima, tako je i sa mnom dugo pričao u Buenos Ajresu 1950. Onda sam postao generalni sekretar KSJ, organizovali smo EP za žene, u Beogradu. Došao je i Džons. Godine 1957. počeo je da reorganizuje FIBA, uvodi mlade ljude i mene je odmah imenovao za zamjenika. Nije bio star, ali je gledao u budućnost, tražio zamjenika. Na kongresu u Tokiju (1960), imenovao me kao svog nasljednika, da bi se to realizovalo poslije 16 godina, u Montrealu. FIBA je specifična organizacija zbog počivanja na generalnom sekretaru, ne na predsjedniku. U svojoj istoriji, od 1932. imala je samo tri generalna sekretara, uključujući i današnjeg…

Moja najveća imovina su ovih 200.000 košarkaša na planeti

Za zemlju ste učinili više od desetina diplomata, sva vrata su vam bila otvorena!
– Jesu, zahvaljujući prvenstveno mom radu. Stekao sam mnogo prijatelja. Recimo, Samaran je budno pratio razvoj košarke, on je bio uporan da postanem član MOK-a. To je posebna priča, član MOK-a bio je Boris Bakrač, koji je bio i političar. On se povukao, naš OK je predložio Filipovića, a pošto zemlja koja je organizovala Olimpijske igre ima pravo na još jednog člana, otvorilo se još jedno mjesto, na šta je Samaran rekao: ‘Može, ali samo Stanković’. Poslije velikih preganjanja, naši su nevoljko pristali. Da bi imali mira, jer se članovi MOK-a ne biraju po nacionalnoj osnovi. Kada sam napunio 80 godina povukao sam se, a MOK me ustoličio za počasnog člana.    

Koliko ne znamo o vašim zaslugama za ZOI u Sarajevu?
– Malo sam pomagao, nezvanično, praktično po kuloarima…

Tamo se često i odlučuje…
– Ima dosta istine u tome, ali mnogo veća zasluga je Takača, imao je i veza i poznanstava, radio je to sa Blumom. Sve je išlo kroz politiku: bilo je iznenađenje da jedna zemlja koja nema tradiciju u zimskim sportovima, izuzimajući Sloveniju, organizuje tako nešto. Vjerovatno Slovenci nisu bili oduševljeni.

Fenomen uspona košarke podjednako se vezuje i za vas i za Džonsa?
– Bio je to minoran sport, a Džons je stvorio osnove jedne stabilne organizacije. Evo, kako je to izgledalo: FIBA ima plaćenog sekretara tek od 1957, do tada je on sam radio, pisao pisma, prevodio, kucao… Sve vodio. Razumljivo, nije mogao toliko ni da proširi aktivnost. Kad sam ja došao, bilo je 138 članica, a kad sam otišao 213. Omiljenost u velikim državama najviše je doprinijela širenju košarke; 1969. sam počeo da radim kao pomoćnik i bilo nas je samo troje, mada je FIBA tada osim nadležnosti za svjetska takmičenja imala i evropska.

Kako ste se slagali sa Amerikancima?
– Uvijek sam imao dobre odnose s njima i ulazak NBA u svjetsku košarku koju organizuje FIBA je dobrim dijelom i moja zasluga. Uspio sam da nađem modus vivendi.

Jeste li pretpostavili da će se evropska košarka razviti u ovom pravcu?
– Teško. To je bio možda cilj, ali nismo mogli da pretpostavimo sve ovo. Košarka u Evropi je imala oslonce u velikim zemljama: Italiji, Španiji, Francuskoj, SSSR, koje su dizale košarku. Poslije smo došli mi i ostala sitna boranija koja je tek podigla košarku i dala sve rezultate. 

Da li se slažete sa tezom da postoje samo dvije škole košarke: jugoslovenska i američka?
– Šta znači to jugoslovenska škola? Mi igramo košarku kao što igraju i ostali. Igramo sa ljubavlju i unosimo više emocije, to je to. Naš način rada je, u stvari, ljubav ali se to ne može nazvati školom. U Americi je drugi sistem, škola i trening. Cijeli dan su u tom ambijentu.

Možda nam danas treba taj američki pristup, da se gleda individualni kvalitet kao u NBA?
– To je tačno, košarka je timski sport, ali ima i individualne karakteristike. Radivoje Korać je jedan od najzaslužnijih za uspon košarke, a bio je vrhunski strijelac individualac. Činjenica je da nam danas nešto nedostaje, da li organizacija takmičenja ili želja da se napreduje, da se gleda na duži period.

Da li treba da se ujednače pravila NBA, NCAA i FIBA?
– Ujednačena su, to su male razlike u odnosu na Ameriku i Evropu. Nema to značaja. Igra se četiri poluvremena da bi imali više reklama. Zato fudbal ne može da prođe u Americi, jer nema mjesta da se u 45 minuta ubace reklame, da se pije koka kola, jedu kokice…
Smijao sam se kada sam posljednji put bio gost Dejvida Šterna u NBA. On je insistirao na komforu u gledalištu, da ima što više loža gdje se večera, gdje se pije, gdje se ćaska. Košarka se najmanje gleda! Kažem mu: ‘Hoću da sjednem u prvi red da gledam košarku’. A on kaže: ‘Dobro, pusti košarku, dođi da ti ispričam nešto’. To je NBA, društvena mjesta gdje se sklapaju poslovi, gdje se dolazi na uživanje. Samo prvih nekoliko redova su stolice za one koji su zalutali da gledaju košarku, ha ha ha.

Ipak, danas treba malo da se promijene pravila na nivou FIBA?
– Trebalo bi, ali ne znam kako će. Nema šta da se mijenja. Košarka je danas industrija, a u takvoj industriji napraviti bilo kakve promjene je teško. Možda eventualno da se malo podigne koš.

Zašto u fudbalu nema tako uspješnih trenera u svijetu, kao košarkaških?
– Miljanić je imao veliki ugled u svijetu fudbalu. Bio je opčinjen fudbalom, samo fudbaleri, pa svi ostali. Uvijek smo se prijateljski prepirali oko toga. Nisu se bavili mnogo napredovanjem, kao treneri u košarci. Intelektualni nivo košarkaša i trenera je na višem nivou bio nego kod fudbalera.

Zanimljivo je vaša konstatacija da najbolji strijelac ne mora da bude i najbolji igrač?
– Ne da ne mora, nego gotovo i da nije.

Da li će Evropa, odnosno Evroliga postati ogranak NBA?
– Ne vjerujem, NBA nije pretjerano raspoložena. U prvom redu neće oni, a mi se ništa ne pitamo.

Osnovna razlika u NBA je da njih ne zanima sportski uspjeh, već ekonomski!

Koliko poznajete Igokeu, njenu igru?
– Vidim da lijepo napreduje, imaju rezultate. Ali tu smo imali problema, kao FIBA, preganjanja da se organizuje košarkaški savez (BiH); to nekako funkcioniše, mada bi moglo i bolje.

Jesu li vas ovim povodom ‘stiskali’ iz Sarajeva?
– Jesu, Delibašić je poslije rata prvi došao, da vidi šta se može učiniti.

Koje srpsko košarkaško ime bi danas izdvojili?
– E, to mi je najteže pitanje… Ali, dobro je da ne zavisimo od jednog čovjeka već od tima.

Ako bi sada sastavljali najbolju jugoslovensku petorku svih vremena, ko bi u njoj bio?
– Divac, Kukoč, Kićanović… sada ste me baš uhvatili u nezgodnom trenutku. Ima mnogo igrača…

Možda Radivoje Korać?
– Nisam siguran da bi Korać ušao u petorku najboljih igrača. On nije bio najbolji igrač, već najbolji strijelac. Možda bi mogao da uđe Ivo Daneu, Bodiroga sigurno. Gotovo je nemoguće napraviti najbolju petorku. Pojava Koraća je bila senzacija svoje vrste. Imali smo mnogo dobrih igrača, ali on je bio nesvakidašnji, davao je na svakoj utakmici po 30-40 poena. Svi su dolazili da ga gledaju. Košarka je uhvatila maha u društvu u tom periodu i trebalo je to njegovati. Bila je uvijek akademski sport.

Recept za dug život, ima li ga?
– Smanjiti ishranu, povećati šetnju, čitati i bilo šta učiti, imati neku lijepu želju i družiti se s mladim ljudima.

A, kako usporiti ritam?
– Radom, opet. To je moj moto.

SARADNJA SA STERNOM
Kao vrstan diplomata, Stanković je zaslužan što je košarka objedinjena i što su danas sve manje razlike između onoga što Amerikanci nazivaju profesionalnom košarkom i ostatkom svijeta. Sa komesarom NBA lige, Dejvid Sternom ‘otvorio je puteve saradnje’ kada su odigrane prve utakmice između NBA ligaša i evropskih klubova i reprezentacija. Ono što je izgledalo kao nemoguće: najbolji američki košarkaši igraju za reprezentaciju SAD na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, vanamerički igrači su preplavili NBA, njene velike zvijezde su ‘prizemljene’, pravila igre ujednačena… Sve ovo je umnogome postignuto zahvaljujući viziji koju je zastupao Stanković.