Miloš Stevanović: Uspjeh je proces, a ne događaj

Kao mlad advokat imao je pred sobom uzore advokatskih kancelarija iz SAD. Prave, ne samo one iz filmova i serija. I uvijek je želio da se takmiči na tom nivou. Insistiranje na pristupu koje imaju zapadne korporacije danas nije nešto što izgleda bespotrebno, već daje rezultate. I ponovo, ne želi da se bavi samo jednim poslom, već razvija više. Stoga radije bira da za sebe kaže da je menadžer, a ne samo advokat

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Borislav Zdrinja/ ZIPA PHOTO & Aleksandar ARSENOVIĆ    /copyright The Prestige

Susreće se sa važnim ljudima, od klijenata koje zastupa, političara i funkcionera koji žele čuti njegovo mišljenje, pa do top ličnosti koje sreće na sastancima Trilateralne komisije. Jedan je od najuposlenijih domaćih advokata. Uspješan, mlad čovjek, poslovno i finansijski, a mimo radnog vremena angažovan i na stvarima koje ne donose materijalnu dobit, već pomažu napretku kulture i društva. Prvi utisak koji steknete kad sretnete Miloša Stevanovića može stati u jednu riječ. Energija. U danu u kojem razgovaramo sa njim, uklopljeno je fotografisanje na nekoliko lokacija, te brojni sastanci i nebrojeni odgovori na telefonske pozive i poruke. Proteglo se to od ujutru, koje započinje u pet – odgovaranjem da elektronsku poštu i usaglašavanjem radnih zadataka, a završava se našim razgovorom, kome su opet prethodili sastanci i večera.

Od gimnazijskih dana je težio da se poslovno ostvari, pa je već tada zaradio prvi novac, izdajući svoje novine o računarima i programiranju. Pravio je i sajtove, poznavanje engleskog ga je dovelo do toga da bude i angažovan kao prevodilac. Ipak, prelomio je da bude advokat i završi pravo. Putujući po SAD, imao je priliku da vidi tamošnje advokatske kancelarije i ostvario želju da ima svoju. I da je uredi nalik na uzore sa drugog kontinenta, ne samo stilski, već i po načinu rada i shvatanju posla. Od tada, pa do danas, kad se pojavljuje (i dobija) na međunarodnim sporovima pred sudom u Londonu, prošlo je mnogo, ali smo se prvo sjetili početaka.

Zanimljiv detalj iz vašeg dnevnika. „23. januar 2007. Danas niko nije ušao u kancelariju“. Kako se čovjek podiže poslije toga, da li ga neuspjeh motiviše?
– Nije to bio prvi radni dan. Već neko vrijeme sam radio zajedno sa majkom, međutim, tih dana nismo imali posla. Situacija sumorna. Napisao sam crvenom olovkom u rokovnik da taj dan niko nije ušao u kancelariju. Ipak, sjećam se da sam na kraju tog radnog dana doživio neku vrstu katarze, jer sam shvatio da moram da se pokrenem, da radim intenzivnije… Stvari su nakon toga počele da napreduju, jedna po jedna. U to vrijeme se pojavljuju kompanije iz Izraela koje su u Zvorniku željele da kupe fabriku iz oblasti gumarstva. To je bio prvi veliki posao u kome sam uspio da zaradim prve “velike pare”. Nakon toga, kao pravi Balkanac, kupio sam sebi auto, umjesto da sam kupio nekretninu ili nešto logičnije. Ipak, napredak i razvoj se nije zaustavio, moja želja za radom i stvaranjem je bila ogromna.

Advokatski biznis mora da evoluira, jer advokat mora da zna kako funkcionišu porezi, da čitaju bilanse kompanije…

Uglavnom vas prepoznaju kao advokata, ali vi za sebe često kažete da ste menadžer. Čime je uslovljena ta promjena?
– Moj biznis nije samo advokatura, već i računovodstvo i poreski konsalting. Imamo i neke druge manje, diversifikovane poslove. Advokatura, sama po sebi, gledano tradicionalno, je prevaziđena stvar. Ona je sistem koji treba da bude servis privredi i fizičkim licima. Advokatski biznis mora da evoluira, jer advokati moraju da znaju kako rade banke, kako funkcionišu porezi, moraju biti sposobni da čitaju bilanse kompanije, da prepoznaju kako firme rade… Takvi advokati će imati budućnost. Klasična advokatura koja se svodi na žalbe i tužbe, bez upuštanja u suštinu, osuđena je na prosječnost. Mi kao firma i advokatska kancelarija ćemo se truditi da budemo predvodnici promjena pristupa. Ljudi kod nas generalno imaju loše mišljenje o advokatima, da su prevaranti, što apsolutno nije tačno. Mi smo značajna podrška svakodnevnom rastu i funkcionisanju sistema, države i kompanija. Advokat, računovođa i dobar psiholog će ovdje stalno imati posla.

Standard grupa se razvija u više pravaca, ne bavite se samo jednim biznisom. U kojim sve, i zbog čega takav poslovni izbor?
– Imamo nekoliko kompanija, od kojih je najvažnija Standard računovodstvene usluge. Jedna smo od vodećih kompanija za računovodstvo i knjigovodstvo u Republici Srpskoj i BiH. Imamo veliku klijentsku bazu, naša rješenja u knjigovodstvu su moderna. Planiramo da klijentima ponudimo i inovativna IT rješenja za akaunting. Klijenti ne žele suvoparnog pravnika koji će im kucati ugovore, već dobre menadžere koji su sposobni da pruže računovodstvenu uslugu, poreski konsalting, poresko zastupanje, kao i dobar savjet šta i kako može da se uradi. Preko Standard grupe imamo ulaganja i u nekretnine i druge biznise, koji trenutno nisu primarni. A što se tiče diversifikacije poslovanja, na to smo se odlučili kao bolji model, što smo naučili od bankara. Nikad se ne zna koji posao može imati uspone, ako koji padove. Diversifikacija je stvar osnovne ekonomske kulture u svijetu, a dolazi i kod nas. Ljudi moraju ulagati u različite stvari, da bi imali različite mogućnosti zarade. Odlično je ako imaš dobar menadžment i ljude kojima možeš da vjeruješ. Sa ponosom ističem da mi imamo vrhunski tim ljudi koji me prati. Isto tako sa ponosom mogu kažem da je u našoj kompaniji odraslo mnogo ljudi koji su pokrenuli vlastiti biznis. Veoma sam srećan što je iz moje firme izraslo petnaestak advokatskih kancelarija sa kojima imamo fantastičnu saradnju i u kojima se prepoznaje korporativni duh koji sam uspio da usadim u te ljude.

Kada se uđe u sjedište vaše kompanije, osjećate se kao da ste ušli u drugi svijet, ili u neki američki film. I vizuelno kancelarije izgledaju drugačije, a da li je i tako kad je riječ o načinu rada?
– Najbolje ću to opisati ako uporedim sa serijom Boston Legal. Imamo veliki recepcijski prostor gdje stalno zvone telefoni, poštari donose poštu, preuzima se dokumentacija iz sudova… Uspjeli smo da napravimo jedno pulsirajuće mjesto gdje se osjeti velika energija. Zapravo, vidi se koliko je tu posla. Uspjeli smo da napravimo nešto potpuno drugačije. Nije da se hvalim, ali mogu sa ponosom reći da smo jedan centar dobre energije, gdje sa ponosom podržavamo sve druge ljude. Kao i kod svih, bilo je i izazova, ali uz kvalitetne procjene rizika sve se prevaziđe. Nemojte da zaboravite, ljudi u biznisu vas neće pamtiti po tome šta ste uradili, već kako ste se ponašali tokom kritičnih situacija.

Da li ste osjetili strah od „velikih cifri“ koje se vrte u procesima koje radite, i kad ste ga savladali?
– Nikad nisam imao strah, ali u nekom kutku mozga uvijek je postojala svijest da su ljudi došli zato što nam vjeruju. I vi zajednički sa njima nosite rizike, a kvalitetno upravljanje rizicima je sve u životu. Kako nečemu pristupite i kako nosite teret rokova i stresa. To su dvije ključne stvari u životu.

Ljudi u biznisu vas neće pamtiti po tome šta ste uradili, već kako ste se ponašali u kritičnoj situaciji

Savjetnik ste u Srbijagasu, kako je došlo do te saradnje?
– Srbijagas je najveća srpska kompanija, po bilansu i po prisutnosti na tržištu. Gospodin Dušan Bajatović je osoba koja me je prepoznala i zahvalan sam mu jer mogu sa ponosom reći da sam savjetnik u toj firmi. Moja dužnost su njihove investicije u RS i BiH. Srbijagas ulaže značajna sredstva u Republiku Srpsku, u duhu specijalnih i paralelnih veza. Najveće ulaganje je gasifikacija Bijeljine, što će ubrzo biti okončano. Radovi su završeni, ostala je samo papirologija. Do saradnje je došlo tako što smo se upoznali jer sam bio povezan sa firmom koju su oni kupili u Bijeljini, kako bi nastavili gasifikaciju. Na takav način je počela dobra saradnja, čiji cilj je da građani dobiju gas po fer i pristupačnoj cijeni. Nadamo se da će se graditi i veliki gasovod od Bijeljine do Banjaluke. Između država će se postići dogovor ko će biti nosilac, a siguran sam da će Srbijagas biti značajan učesnik takvog projekta.

Koliko rad u toj oblasti, koja ima svoje specifičnosti, tjera da se prilagođavate?
– Kad je riječ o tako kompleksnom poslu, ne možete biti samo advokat. Morate poznavati tehnički dio, koji sam morao da savladam. Potom, morate da izučite međudržavne propise, da vodite računa o političkim odnosima u regionu, s obzirom da su veoma složene stvari u pitanju. Mijenjaju se geopolitičke okolnosti, ni Balkan nije isti kao prije pet ili deset godina. Sve to iziskuje da se izbalansiranim pristupom vodi računa o tako velikoj investiciji.

Bili ste savjetnik u nekoliko ministarstava, a potom gradski menadžer u Bijeljini. Ne bježite od javnih poslova, koji su često nezahvalni u odnosu na privatni?
– Obavljao sam funkcije savjetnika u Ministarstvu poljoprivrede, a kasnije u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Trenutno sam savjetnik menadžmenta i direktora u UIO BiH i savjetnik direktora u Srbijagasu. Takođe, direktor sam jedne političke partije, DNS. Kad se obavlja javna funkcija, to traži da čovjek postupa sa daleko većom pažnjom, svjestan činjenice da je u svom radu i ponašanju predmet javne opservacije, kritika, medijskih zapažanja. Naravno, to traži od čovjeka da proučava odnose u društvu daleko intenzivnije. Najlakše je prihvatiti se javne funkcije, a da pri tome nemate dubinski pristup svim činjenicama i okolnostima. Bio sam gradski menadžer u Bijeljini, prvi gradski menadžer u BiH, u vrijeme kad je vlast u Bijeljini bila identifikovana kroz jednu partiju. Slobodno mogu reći, bio sam osvježenje sa idejama i pristupom, a ljudi su me pitali kako sam se svrstao na jednu stranu. Ili, kako balansiram između vlasti i opozicije. Uvijek postoji ta priča da sam nečiji. Nisam. Ja sam poslovan čovjek, prije svega posvećen radu. I danas sam u dobrim odnosima sa svima, i domaćim i strancima, i sa političarima lijeve i desne orjentacije. Moja dužnost je da budem u dobrim odnosima sa svima, imajući u vidu veliku odgovornost koju imam prije svega prema velikom broju zaposlenih, a sa druge strane prema ljudima koji su mi ukazali povjerenje da radim sa njima.

Trilateralna komisija je važan faktor u međunarodnim odnosima, ali je kod nas previše mistifikovana na totalno pogrešan način

Upoznali ste se iz prve ruke kako funkcioniše Grad. Sa takvim iskustvom, kakav bi savjet dali novom gradonačelniku?
– Da vodi računa o poslovnoj atmosferi. Kao društvo previše smo opterećeni razgovorima o politici, a svi zaboravljaju da je suština stvaranje dobrog ekonomskog prostora za rast i razvoj. Bijeljina je fantastična sredina u kojoj može da se uspije, da se zaradi, plati porez i da sve bude legalno. Po meni, najbolje je mjesto za poslovanje u BiH. Novi gradonačelnik treba politički da posloži određene stvari, naravno, ali mora da vodi računa o biznisu i da se posveti ljudima koji stvaraju. Istinske patriote su oni koji plaćaju porez, ti ljudi moraju dobiti dužnu pažnju. Kao gradski menadžer insistirao sam da organizujemo skup najvećih poreskih platiša iz privatnih kompanija, ljudi koji znaju šta znači zaraditi i kako izaći na tržište. To su ljudi koji vrijede i moramo im posvetiti pažnju. Od njih možemo da učimo i sa njima možemo da stvorimo novu vrijednost. Bijeljina ima velike infrastrukturne projekte. Kroz te radove biće pokrenuta građevinska operativa, domaći kadrovi će dobiti priliku da se dokažu. Pored gasovoda, to je autoput, zatim izgradnja sportske dvorane. Bijeljina će biti veliko gradilište. Ubijeđen sam da će se veliki broj ljudi vraćati da živi u Bijeljini.

Veliki broj ljudi, koji su sa vama radili, preuzeli su korporativni duh. Da li nam to treba i u javnoj upravi? Duh povećanja efikasnosti i osjećaj da ona ne postoji zbog sebe već da je tu da bude u službi građana…
– Upravo sam se susretao sa tim problemom u javnoj upravi – da ne mogu da me prate. Taj duh je potrebno ugraditi u administraciju, ali to je teško jer se suprotstavljate birokratskom establišmentu, koji je star barem 50 godina. Sjećam se Putinove rečenice da svijet neće upropastiti atomske bombe već birokratija. U potpunosti se slažem. Zato, bilo kakve reforme u sistemu, od opštine pa do države, moraju da budu spore i dobro objašnjene ljudima koji ih rade. I naravno, da se objasne građanima, da je to proces koji traje. Danas, kad sve prelazi na online, moj savjet svima je da maksimalno forsiraju taj pristup. Ne bih volio da izgleda kao da se hvalim, ali moja komunikacija sa građanima je bila isključivo preko instagrama i fejsbuka. To je funkcionisalo dobro i to je budućnost.

Usavršavali ste se na predavanjima u SAD. Da li će toga biti u budućnosti, i da li su vam u tom smislu draži New York ili London?
– Dva puta sam bio na Harvard bussines school, to je program za usavršavanje menadžera koji se omogućava za ljude koji nisu studirali kod njih. Vrlo je jednostavno, polaže se online test i nakon toga se ide tamo. Tako sam upoznao mnogo ljudi iz cijelog svijeta i imam namjeru da ponovo idem tamo. U Londonu sam bio ranije, zbog posla, a nedavno sam zastupao na jednoj velikoj arbitraži, koju smo dobili. To je posebno zadovoljstvo. Što se tiče advokature, New York je centar svijeta, a London je neprikosnoven u domenu bankarstva i finansija. Ipak, ne mogu biti objektivan kad je riječ o Londonu, jer sam se tamo prvi put zaljubio u jednu mladu damu sa naših prostora i nosio joj pjesme koje sam pisao ovdje. Zbog toga je London za mene posebniji od drugih gradova.

Slažem se sa Putinovim riječima da svijet neće uništiti atomska bomba, već birokratija

Kakvu korist donosi članstvo u Trilateralnoj komisiji, kakve kontakte ste ostvarili i ko je ostavio najveći utisak na vas?
– Ja sam pridruženi član srpske grupe Trilateralne komisije i prisutan sam na zasjedanjima u cijelom svijetu. Trilateralna komisija je važan faktor u međunarodnim odnosima, kod nas previše mistifikovana na pogrešan način. Jedini sam iz BiH koji ide na te sastanke. To je fantastična platforma za razmjenu ideja, gdje sam imao priliku da upoznam predstavnike Rotšild banke i drugih velikih korporacija, premijere i ministre iz cijele Evrope. Važno je biti prisutan na tim sastancima, jer je to prilika za našu zemlju, da nešto napravimo, da budemo u toku. Uvijek najavim našim zvaničnicima gdje ću biti i sa kim ću se sastajati. Predstavnik Rotšild banke Nigel Higgins izuzetno vlada geografijom naših prostora. Recimo, ulagali su u Porto Montenegro. Jedan od najinteresantnijih ljudi mi je bio sada pokojni Marjan Hanžeković, jedan od najuticajnijih hrvatskih advokata, koji je u tom trenutku prodao jednu banku i doveo Diners karticu u Hrvatsku. Zatim, definitivno jedan od njih je i gospodin Dieter Zetsche iz Mercedes Benza. On je došao na sastanak Trilateralne komisije u odijelu sa kravatom, i u patikama. Jean-Claude Trichet, nekadašnji predsjednik ECB, jedan od najdražih likova, je počasni predsjednik Trilateralne komisije. Mario Monti, nekadašnji predsjednik italijanske vlade, me je oduševio, kao i Herman van Rompuy, predsjednik evropskog savjeta, vrhunski gospodin sa jednom lakom energijom.

PIJANISTA
Muzički ste obrazovani. Slušate li klasiku dok se vozite automobilom?
-Završio sam osnovnu muzičku školu, a moja sestra i akademiju. U osnovnoj sam svirao na klaviru, a sestra danas predaje klavir. Roditelji su godinama pjevali u horu. Ponosan sam i na sponzorstvo hora Srbadija u Bijeljini. Muzika mi je neizostavan dio života. Bez muzike čovjek nema dušu. Kad god sam u prilici, posjećujem koncerte klasične muzike. Ali ne samo klasične, moj omiljeni bend je Jamiroquai i idem na koncerte kad god imam priliku. Dok putujem, na radiju ne mora biti obavezno klasična muzika, može Jamiroquai ili lounge, koji takođe volim. Kada sam u Americi, obiđem džez klubove. Nisam isključiv…

ŠMEKERSKA KLASIKA
Dok sam bio gradski menadžer, uprava nije imala sluha da odobri finansije koncerta klasične muzike u Bijeljini. Uporan sam. Iz svog džepa sam platio organizaciju koncerata. Obezbijedili smo i direktan prenos na jednoj od gradskih televizija, što se desilo po prvi put u istoriji. Stvorili smo euforiju u gradu. Vladala je pomama za kartama, podijelili smo 400 a imali više od hiljadu upita. Ljudi koji nikad nisu išli na koncerte su tad tražili kartu. Bilo je stvar prestiža. E tako se klasična muzika unosi u društvo. Nadam se da će nova gradska uprava to prepoznati, i da će pokušati da vrati kulturu i duhovnost u gradski život.

NA KRILIMA SAVRŠENSTVA
Odakle ljubav prema avionima? Razmišljali ste da postanete pilot kao mali ili danas maštate da imate svoj avion?
– Kupovina aviona nije rentabilna stvar, jer avion mora da bude stalno u pogonu, da bi imao ekonomski smisao. Ili da prelazite ogromne udaljenosti, kao u Rusiji, pa da se to isplati. Koristim često avionski prevoz, letim i sa svojim klijentima, putujem privatno… Avioni su mi bili važni, jer sam kao mali uz jednog prijatelja u blizini Bijeljine gledao avione, učio o njima… Najvažnije, kroz avione sam naučio kulturu života. Koliko god zvučalo čudno, to je segment poslovanja u kome je sve savršeno uređeno. U njemu može sve da se nauči, kultura ponašanja, razgovora, jednostavnosti, preciznosti. Sistem aviotransporta i poslovanja u toj oblasti je uz bankarstvo najuređeniji sistem na svijetu.

MOĆ DOBRE KOMUNIKACIJE
Kao mlad, poslali ste pismo Warren Buffettu i on vam je odgovorio. Kako ste uopšte došli na tu ideju?
– Kao klinac sam mnogo čitao o njemu u novinama, jer tad nismo imali internet. Bio mi je senzacionalan u vrijeme kad sam imao 12-13 godina, jer je kupio akcije Coca Cole, American Expressa, pa akcije u Gilletteu… Sve mi je to bilo fascinantno. Onda sam mu 2013. poslao pismo. Koverta, poštom, na adresu njegove firme – Berkshire Hathaway u Omahi. Tad je na prodaju bila jedna velika osiguravajuća kuća u regionu, trebalo je dokapitalizovati, oko 100 miliona maraka. Predložio sam da preko mene i mojih partnera investira u taj posao. U odgovoru mi se zahvalio na prijedlogu i napisao da je to za njega premala investicija, za koju nema dovoljno vremena i ljudi da joj se posveti. Ipak, bio sam tri dana van sebe, nisam mogao da spavam od sreće, jer sam dobio pet minuta tog čovjeka, da mi napiše nešto. Preko mog pisma je napisao zabilješke. Naravno, uokvirio sam pismo da stoji na zidu. Nedavno sam bio u Londonu, u Mogran Stanleyu, JP Morganu i City banci, svima je ta priča bila simpatična i draga, ali je imala i svoju težinu.