Priča osnivača Couchsurfinga: Poslao je mejl na adrese 1.500 studenata i stvorio milionsku zajednicu

Kejsi Fenton imao je 20-ak godina kada je shvatio da mali grad u Mejnu, u kom je rođen, nije dovoljan za njegov apetit da vidi i doživi svijet. Počeo je da kupuje avionske karte, prilično nasumice, a jedna je vodila na Island.

Kada je razmišljao gdje bi mogao da odsjedne, došao je na ideju da pošalje mejl na 1.500 adresa studenata iz ove zemlje (kontroverzan je i način na koji je došao do njih; da, hakovanjem studentskog sistema zemlje). Možda nije očekivao, ali stiglo je 50-100 odgovora u kojim mu je nuđen smještaj i lokalni vodič.

Tako je krajem 90-ih shvatio da ovo “dijeljenje kauča” može da bude ozbiljna biznis ideja, koja je i postala 2003. godine, da bi danas imala preko 14 miliona aktivnih korisnika u 200.000 mjesta širom svijeta. Oni nude, ali i nalaze besplatan smještaj u domovima korisnika sajta, ali i lokalne ture po gradovima, kako bi što autentičnije doživjeli mjesto koje posjećuju.

– Ja sam pionir u “sistemima globalnog povjerenja”, Couchsurfing je najveći eksperiment povjerenja u istoriji, i uspio sam da razvijem tu “ekonomiju deljenja”, kaže on na svom sajtu.

U jednom podkastu kazao je i da je to bio prvi put da se ekonomija dijeljenja koristi na internetu, poput današnjih ideja koje stoje iza Ubera i Airnbn-a.

– U početku je bilo zatvorenog tipa (Couchsurfing), i nije mogao svako da se pridruži. Kada smo imali samo 100 članova…2004….odlučili smo da se “lansiramo”… javno!

Te 2004. godine prijavilo se 6.000 ljudi. Sajt se razvijao. Dodavali su grupe i opcije za sastanke “koučsurfera”.

– Ostajao sam budan noćima, programirao, programirao, programirao. Dešavalo se da tokom cijele nedjelje spavam samo 2 noći.

Ali, izgleda da se isplatilo. Rast je bio nevjerovatan.

– Svake godine broj korisnika bi se utrostručio. Sada kada imamo milione korisnika mogu da kažem da je jedan od najvećih izazova bio to što smo počeli kao neprofitna organzacija. Bio sam u fazonu, možda treba da se registrujemo kao neprofitni, možda, kao zajednica, možda će biti zabavno raditi tako. Ali kasnije, plašilo me je kakav je to zapravo izazov. Nije lako tako raditi, posebno kada nešto pokušavate da inovirate.

No, da bi postali profitni, prošli su trnovit put. Potrošili su 250.000 dolara na advokate kako bi u SAD dobili status dobrotvorne organizacije, ali su odbijeni sa veliko NE.Fondovi za ono što su oni radili (kulturna razmjena) bili su simbolični na godišnjem nivou, ili ih nije bi bilo. A bilo im je jasno da moraju da pređu iz “non-profit modela” u profitnu organizaciju.

– To nije kao da upalite prekidač. Mnogo je teže. Moraš da nađeš nekog spolja ko bi kupio sredstva, ko bi kupio kompaniju i kako bi ona ušla u svijet profita. To je moralo da se desi u par mjesecei. To je bio najstresniji period u mom životu.

Fenton kaže da je izazov bio i to što je od investitora trebalo tražiti i dodatna sredstva kako bi se firma ustalila na svom novom putu u Silicijumskoj dolini.

A i kada su našli investitora (Benchmark, Omidyar), osnivač kaže da su došli u hibridno stanje, negdje između non-profit organizacije, kakva je u srcu ostala, i traženja održivog finansijskog modela, za koji kaže da još nije ni završen u potpunosti.

Inače, konverzija u profitnu organizaciju naišla je i na otpor članova sajta, koji su smatrali da su donacije i volonterski rad zloupotrijebljeni od strane osnivača.

Posle 9 godina rada u Couchsurfingu, napustio je mjesto CEO, i krenuo na nove izazove. Kejsijeva priča se nastavlja kroz nove startapove, kakav je Upstock, koji nudi modele za jednakost među zaposlenima kroz vlasništvo u kompaniji.

Govornik je na brojnim konferencijama, a piše i knjigu o svom 20 godina dugom iskustvu u “dolini”.