DONALD TRAMP Kad god izađem iz kancelarije ugasim svjetlo
Sklapanje unosnih poslova je način mog umjetničkog izražavanja. Drugi ljudi divno slikaju, ili pišu dobru poeziju. Ja volim da sklapam poslove, prije svega one velike!
Uz ozbiljne najave, kada je prije tri godine delegacija iz kompanije Tramp boravila u Beogradu oko gradnje njegovog hotela, u koji bi u startu uložio 60 miliona eura uz godišnji obrt 20 miliona eura, sada je neizbježno političko pitanje. Predviđeno je hotel ima 30.000 kvadrata, 250 soba i 220 zaposlena, dok bi 2000 ljudi radilo indirektno. Trampovi hoteli su ekstravagantni, svi su u zlatu i mermeru i obavezno sa pet zvjezdica, a njihov uobičajeni sadržaj su kockarnice, bazeni, trgovinski centri, restorani, spa-centri, golf klubovi…
Pobjedom na izborima za američkog predsjednika, javnost je u regionu zaintrigirao i do najsitnijih životnih i poslovnih detalja, a takvoj znatiželji odavno je izlazio u susret, obraćajući joj se čak i autorskim savjetima kako da i vi uspijete. Kada ga je, recimo, novinar Plejboja, na početku intervjua pitao šta ima u novčaniku, posegao je rukom u džep.
– Pa, ne baš previše novca. Kreditnu karticu Platinum American Express, nekoliko članskih karti golf-klubova, par drugih kreditnih kartica, slike porodice, novinski članak o jednom mom projektu i, da vidimo – tri novčanice od po dolar. Na jednom je slika mog oca, a druge dvije zaradio sam na opkladama…
A na opasku nije li milijarder, nije krio saldo:
– Mislim da je riječ o nešto malo više od pet milijardi dolara, od posljednjeg prebrojavanja… Uvijek imam pristup novcu i imam stotine čekovnih računa, ali gotovinu uglavnom ne vidim. Iskreno, tokom dana ne trošim previše, rijetko plaćam gotovinom. U restoranima me obično časte…
Prethodno je sebe već dovoljno približio javnosti, najviše kroz formu savjeta iskovanih na vlastitom polju.
– Ako ne kažete ljudima da ste uspjeli, oni to vjerovatno neće ni primijetiti. Ja to ne činim zbog novca. Imam ga mnogo, više nego što mi je ikad trebalo, to činim zbog samog čina činjenja. Sklapanje unosnih poslova je način mog umjetničkog izražavanja. Drugi ljudi divno slikaju, ili pišu dobru poeziju. Ja volim da sklapam poslove, prije svega one velike (nekretnine, investicije, mediji). Uživam u tome! Nemojte me shvatiti pogrešno. Namjeravam i dalje da pravim poslove, velike, i to baš kad je vrijeme za njih.
Ne radim to više zbog novca. On, istina, nije cilj sam po sebi, ali je ponekad najbolje sredstvo da ostvarite snove. Zato, ako sanjate velike snove, i tražite način da ih ostvarite, slušajte me – kako da se obogatite. Kad god me sretnu, ljudi mi obično postavljaju to pitanje.
Dobra je strategija kupovati dozvole za gradnju u vrijeme krize i graditi kad se stvari malo poprave. Treba biti uporan, nipošto odustajati
80-tih sam bio u stalnom usponu. Pošto sam naučio suštinske stvari od svog oca Freda, graditelja u Kvinsu i Bruklinu, postao sam glavni igrač na Menhetnu, gradeći Trampov toranj, veliki Hajat hotel, i još mnogo vrhunskih zgrada. Imao sam jahtu, avion, čak i knjigu koja je postala bestseler.
Sa studija na Vortonu direktno sam stigao do bogatstva. Jeftino sam kupovao i zaradio mnogo novca. Počeo sam da umišljam kako je to lako. U poznim 80-tim, izgubio sam koncentraciju. Išao sam u Evropu na modne revije, a nisam gledao u odjeću koju nose manekenke, nego zamišljao kako da ih skinem. Odsustvo pažnje, bilo je ubitačno za moje poslove.
Onda je na tržištu nekretnina došlo do sloma. Dugovao sam 9,2 milijardi. Usred tog sloma prošao sam pored nekog prosjaka i shvatio da sam za 9,2 milijarde siromašniji od njega… Nikad neću zaboraviti svoj najteži trenutak. U tri sata po podne pozvali su me u Siti banku. Tražili da odmah dođem, da sa nekim stranim bankama ugovorim nove rokove…
U vrijeme najvećeg sloma, kada sam dugovao 9,2 milijarde, prošao sam pored nekog prosjaka i shvatio da sam za toliko siromašniji od njega!
Teško je kad bankaru morate da kažete kako ne možete da mu vratite dug. Oni to nikad ne vole da čuju. Jedan prijatelj iz Siti banke me posavjetovao da ovu tešku situaciju sa bankom riješim lično, da oni upravo to očekuju od mene.
To je bila najniža tačka. Oko velikog stola tridesetak bankara… U Vještini poslovanja sam čitaoce opomenuo da ništa lično ne garantuju. Međutim, nisam poslušao sopstveni savjet. Pored 9,2 milijarde koje sam dugovao, lično sam garantovao za još milijardu. Ispao sam kreten, ali srećan kreten, i okončao posao sa bankarima, koji su ipak pristali na jedan pošten dogovor.
Sredinom 90-tih sam opet krenuo naprijed. Međutim, naučio sam lekciju. Sada radim istom snagom sa kojom sam radio 70-tih. Ne pravite nikad tu grešku: Budite stalno koncentrisani…
Bez obzira koliko ste vješti, koliko vam se čini da poznajete svoj posao, morate da budete svjesni svakog detalja vaše djelatnosti. Nikad ne možete imati suviše iskustva ili pameti. Čak i najbolji hirurzi, da bi ostali u toku stvari, moraju redovno da operišu… Strategija zavisi od vas, a isto tako i rezultati. Sjetite se slavnih riječi Hari Trumana, koje su mu stajale na radnom stolu: ‘Ovdje dolar prestaje’. Na stolu imam sličnu rečenicu: Ovdje dolar počinje!
Postoji mnogo toga što ne znamo, što možemo da otkrijemo i uradimo. Mogućnosti su uvijek pred vama. Ako mislite na sitno, mogli bi da ih propustite… Ako mislite, mislite na veliko. Ako živite, živite u velikom stilu.
Prvobitno sam namjeravao da Trampovom tornju dam drugo ime – Tifanijev toranj, po imenu slavne juvelirske radnje, koja je bila pored njega. Upitavši jednog prijatelja za to, rekao je: ‘Kad promijeniš prezime u Tifani, nazovi je Tifanijev toranj!’ Svi smo se uvjerili u snagu imena i marke. Koko Šanel je prije 80 godina postala slavna, davši svom parfemu ime Šanel 5. Njeno ime, moda, mirisi, postali su vječni. Pokazala je kako se od sebe stvara legenda.
Tramp je, zahvaljujući mojim strogim standardima, postalo garancija za kvalitet. Svi se divimo Rols-Rojsovim automobilima, a sada vidim kako i svaki od mojih poduhvata postaje dio te elite. Biti elitna marka se isplati, jer se moje građevine smatraju najboljim u svijetu.
Neki su pisali kako se hvališem, ali su promašili temu. Suptilnost i skromnost pripadaju časnim sestrama i terapeutima, ali ako se bavite nekim biznisom, onda naučite da o svojim poslovima glasno govorite. Inače, to nikad neće učiniti niko drugi umjesto vas.
Kad utvrđujem cijenu za neki luksuzni apartman, razmišljam o mnogim faktorima: tržištu, rivalima, lokaciji… Onda uspostavim sopstvene standarde. Jednom, kad se neki od mojih najluksuznijih apartmana nisu prodavali, za razliku od konkurenata, podigao sam cijenu i – svi su odmah prodati.
Neki su protiv isticanja imena. Ali ono je oznaka za kreativnost. Levi Štraus… Tramp! Nemojte se libiti da ističete sebe, naročito ako ste uradili nešto što je vrijedno toga
Nikad nisam planirao da postanem oznaka za kvalitet ali sam, unoseći svoju estetsku prirodu u svaki proizvod, postao predmet velikog interesovanja.
Na primjer, moje ime na građevinskim poduhvatima, svakom od njih, zbog poznatog kvaliteta, povećava cijenu i oni su toga unaprijed svjesni. U svakom času mogu da dobijem neki projekat, dok su nepoznatom građevinaru za isti potrebni mjeseci, ako ne i godine…
Da bi postali pravi vođa, morate poznavati sebe, ali još više – druge. Jedina opasnost je da se ljudi ne poistovjete sa svojom maskom. Ljudi sa kojima provodim sate na poslu znaju da uopšte nisam neki glamurozan tip. Oni vide koliko naporno radim.
Moja djeca su na živom primjeru naučila vrijednost novca. To im nisam rekao; sami su vidjeli koliko mnogo radim. Vide kako živim. Kad god izađem iz kancelarija ugasim svjetlo. Uvijek sam srećan kad napravim dobar posao, bez obzira da li se radilo o kupovini neke građevine, ili o visini računa u supermarketu.
Što prije shvatite vrijednost novca, to ćete ga prije i imati. Trudim se zato da što više uključim djecu u svoja putovanja i poslove.
Jedan od mojih najboljih poslova bila je kupovina najviše zgrade u donjem Menhetnu, od 400.000 kvadrata, poznata kao Vol strit 40. Dobio sam je za milion dolara!
Jedan od mojih najboljih poslova bila je kupovina najviše zgrade u donjem Menhetnu, od 400.000 kvadrata, poznata kao Vol strit 40. Dobio sam je za milion dolara. Tokom 70-tih bila je istinski privlačna – bio je zakupljen svaki kvadratni metar u njoj. Onda je, tokom 80-tih, zakupio Ferdinand Markos, koji je bio zauzet revolucijom na Filipinima. Soliter na Vol stritu 40 počeo je da propada, što je bio još jedan dokaz da diktatori ne treba da se bave biznisom. Silno sam želio da se umiješam u cijelu stvar, ali su to bile rane 90-te i nisam bio u položaju da to učinim. Tržište nekretninama je bilo grozno, a dospio sam u finansijski škripac. Konačno je Kinson kompanija odlučila da izađe iz posla i pozvala me na pregovore. Bila je to ’95., tržište i dalje nije bilo povoljno. Odmah su prihvatili moje uslove. Zašto? Jer su željeli da izađu iz posla, i to odmah. Toga sam bio svjestan, zato su pregovori ispali laki. Ubrzo je tržište postalo bolje, a donji grad je doživio preporod.
Zaradio sam mnogo novca na Vol stritu 40. Osim što je najljepša zgrada u donjem Menhetnu, ona je najisplativije zdanje, a dobio sam je zato što sam decenijama pratio taj posjed, pažljivo čekao svoj trenutak i tačno znao šta druga strana želi.
Kad sam svojevremeno htio da Trampov toranj dovršim onako kako sam zamislio, morao sam pod kontrolu da stavim i susjednu zgradu, čiji je vlasnik bio Leonard Kendel. U međuvremenu, dok sam pregovarao oko prava na prostor iznad Tifanijeve radnje, što bi mi omogućilo da proširim Trampov toranj, saznao sam da Tifani po povoljnoj cijeni želi da otkupi Kendelevu svojinu. To je bila značajna informacija, ali nisam nikom dozvolio da sazna u kojoj mjeri je važna za mene. Pustio sam Tifanija da vjeruje da me interesuje samo otkup prava na prostor iznad njegove radnje. Prodali su mi prostor iznad radnje, a sa njime i pravo preče kupovine.
Onda sam rekao Kendelu da me zakup zemljišta više ne zanima. Koristeći Tifanijevo pravo preče kupovine, jednostavno ću ga otkupiti. Kendel nije htio da proda imanje, a ja, u stvari, nisam ni htio da ga kupim. Ponekad je ono što mislimo da želimo potpuno različito od onog što stvarno želimo.
Ušao sam u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je izvela najveći finansijski oporavak u istoriji
U Vještini poslovanja, sam opisao način na koji sam 320 miliona dolara stekao Hiltonovu svojinu u Atlantik Sitiju, koja se sada zove Trampova marina. U to doba, to je bila moja najveća igra o kojoj se pisalo jer je i Stiv Vejn, najveći vlasnik kockarnica u Las Vegasu, takođe bio zainteresovan za kupovinu.
Volim svoje hotele u Atlantik Sitiju, ali kada odem u taj grad uvijek malo odsjedim u Trampovoj marini, jer ona predstavlja moju najdražu pobjedu. Kupovina je postala prava drama; posebno kad se umiješao Vejn. U suštini, on je postao katalizator i za Hiltonove i za mene. Da li je Stiv gubitnik? Nije. Ja sam dobio ono što sam htio, ali Stiv i dalje napreduje. Ta bitka sa mnom samo je povećala njegov ugled i vjerovatno mu pomogla da napravi neke veće poslove.
Moj prvi veliki posao iz 1974. odnosio se na prepravku starog Komodor hotela koji se nalazio blizu Centralne stanice. Osim jednog lošeg kluba, pod nazivom Platonov kutak, i nešto radnjica u prizemlju hotel je bio potpuno prazan.
Vlasnik placa bila je Glavna željeznica Pelsivanije, koja je bankrotirala, a gradu Njujorku ostala dužna 15 miliona dolara poreza. Grad se zbog toga spremao da zaplijeni hotel, a banke nisu htjele da pozajme novac za njegov otkup. Međutim, bio sam riješio da Komodor pretvorim u posljednju riječ modernog hotelijerstva.
I konačno, to se isplatilo.
Željeznica mi je za 12 miliona prodala plac, i tim novcem platila svoje zaostale obaveze. Boveri Sejving banka mi je kreditom pokrila troškove kupovine i rekonstrukcije hotela. Hotel je brzo postao Veliki Hajat.
Činjenica da sam bio tvrdoglav i da sam postigao rezultate koji su se drugima činili nemogućima, bila je pravi podsticaj za početak moje velike građevinske karijere. Izgradnju Trampovog tornja na trgu UN započeo sam 1999. i tada je predstavljao najveću stambenu zgradu na svijetu.
Lokacija je bila sjajna – istočni Menhetn, blizu UN, sa pogledom na grad, i na obje njegove rijeke, ali nisu svi bili oduševljeni njome. Prije svega diplomate iz UN, koji nisu željeli da im zgradu od 30 zasjeni toranj od 99 spratova. Generalni sekretar Kofi Anan je priznao kako je u razgovoru sa gradonačelnikom Đulijanijem pokušao da spriječi izgradnju. Kad su protesti postali glasniji, upotrijebio sam metod diplomatije i u skladu sa njim, odbio da bilo šta loše kažem o UN. Samo sam predvidio da će mnoge diplomate kupiti stanove u toj zgradi. Tako je i bilo. Prije nekoliko godina rekao sam da ako vas neko zezne – treba da zeznete i vi njega. Pogriješio sam zato što sam to rekao u prisustvu nekih dvadesetak sveštenika koji su bili izmiješani sa ostalom masom. I dobio sam prijekor. Jedan od njih mi je kazao: ‘Sine moj, mislili smo da ste mnogo bolji čovjek’.
Odgovorio sam: Oče, ja vas mnogo poštujem. Vi ćete sigurno dospjeti u raj. Ja vjerovatno neću otići tamo, ali da budem pošten, dokle god sam ovdje na zemlji, hoću da živim u skladu sa svojim principima.
Kad vas neko uvrijedi uzvratite mu što žešće i što jače. Budite paranoični. Znam da ovo ne zvuči sasvim normalno, ali pođite od toga da i vaš najbolji prijatelj neprestano priželjkuje da vam otme ženu i pokrade pare!
SVE MI JE PROCVJETALO S MELANIJOM
Tramp je prije 11 godina postao slovenački zet oženivši se, po treći put, sa Melanijom Knaus, manekenkom koja je reklamirala donji veš i kupaće kostime. Kad joj je poklonio dijamantski prsten od dva miliona dolara, u suzama je rekla – da! Trampa je osvojila samouvjerenošću i drskošću. Kad joj je poslije kraćeg razgovora zatražio broj telefona, hladno mu je uzvratila: ‘Dajte vi meni svoj!’
Vjeruje u izreku da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. „Moja karijera je procvjetala otkad sam s Melanijom, to mi je najuspješniji poslovni period do sada. Stvarno nam dobro ide… Ona mi redovno sprema večeru, čak i kad izlazimo u grad. Njena najveća mana je izvrsna kuhinja; uz nju nije lako sačuvati vitku liniju!“
TAJNA FRIZURE
Stanujem u istoj zgradi u kojoj i radim. Od spavaće sobe do kancelarije putujem liftom. Ostatak vremena provodim ili u svojoj limuzini, avionu, helikopteru, ili u svom klubu, u Palm Biču, na Floridi. Nikad se nisam drogirao niti pio alkohol, nikad nisam popio ni šoljicu kafe. Uživao sam u nekim drugim stvarima. Jako volim žene. A moj posao je moja strast, volim ga do te mjere da ga više i ne smatram poslom. Moj tipičan radni dan počinje ovako: Probudim se, istuširam i operem kosu. zatim pročitam novine i pogledam vijesti, čekajući da mi se kosa osuši. To traje otprilike sat vremena. Ne koristim fen. Kad se osuši, počešljam je. Ako sam zadovoljan onim što vidim u ogledalu, sve fiksiram lakom, i to je to za taj dan.
(Borjana Simić)
