Zašto centralne banke ponovo kupuju zlato?

Zlato je poput mini suknje, periodično se vraća u modu i ponovo postaje hit, iako su  ga brojni ekonomisti prethodno više puta otpisali kao „relikt barbarstva“, koji nema ni svrhu ni budućnost u modernom svijetu finansija.

No, suočeni sa neizvjesnom budućnošću, centralni bankari u zlatu ipak vide svojevrsnu „polisu osiguranja“. Novu zlatnu groznicu predvode Rusija i Kina, kako bi smanjile učešće američkog dolara u svojim deviznim rezervama, dok u Italiji, koja je po količini zlatnih rezervi na trećem mjestu u svijetu, aktuelna vlast pokušava i formalno prenijeti vlasništvo nad zlatnim rezervama sa centralne banke na vladu.

U prošloj godini, na globalnom nivou centralne banke kupile su 651 tonu zlata, što je rekordna količina u poslednjih nekoliko godina, a novu zlatnu groznicu predvode Rusija i Kina čije centralne banke punom parom kupuju zlato, dok istovremeno smanjuju učešće američkog dolara u svojim deviznim rezervama.

U slučaju Rusije, ovo i nije preveliko iznenađenje jer suočena sa sankcijama SAD, de-dolarizacija je zvanična politika, kako bi se smanjila ukupna zavisnost ruske ekonomije od dolara i međunarodnog finansijskog sistema koji je, praktično, pod efektivnom kontrolom  SAD.

Na sceni je promjena  trenda, jer krajem devedesetih, dominiralo je uvjerenje da su dani zlata odbrojani i centralne banke Velike Britanije, Kanade i niza drugih zemalja su rasprodavale svoje zlatne rezerve, samo da ih se riješe. Ekstremni primjer je Kanada, koja je tokom poslednjih desetak godina rasprodala svoje kompletne zlatne rezerve, dok je Velika Britanija sa 588 tona, koliko je imala 2000. godine, smanjila rezerve na 310 tona 2008. godine i ostala na tom nivou do danas.

Rusija učetvorostručila zlatne rezerve

Sa masovnom kupovinom zlata, Rusija je počela još prije deset godina, nakon globalne finansijske krize 2008. godine, kada su ruske zlatne rezerve iznosile relativno skromnih 519 tona zlata. Na kraju prošle godine, ove rezerve narasle su na impresivnih 2.113 tona. Rusija je, praktično, učetvorostručila svoje zlatne rezerve tokom zadnjih 10 godina, pri čemu je samo u prošloj godini dodala 275 tona zlata. Po svemu sudeći, Centralna banka Rusije nastaviće sa ubrzanom kupovinom zlata, istovremeno smanjujući udio dolara u svojim deviznim rezervama.

Slična je situacija i sa Kinom, koja je 2008. godine imala 600 tona zlata u deviznim rezervama, da bi na kraju prošle godine ova količina narasla na 1.852 tone. U slučaju Kine motivi su malo drugačiji nego kod Rusije. Kina jeste pod političkim i ekonomskim pritiskom SAD, ali je to daleko od sankcija nametnutih Rusiji i malo je vjerovatno da će se Kina naći u takvoj poziciji, jer bi to efektivno vodilo do sloma globalne ekonomije imajući u vidu da je većina globalnih kompanija odavno proizvodnju preselila u Kinu.

Ali i Kina ima problem sa dolarom, jer ih ima previše, kao rezultat trgovinskog suficita sa SAD i ostatkom svijeta. Za Kinu ovo predstavlja problem jer neograničeno štampanje dolara, od milja nazvano „quantitative easing“, prije ili kasnije dovodi do pada realne vrijednosti, što je loša vijest ako imate hiljade milijardi dolara dobijenih u zamjenu za sasvim opipljive proizvode. Dugoročne kineske ambicije su da juan bude prihvaćen kao globalna valuta, u istom rangu kao dolar i euro, što podrazumjeva stabilnost i povjerenje i bez obzira na činjenicu da je zlatno pokriće za valute odavno odbačeno, u trenucima krize zlato je još uvijek ono što se računa.

Misterija kineskih zlatnih rezervi

Kineske zvanične ekonomske statistike, pa tako i podaci o zlatnim rezervama, generalno se ne smatraju pretjerano pouzdanim. Revnosni analitičari tržišta zlata vjeruju da su kineske zlatne rezerve u stvari puno veće, nego što pokazuju zvanični podaci, ali niko izvan najužeg kineskog političkog vrha ne zna sa sigurnošću koliko one stvarno iznose. Za razliku od većine centralnih banaka, kineska centralna banka ne objavljuje podatke o veličini rezervi redovno, pa je tako u oktobru 2016. godine jednostavno prestala objavljivati podatke o količini kupljenog zlata, da bi iznenada početkom ove godine ponovo počela objavljivati ove podatke, koji pokazuju da od decembra Kina kupuje oko 10 tona zlata mjesečno.

Ponovno objavljivanje podataka o kineskim mjesečnim kupovinama zlata nije slučajnost i ovdje se radi o slanju poruke, prije svega SAD koje pojačavaju ekonomski pritisak na Kinu. Kina je većinu svojih dolarskih rezervi uglavnom reciklirala, koristeći ih za kupovinu američkih državnih obveznica, garantujući tako vladi SAD kontinuiran priliv jeftinog novca za finansiranje budžetskog deficita, a sebi simboličnu zaradu na kamatama.

Preusmjeravanjem dijela dolara u kupovinu zlata efektivno se smanjuje potražnja za američkim obveznicama, što u teoriji povećava troškove finansiranja američkog budžetskog deficita. Naravno, za sada se radi o relativno simboličnim iznosima, ali je riječ samo o upozorenju da američki dolar nije jedina alternativa kada se radi o deviznim rezervama u ostatku svijeta.

Prošlogodišnji nagli rast kupovine zlata pokazuje da nisu samo Kinezi i Rusi zabrinuti šta će se dugoročno dešavati sa dolarom. Udio dolara u globalnim deviznim rezervama je trenutno oko 62 posto, što je najniži nivo u poslednjih šest godina, dok je na drugom mjestu euro sa dvadesetak posto učešća.

Dolar je još uvijek dominantna rezervna valuta globalno i tu se ništa neće promijeniti kratkoročno, ali dugoročno niko ne može garantovati da će se postojeći status quo nastaviti.

U međuvremenu, SAD ostaje na vrhu liste po veličini zlatnih rezervi, koje zvanično iznose 8.133 tone, i ova se količina godinama ne mijenja. U slučaju SAD, zlato čini 75 posto od ukupnih deviznih rezervi, u Rusiji 17 posto, dok u Kini zlato je za sada samo 2,5 posto od ukupnih deviznih rezervi. Imajući u vidu kineske globalne ambicije, prilično je sigurno da će kineska centralna banka nastaviti sa kupovinom zlata i u narednim godinama, a jedino je neizvjestan tempo kojim će povećavati svoje zlatne rezerve.

Čije je italijansko zlato?

Indikativan je i primjer Italije, koja je po količini zlatnih rezervi na trećem mjestu u svijetu sa 2.451 tonom zlata, gdje aktuelna vlast pokušava i formalno prenijeti vlasništvo nad zlatnim rezervama sa centralne banke na vladu. Ključni argument vlade je da „zlato pripada Italijanima, a ne bankarima“. Osim italijanske centralne banke, ovakvom potezu se protivi i Evropska centralna banka, ali italijanska vlada je ionako u konstantnom sukobu sa Briselom kada se radi o  budžetu i finansiranju deficita.

Za razliku od većine zemalja gdje je centralna banka u vlasništvu države, u Italiji su vlasnici centralne banke poslovne banke, predvođene Intesa Sanpaolo bankom i Unicredit bankom. Namjera italijanske vlade je da vlasništvo nad zlatom i formalno prenese na državu, što protivnici ovog prijedloga smatraju samo prvim korakom prema prodaji dijela zlata kako bi se finansirao budžetski deficit, što vlada za sada demantuje.

Ono što je posebno interesantno je da vladajuća koalicija u Italiji predlaže i nacionalizaciju Centralne banke Italije u cjelini, tako što bi postojeći dioničari, poslovne banke, prodali svoje dionice vladi, ali po cijenama iz 1930. godine. Konačan ishod bitke za vlasništvo nad zlatom je u Italiji još neizvjestan, ali bi vladajuća koalicija realno mogla progurati zakon kroz parlament, preuzimajući kontrolu i nad zlatnim rezervama i nad centralnom bankom u cjelini, mada su na sceni različite političke kalkulacije i međusobno suprotstavljeni interesi.

Nagli rast popularnosti zlata među centralnim bankarima obično nije dobra vijest, jer zlato tradicionalno dobija na značaju u periodima krize i globalne nestabilnosti. Sve glasnije diskusije, pogotovu u SAD, o „modernoj monetarnoj teoriji“, što je drugi naziv za praktično neograničeno štampanje novca, centralne bankare širom svijeta čini nervoznim, pa je gomilanje zlata samo jedna od mjera predostrožnosti za neizvjesnu budućnost postojećeg globalnog finansijskog sistema, baziranog na američkom dolaru.

Dražen Simić, Bif.rs