Ekonomija zdravstva
Stanje je alarmantno, jer ne postoji kultura preuzimanja lične odgovornosti za vlastito zdravlje pa rizični faktori poput pušenja, gojaznosti, loše ishrane i pretjerane konzumacije alkohola sve više dolaze do izražaja, a sa druge strane imamo i takozvani ekonomski stres koji se teško kontroliše
piše Dr Bojan ĆURIĆ, ekonomista
Veza između zdravstva i ekonomije nikada nije bila važnija. Stanovništvo je sve starije, hronične bolesti sve rasprostranjenije, građani sve zahtjevniji u pogledu očekivanog kvaliteta zdravstvenih usluga i dostupnosti inovativnih terapija i procedura, a novca nikada dovoljno da se izađe u susret trendovima. To je za rezultat imalo pojavu posebne discipline – ekonomije zdravstva, koja se u svom pojednostavljenom izrazu posmatra kao ekonomija koja u prvom planu ima za cilj stvaranje uslova za optimalno korišćenje ograničenih budžeta za zdravstvenu zaštitu s obzirom na rast troškova zdravstva.
Ekonomija zdravstva je u mnogim zemljama tek u početnoj fazi razvoja. Smatra se da je svoj razvojni put započela šezdesetih godina prošlog vijeka kada je Nobelovac Kenneth Arrow objavio poznati članak u kojem su se po prvi put jasno definisale konceptualne razlike između zdravlja i ostalih dobara. Proizvodnju i potrošnju zdravlja, za razliku od proizvodnje i potrošnje ostalih dobara, karakteriše značajna državna regulacija, neizvjesnost utkana u sistem na različitim nivoima, asimetrične informacije, ograničenja za ulazak na tržište te postojanje eksternalija. Asimetrična informacija snažno je prisutna u odnosu pacijent i ljekar, u kojem ljekar posjeduje znanje i informacije te donosi odluke o zdravstvenim uslugama u ime pacijenta, ali pritom ne mora biti informisan o njihovoj cijeni. Isto tako, asimetričnost informacija prisutna je i u odnosu pacijent i osiguravajuće društvo u kojem pacijent ima daleko više informacija o svom zdravlju i ponašanju prema zdravlju nego osiguravajuće društvo koje prodaje polisu zdravstvenog osiguranja.
Ekonomskih istraživanja o zdravstvu ima relativno malo, a slabo je popunjen i istraživački prostor u kojem bi ekonomisti trebali više doprinijeti
Ekonomistima čak i danas zdravstveni sektor predstavlja izazov iz nekoliko razloga. Jedan od njih je povezan sa finansijskom veličinom zdravstvenog sektora koji je ozbiljan potrošač javnog novca sa značajnim uticajem na održivost javnih finansija. Drugi razlog je da ukupni javni izdaci za zdravstvo i udio izdvajanja za zdravstvo u ukupnim javnim izdacima ne osiguravaju automatski i kvalitet javne zdravstvene zaštite, ali je snažno obilježavaju. Korisnici javnih zdravstvenih usluga očekuju visok nivo obavezne zdravstvene zaštite, bez obzira na to jesu li javne finansije sposobne i u stanju da je osiguraju. Čak i bez takvih očekivanja, zdravstvena potrošnja i dalje raste zbog starenja stanovništva i tehnološkog razvoja u zdravstvenoj industriji. Empirija nam govori da se rast potrošnje u zdravstvu u dugom roku ne može zaustaviti, ali se finansiranje zdravstva može i mora učiniti efikasnijim. Potrošnja u zdravstvu u dugom roku raste zato što sa ekonomskim razvojem raste i potražnja stanovništva za zdravstvenim uslugama, a održavanje zdravlja jedan je od najvrijednijih i najproduktivnijih oblika lične potrošnje. Treći razlog je alarmantno stanje, jer ne postoji kultura preuzimanja lične odgovornosti za vlastito zdravlje pa rizični faktori poput pušenja, gojaznosti, loše ishrane i pretjerane konzumacije alkohola sve više dolaze do izražaja, a sa druge strane imamo i takozvani ekonomski stres koji se teško kontroliše. Četvrti razlog predstavlja činjenica da ekonomskih istraživanja o zdravstvu ima relativno malo, a slabo je popunjen i istraživački prostor u kojem bi ekonomisti trebali više doprinijeti i to ne sami, već u širim interdisciplinarnim grupama istraživača.
Ipak, poslednji i najsnažniji uticaj na ekonomiju je izazvala Kovid kriza koja nas je naučila ponajprije činjenici kako pojedinac pri društveno ekonomskom djelovanju mora ubuduće uzeti u obzir i ograničenja koja mogu izazvati određene vrste virusa. Ova činjenica proizvodi novo vrednovanje zdravlja u kontekstu ekonomskih aktivnosti radi toga što zdravlje ima direktan uticaj na ekonomsku korist pojedinca.
Loše zdravlje predstavlja značajan ekonomski teret za društvo i javne finansije, a najviše predstavlja teret za ljude. Budući da nema jedinstvenog međunarodnog recepta za uspješnu zdravstvenu reformu, ona se u svakoj zemlji sprovodi u okviru nacionalnih ekonomskih mogućnosti i postojećih institucionalnih ograničenja. U javnoj zdravstvenoj politici, politika bira, a stanje javnih finansija dozvoljava izbor modela javne zdravstvene zaštite. Prilagođavanje domaćeg zdravstvenog sistema stranim dobrim praksama često ne rezultira jednako uspješnim rješenjima. Specifičnosti institucionalnog okruženja stvaraju potrebu prilagođavanja kojeg često volimo nazvati inovativnim, ali to ne znači da su takva rješenja istovremeno i ekonomski učinkovita. Kako god, za izazove ove vrste treba nam više ekonomije u zdravstvu kao i više zdravstvenih radnika koji se bave ekonomijom.
