MILAN PETKOVIĆ: Naše najveće bogatstvo je reputacija

U sprezi dugogodišnjeg iskustva i energije mladosti stvoren je advokatski tim Dabić-Petković, spreman za rješavanje najsloženijih problema iz oblasti prava. Mladi, energični advokat i iskusni nekadašnji sudija koji je prešao u advokaturu, povezani su uzajamnim poštovanjem. Zajedno čine neobičnu priču o saradnji koja traje već 14 godina

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Nije česta situacija da se u advokaturi jedan pripravnik zadrži uz svog prvog mentora i kada postane advokat. U slučaju Milana Petkovića i Mirka Dabića, zajednički put traje 14 godina, bez namjere da se to prekida. Sa jedne strane mladi advokat koji je od savjeta učenika u gimnaziji pokazivao afinitet da postane advokat, sa druge iskusni kolega koji je dugo godina bio sudija, da bi spletom okolnosti postao advokat. Formalno, riječ je o dvije advokatske kancelarije, ali su registrovane na istoj adresi, pod jednim krovom, te se svakako može reći da je u pitanju više od saradnje. Budući da na mladima svijet ostaje, priču o njima započećemo iz ugla Milana Petkovića.
– Na prvoj godini, nakon prvih odslušanih predavanja odlučio sam da želim da se bavim advokaturom. Takođe sam se upisao na časove retorike i besjedništva, dva puta sam pobjeđivao na takmičenjima, i to je nešto što se može povezati sa advokaturom, jer su advokati često najbolji govornici.

Jedna latinska maksima kaže da nepoznavanje prava škodi. Dakle, ako nešto ostaje u neznanju, to će vam sigurno donijeti štetu

Na jednom od takmičenja imao sam čast da upoznam jednog od najvećih advokata bivše Jugoslavije, Veljka Guberinu, koji mi je kao pobjedniku takmičenja uručio svoje knjige “Svjedok istorije” i “Branio sam”. Čitajući njegove knjige dodatno sam se zaljubio u advokaturu i još više počeo da maštam kako ću po završetku fakulteta postati advokat. Paralelno sa studiranjem sam bio aktivan u studentskim organizacijama, bio sam student prodekan na pravnom fakultetu, a bio sam među osnivačima Unije studenata Republike Srpske i prvi predsjednik. Kada sam završio fakultet imao sam ponudu da da radim u kabinetu ministra prosvjete, ali sam se odlučio za saradnju sa Mirkom Dabićem, sa kojim sam bio u jednoj vrsti porodičnih odnosa. Izbor je bio između javne uprave gdje su u početku bili bolji uslovi i plata, ali vuklo me je sa druge strane moje unutrašnje osjećanje i želja da se bavim strukom. I tada sam odlučio da poslušam savjete nekih ljudi koji su iskusni i čije mišljenje sam cijenio, tako da sam se odlučio za put koji je u tom trenutku bio teži. I tako sam već 14 godina u advokaturi.

Kako je izgledao početak advokatskog pripravnika?
– Od početka sam jako želio da se bavim ovim poslom, tako da mogu ispričati jednu anegdotu iz tih prvih dana. Dogovor sa Mirkom je bio da počnem raditi od prvog februara 2011. godine. Međutim, kako je 1. februar padao utorak, ja sam došao dan ranije u ponedeljak, jer sam smatrao da svaki posao treba počinjati u ponedeljak, a ne od utorka. Došao sam u kancelariju, ona je bila zaključana, ja sam se raspitao u kancelariji pored, oni su mi dali ključ i ja sam ušao. Kada je kasnije došao Mirko Dabić, iznenadio se kad je mene zatekao u svojoj fotelji. Ostala je priča da sam započeo svoj pripravnički staž tako što sam obio njegovu kancelariju.

Često me pita klijent da li mu je u nekom procesu potreban advokat. Ja kažem da nije obavezan, ali da i pravnicima koji nisu advokati ne savjetujem da na sud idu bez advokata

Od tog dana postali smo nerazdvojni, mogu slobodno reći da to nije bio odnos šefa i radnika, uvijek je to bilo obostrano uvažavanje dvojice kolega, bez obzira na razliku u godinama, koja je oko 35 godina, i što je Mirko mogao da mi bude otac. Možda sam nekada u njemu i tražio oca, jer sam sa 20 godina ostao bez oca, i moj kolega je bio ne samo neko ko mi je davao savjete iz prava, nego mi je davao savjete iz života i kada sam donosio velike odluke uvijek sam se savjetovao sa njim.

Kao prilično mlad ste skrenuli pažnju na sebe, kako je to izgledalo iz vašeg ugla?
– Bio sam prvi advokatski pripravnik i od tada smo zajednički radili na razvoju kancelarije. Pored iskustva ja sam donio mladost i energiju koja je bila potrebna, uveli smo nove tehnologije jer tada je nekako došao i razvoj interneta i CMS sistema koje koriste sudije u sudovima, tako da je bilo potrebno da se na taj način kancelarija modernizuje. Mirko mi je dao priliku od prvog dana u advokaturi, išli smo zajedno na suđenja, bio sam jedan rijetkih pripravnika koji je prošao sve od Osnovnog suda do Suda BiH, bio možda jedini advokatski pripravnik koji je dobio dozvolu suda da uđe u kazano-popravni zavod bukvalno u ćeliju optuženika. Zajedno smo pripremali završnu riječ u jednom od najvećih predmeta privrednog kriminala koji je vođen na ovim prostorima, a to je predmet bijeljinske šećerane. U pitanju je možda do danas najveći iznos oduzete imovine u RS, radi se oko 16 miliona. Za mene je slučaj bijeljinske šećerane bio odskočna daska jer sam se tokom njega, ne još kao advokat – već stručni saradnik, pojavio na naslovnicama novina uz optuženog iz tog predmeta, i tada me je javnost upoznala kao advokata. Nakon toga je bilo i drugih slučajeva koji su bili u fokusu medija, teška ubistva, trgovina narkoticima, privredni kriminal, zloupotreba službenog položaja…

Koja pravna oblast je vaša specijalnost?
– Uz mog mentora sam se počeo baviti krivičnim pravom, u najvećem dijelu onog što se naziva kriminalom “bijelog okovratnika”.

Vi ste na sudu obavezni da dokažete da ste u pravu. Zbog toga danas građani kao fizička lica skoro pa više i ne mogu ići sami na sud. Formalno mogu, ali to nije dobro za njih

Od tada je krivično pravo moja ljubav, međutim kako se kancelarija širila imali smo značajan broj građanskih predmeta, tako da sam se ja više bavio građanskim pravom, a ponekad pomagao Mirku u krivičnom. Tako sam se počeo baviti predmetima obligacionog prava, naknadom štete, ugovornim odnosima, porodičnim pravom i drugim srodnim granama, naravno uz savjete mog mentora, koji je u svemu tome imao iskustvo kao sudija. Kasnije smo dobili značajne klijente, zastupamo banke, osiguravajuća društva, kompanije iz oblasti telekomunikacija, iz elektroenergetskog sektora… Najčešći poslovi koje radimo za banke su izvršni postupci i naplata njihovih potraživanja koja su označili u kategoriju C, odnosno nenaplativim. A što se tiče drugih kompanija, najčešće su to zastupanja u konkretnim sporovima kao što su sporovi iz domena naplata štete ili iz dužničko-povjerilačkih odnosa.

Spomenuli ste “bijele okovratnike”, šta je specifičnost tih slučajeva?
– Kada govorimo o kriminalu bijelih okovratnika, to je američki termin koji se odnosi na kriminalne radnje u javnom sektoru koje se kod nas nazivaju koruptivna djela, ali i privredni kriminal, pranje novaca, zloupotrebe službenih položaja. Da bi se bavio odbranama u privrednom kriminalu, prije svega moraš poznavati krivično pravo, materijalno i procesno, jer u osnovi – advokatura je zanat. Osim toga, postoje i drugi propisi, jer često su to blanketna djela i govori se o povredi zakona o platnom prometu, zakonu o sprečavanju pranja novca, zakona o privrednim društvima, kršenju nekih međunarodnih akata i konvencija. Zato je pored znanja krivičnog, potrebno poznavati specifična znanja iz domena privrednog prava.

Jednom ste rekli da volite advokaturu jer je “slobodnjačko zanimanje”, a kako se u to uklapa proširivanje kancelarije i da više ne vodite brigu samo o sebi i svom poslu?
– Tako je, odavno smo postali respektabilna kancelarija koja pruža usluge iz svih oblasti prava i dobili smo nove saradnike. Tu je Igor Kanjski, koji je u mojoj kancelariji od pripravničkih dana i bavi se privrednim i korporativnim pravom, zastupanjem pravnih lica. Doktor Borislav Jeličić, nakon dugogodišnjeg rada u Pravobranilaštvu i doktorata iz imovinskih odnosa, u našoj kancelariji se bavi imovinskim odnosima i upravnim pravom. Milan Dubočanin je pripravnik, a Vladana je tehnički sekretar i jedino žensko u kancelariji, pa se često šalimo kako je ona ta koja vodi računa o svemu.

Da bi bili dobar rukovodilac morate da pribavite dovoljno klijenata kako bi svi zaposleni u vašoj kancelariji imali dovoljno posla. Zatim, morate znati da taj posao delegirate i na kraju da kontrolišete da li su vaši saradnici dobro uradili poslove kako treba

Nikada nisam razmišljao da ću imati saradnike koji će raditi za mene, a prirodnim širenjem posla vidite da ne možete biti samo advokat već morate biti i menadžer, šef. Prije svega da pribavite dovoljno klijenata kako bi svi zaposleni u vašoj kancelariji imali dovoljno posla. Zatim, morate biti dobar rukovodilac u smislu da taj posao delegirate i kontrolišete da li su vaši saradnici dobro uradili te poslove. To je recept za dobrog rukovodioca u bilo kom zanimanju. Nisam nikada želio da gledam radnike kao podređene, već kao kolege.

Ističete značaj reputacije u poslu koji radite, a kako se ona stiče?
– Advokatura je djelatnost čije je reklamiranje zabranjeno, i da biste dobili klijente taj glas mora ići od usta do usta, odnosno morate imati zadovoljne klijente koji će reći svojim prijateljima da vi to što radite, radite dobro. Potrebno je uspostaviti profesionalan odnos, jer vi nekad možete dati svoj maksimum, a da su klijenti na kraju nezadovoljni. Nekad su prosto nerealni, a nekad ne zavisi sve od vas, postoje slučajevi za koje sam bio siguran da su morali biti presuđeni drugačije, ali iz nekog razloga nisu. Uvijek govorim klijentima da u onom trenutku u kojem klijent nema povjerenja u advokata tu ne može biti saradnje. Jednostavno moramo imati sve vrijeme beskonačno povjerenje jedni u druge da bismo uspjeli u nekom sporu.

Kako vidite odnos prava i pravde, jer danas mnogi kažu da je pravo samo skup procedura, a ne traženje pravde?
– Nažalost, na sudu se ne utvrđuje pravda, već se utvrđuje nešto što je pravno, odnosno utvrđuje se pod formalna istina. Mi smo sa pravdom završili u trenutka kada je nastupila reforma pravosuđa u BiH, kada je napušten koncept materijalne istine, odnosno onog što je stvarno istina. Danas sudovi teže isključivo da utvrde šta je formalno i kakvi postoji dokazi u spisu. Vi ako ne predložite neki dokaz sudu, sud ga neće izvoditi niti će tragati za tim dokazom. Vi ste na sudu obavezni da dokažete da ste u pravu. Zbog toga danas građani kao fizička lica skoro pa više i ne mogu ići sami na sud. Formalno mogu, ali to nije dobro za njih. Često me pita klijent da li mu je u nekom procesu potreban advokat. Ja kažem da nije obavezan, ali da i pravnicima koji nisu advokati ne savjetujem da na sud idu bez advokata. Nije slučajno što danas imamo velik broj advokata jer imamo i više procesa, ali i vještina advokata više dolazi do izražaja.