Miloš Stanišić: Rad je najvažnija kategorija svakog čovjeka

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Naši prostori ne obiluju primjerima kontinuiteta, posebno ne u poslovanju. Na stranu istorijske prilike i burna vremena koja tome ne doprinose, ali već je u stihove ušla „pouka” da će ono što je stekla jedna generacija, druga već nekako potrošiti i raskućiti. Kliše o djeci uspješnih roditelja koja će bogatstvo ulijeniti i učiniti dekadentnim, ne odnosi se na Stanišiće. Fantazija iz više koraka, koju je započeo Boris, o planinskom selu u ravnici, kao turistička atrakcija preživjela je test vremena. Sada je na redu da se potvrdi priča koja nije bila pred očima javnosti, ona o jakoj i složnoj porodici, o djeci na koju niko neće moći pokazati prstom kao na negativan primjer i koja će biti svoji, uspješni ljudi.

Vojna akademija je najbolji fakultet za menadžerske vještine. Vojska te prvo nauči da slušaš, pa onda dakomanduješ. Imaš u vodu 30-40 ljudi i organizacija mora da postoji šta god da se radi

Najstariji sin, Miloš, ima 27 godina i već je na njega red da, kako kaže, uđe u posao. Na njegovoj strani su mladost, energija, obrazovanje i sposobnost dobre organizacije. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu, i ta posljednja osobina se na tom fakultetu izoštri. Ono što je neobično, jeste prelaz. Od mnoštva dječaka koji su se igrali rata, ali sa pravim čaurama, nosili školske torbe šivene od pravog šatorskog krila, on je ipak zamišljao da mu to bude životni poziv.

– Od malih nogu sam znao da ću nositi uniformu. Kroz porodicu smo svi patriotski vaspitani i taj poziv je doživljavan kao izuzetno častan. Kao desetogodišnjak gledao sam snimke specijalaca i njihovu obuku, pa sam imao sliku u glavi da to želim. Kao dijete sam stalno trenirao, kao da sam znao da se baš za to pripremam. Kad je došlo vrijeme da biram fakultet, čak sam razmišljao da se prijavim u redovnu vojsku, da uopšte ne studiram. Opcija vojne akademije se poklopila sa tim da završim fakultet, a da istovremeno zadovoljim želju da budem vojnik.

Sportski je tip, odlično građen, ali napominje da je najbolje izgledao u periodu bavljenja fitnesom. Zapravo, bavio se raznim sportovima i oduvijek je fizički spreman. U većini sportova nađe lično zadovoljstvo, dostigne zamišljeni cilj – i pređe na drugi. Nije imao takmičarskih ambicija, premda je kao klinac u karateu bio ekipni prvak Republike Srpske.

– Trenirao sam karate 10 godina i stekao crni pojas, pa fudbal, tenis. Trenirao sam MMA osam godina, u Bijeljini, pa sam jedno vrijeme sa bijeljinskim borcem Viktorom Vasićem putovao u Beograd. Bio sam talentovan, ali u Bijeljini nije bilo uslova, pa smo zajedno išli u klub Car Dušan Silni u Beogradu, da tamo treniramo. Jedno vrijeme sam trenirao tri puta dnevno, razne sportove, bio sam uporan. Bavio sam se sa MMA na akademiji, ali tad sam se priključio ragbi 13 ekipi, pa sam igrao za reprezentaciju vojske. Išao sam na takmičenja u raftingu. U vojsci imate dosta sekcija, pa nema šta nisam probao. Karate sam trenirao dok sam bio mlađi i to je najbolji sport za razvoj. Nije previše agresivan, super je za mlađi uzrast, mogu ga trenirati i dječaci i djevojčice. Mislim da svi trebaju da se bave nekim borilačkim sportom, to je zdrav razvoj, jača mišiće. Sjećam se da kao dijete nisam mogao da se povrijedim. Lijepi su fudbal, odbojka i košarka, ali oni ostavljaju posljedice na tijelo. Kao bazični sport karate je super.

Kroz borilačke sportove stekneš samopouzdanje, nemaš strah da te neko može napasti i ugroziti. A ko se sam sebi dokaže u ringu, on nema potrebe da se dokazuje u kafani i na ulici

Dok obilazimo kompleks Etno sela Stanišići, zbirke malih planinskih kuća, crkve, vodenice, mljekarnika, kovačnice, štale, jezera, restorana, hotela, telefon često prekida razgovor. Telefon mu je stalno u ruci i česti razgovori, kraći ili duži, poslovni su. Posao je, što se njega tiče u punom zamahu. U pauzi razgovora, ili nakon pauze za razgovor, potvrđuje da je sport i životna škola, koja gradi ličnost. I zdrav karakter, ne samo tijelo.

– Od kako sam se vratio u Bijeljinu, 2017. godine, intenzivno sam sa roditeljima počeo sa preuzimanjem menadžmenta Etno sela. U početku su bili jednostavni poslovi, a već sada su to kompleksna logistička pitanja upravljanja našim sistemom. U ljetnjoj sezoni, u kompleksu bude i po nekoliko hiljada ljudi dnevno. Veliki su izazovi, od uređenja prostora, bezbjednosti, pružanja usluga koje moraju biti vrhunskog kvaliteta… Posebno radim na povećanju standard HoReCa (prm. aut. hoteli, restorani, kafići). Iz tog razloga sam se aktivirao u Udruženju ugostitelja Republike Srpske. Član sam Upravnog odbora i intenzivno sam uključen u rješavanje problema koje ugostitelji imaju, a naročito ove uzrokovane epidemijom Covid 19.

Uprkos brojnim i velikim izazovima, vođenje Etno sela mi nije teško, iako ponekad radim i po šesnaest sati dnevno. Često ustajem prije svitanja, pa me pitaju odakle mi tolika snaga. Zapravo, pun sam inspiracije i želje za stvaranjem. Imam nekoliko bliskih prijatelja, koji su takođe u biznisu, pa razmjenjujemo napredne ideje. Ko zna, možda ćemo nekada energiju usmjeriti u politiku, da šira zajednica ima koristi od naših vizija.

Iako na prvi pogled izuzetno usmjerena, Vojna akademija se pokazala kao škola nakon čijeg završetka nije izgubljen ni u jednom poslu, pa je poredi sa školom za menadžment.

– Ranije to nisam znao, ali sad mislim da je Vojna akademija najbolja škola. Kad bih opet bio pred tim izborom, ponovo bih upisao isti poziv. To je najkonkretniji fakultet, stičeš dobro znanje, koje nije vezano samo za vojne vještine, pa da kažeš, završio vojnu akademiju, nema pojma o vođenju firme. To je, po meni, najbolji fakultet za menadžerske vještine. Vojska te prvo nauči da slušaš, pa da komanduješ. Imaš u vodu 30-40 ljudi i organizacija mora da postoji. Svejedno da li se čisti kasarna ili ide na teren ili rade vježbe, uvijek postoji organizacija. Nesvjesno, kroz četiri godine se uči organizaciji. Kad sam izašao sa akademije, poslije četiri godine u internatu, mislio sam da nemam pojma ni o čemu i da ne bih mogao da radim ništa drugo. Međutim, kad dođete u susret sa realnošću, sa poslom, vidite da nije tako. Kad se upoznate sa poslom, vidite da ste spremni, da je možda bolje završiti to, nego neki menadžerski fakultet koji je uskospecijalizovan za neku oblast, jer smo naučeni na nekim praktičnim stvarima. Sem toga, naša prednost je što smo zatvoreni u internatu, nema nekih izlazaka i ludovanja, ali smo imali dobra druženja, svi smo bili kao nokat i meso na tim terenima, šatorima. Nije ni to loše.

Završetkom akademije postao je oficir, potporučnik. Nakon toga konkurisao je za specijalnu brigadu u Pančevu. Bila je to 2016. godina, ne naročito dobro vrijeme za vojsku, kad se veliki broj ljudi „skidao”. Nakon manje od godinu dana, vidio je da stanje nije onako kako je zamišljao, da je premalo posla za koji se obučavao… I odlučio da napusti.

– Nisam u vojsku došao zbog novca, pa da se žalim na platu, da odlazim jer ne mogu da živim. Očekivao sam više, nisam se pronašao u tim okolnostima. A u porodičnom biznisu gomila posla. Čujem se sa mojima, haos od posla, ne mogu da stignu, a ja ne radim ništa. I onda sam odlučio da se vratim, da radim sa porodicom ono što je potrebno.

U porodičnom biznisu, u koji se uključuje u punom obimu, svi su imali svoju ulogu. Potvrđuje da je otac bio zadužen za viziju, a majka da viziju sudari sa realnošću. Ukoliko prođe njene stroge kriterijume, velike su šanse da uspiju u stvarnosti.

Kad sam krenuo u prvi posao, roditelji mi nisu dali pare, već rekli idi i digni kredit. Tako su me naučili šta znači vraćati dug, kalkulisati hoćeš li zaraditi dovoljno ili ne, koliko zapravo vrijedi sto maraka

– Majka i otac su različiti, skoro kao dva svijeta, ali ta dva svijeta su se poklopila i zajedno odlično funkcionišu, pa su uspjeli sve ovo da naprave. Tata se nije obazirao na finansije, on je gurao da se nešto pravi, važna mu je ideja, a koliko finansije mogu izdržati, vidjećemo. Mama je više za finansije, zbog toga sve želi da proračuna. I koliko ona njega usporava, on ubrzava, i tu se nađe sredina. Što se tiče uticaja na mene, tata je imao uticaja na sport. Mi kad odemo na more, plivamo po pet kilometara, to je takmičenje. On i danas radi sklekove, zgibove, igra tenis, trči… U početku je on nama pravio izazove, kako on može, a mi ne možemo. Sad se to okreće, njega godine stižu a mi smo sve jači, i sad on ne može da isprati naš ritam. Što se tiče maminog uticaja, ona u svojim rukama drži čitavo poslovanje, bez nje bi sve teško funkcionisalo.

Između dva uzora, on je više na oca. Želi da se potvrdi na više frontova, ima različite planove, ideje. Prisjeća se kako su mu roditelji uz prvu poslovnu ideju servirali lekciju kako se treba ponašati u poslu. Stanišići su tradicionalni, ali su tu pokazali onu crtu koja se u odnosu prema djeci pripisuje Amerikancima.

– Vidim neke obrise svog oca u sobi, rađanje novih planova, ajde da probamo ovo, da probamo ono. Stalno imam nove ideje. Sa jednom firmom radim uvoz iz Kine, druga je vođenje kafane, planiram otvaranje jednog poligona za obuku, i na kraju i početku, tu je Etno selo. I ne tražim finansije od roditelja za svoje ideje. Kad sam krenuo u prvi posao, nisu rekli evo ti pare, pa šta uradiš. Jer da je bilo tako, ja ne bih znao šta je novac. Rekli su mi, idi i digni kredit. Sad znam kako je otplaćivati kredit, kako je kalkulisati, hoćeš li zaraditi ili nećeš. Tad mi se to nije sviđalo, a sad vidim da su bili u pravu. Kroz to su me uveli u posao. Mislim da nasljednici firmi često nemaju pojma o finansijama, kreditima, troškovima. I meni bi tada bilo draže da su mi dali novac, ali tad ne bih znao ni šta to znači, ni koliko vrijedi sto maraka. Sad znam da je to najbolji način.

Odavno zna da će se susretati sa osporavanjima, i oguglao je. Njegov otac je govorio da, ako bi slušao „šta svijet priča”, on zapravo nema ništa, već samo radi za „prave vlasnike”, a njih ima koliko i različitih teorija. Miloševa osporavanja su jednostavnija i običnija, on je tek „tatin sin”.

– Susretao sam se sa tim pričama, njemu je lako, sve mu je otac obezbijedio, on može samo da uživa. Ali uvijek posredno, nikad meni to niko nije rekao. I to me pogađalo. Ali, sad vidim da oni koji imaju vremena da pišu po internetu, zapravo imaju – jer ne rade ništa, mrze svoj život i bave se tuđim. Više ne obraćam pažnju na zlurade komentare. Kad se priča o meni, onda mi je sve otac ostavio. A kad pričaju o ocu, onda je i njemu sve to neko drugi stvorio, to nije ništa njegovo. Pokušavao sam da nađem odgovor zašto ljudima trebaju takve priče. Ako si uspješan, onda si kriminalac, ne može to ništa legalno. Svako iskakanje iz prosjeka je dovoljno da hoće da ti skinu glavu. Trudim se da radim i da se ne osvrćem. Nisam neko ko se samo provodi i izbacuje slike na društvenim mrežama da pokaže kako mu je u životu.

Što smo stariji, mi se kao porodica sve više družimo. Vjerujem da će to biti prednost u poslu. Ne razmišljamo u stilu, mi ćemo naslijediti pa podijeliti svako sebi, već gledamo kako ćemo podijeliti obaveze

Najpoznatije etno selo nije zamišljeno odjednom, već se razvijalo postepeno. Prvo je počelo od konobe, uređene u etno stilu, a onda se širilo, koliba po koliba, pa zatim hotel po hotel. U obilasku onog dijela iz koga je sve počelo, Miloš objašnjava da nijedan stepenik razvoja nije prošao mimo njega.

– Svi smo radili još kao djeca. Prvo smo prodavali suvenire, točili sladoled, kopali bunar, pomagali na građevinskim radovima, vozili vozić, radili u restoranu kao konobari. Sve smo prošli. Tad nam nije bilo drago, jer drugari odu na bazene, na piće u grad… Ali, tako smo stekli radne navike i znam kako je biti konobar. Ne bolje od bilo kog konobara koji se samo time bavi, ali prošao sam i taj dio, znam osnovno, znam šta mogu da tražim od njega.

Čitav kompleks narastao je toliko da u sklopu ima dva fudbalska terena, jer su skoro nenamjerno otkrili novu poslovnu nišu, a to je obezbjeđivanje priprema sportskim klubovima. Klub po imenu onog iz rodnog sela Brgule, “Zvijezda 09” je obnovljen u Bijeljini, dugo je bio neobavezna zabava, a onda ga je Boris preuzeo i uveo u Premijer ligu BiH.

– Ogromni finansijski izdaci. Mora se prilagoditi infrastruktura, profesionalni ugovori, dosta toga što ljudi ne vide kad gledaju fudbal. Za potrebe Premijer lige smo izgradili teren sa pravom i vještačkom travom. Prednost svega je što smo tako napravili uslove za pripreme drugih klubova, pa kod nas dolaze ekipe iz svijeta; Evrope, Kine, Saudijske Arabije. O tome nismo razmišljali prije nekoliko godina, dok se nismo fokusirali na fudbal. Dosta ekipa dolazi, preporučuju drugima, jer za njihove prilike smo jeftini, a dajemo dobre uslove.

Trudim se da radim i da se ne osvrćem. Nisam neko ko se samo provodi i izbacuje slike na društvenim mrežama da pokaže kako mu je u životu

Otac Boris je odrastao kao dječak čija je sestra otišla na fakultet još dok je bio mali. I stalno mu je nedostajalo društvo za igru. Iz te nostalgije želio je veliku porodicu.

– Nama ne treba društvo, jer nas ima mnogo. Preklapale su se razlike, uvijek je neko imao svoj par. Sad, kako smo stariji, svi se možemo družiti i imamo zajedničke teme. Poslednjih godina smo sve više zajedno. To je u svakom slučaju prednost, a u budućnosti, vjerujem da će biti i u poslu, jer ćemo lakše raditi zajedno kad se već dobro poznajemo. Ne razmišljamo u stilu, mi ćemo naslijediti pa podijeliti svako sebi, već gledamo kako ćemo podijeliti obaveze. To je naša najveća prednost.

Ponekad poželim da se vratim u vojsku

– Turizam mi se čini kao najzahtjevnija stvar, sve drugo mi djeluje lakše. Definitivno zavisimo od dosta faktora, na koje se često ne može uticati ni najmanje. Za vrijeme korone, najteže je bilo u ugostiteljskom sektoru, kao i kada su bile poplave. Kad je kriza, ljudi se prvo odreknu ručkova, velnesa, hotela, svega što se smatra luksuzom. Svaka promjena u društvu se osjeti prvo u našem sektoru. A koliko je lijepo, toliko je i teško raditi sa ljudima. Mnogo je izazova i teškoća.

Trening kao odmor

– Treniram, vodim računa o ishrani. Nisam od onih – završio sam sa fitnesom, pa mogu da se kotrljam kao lopta. Jutros sam bio umoran, otišao sam na trening, pa na masažu i bazen, i odmah sam kao nov, pun energije. U Etno selu imamo velnes, spa centar… A inače, volim da putujem, ko ne voli. Cilj mi je da obiđem svaki dio planete. S obzirom da nisam putovao dok nisam završio sa vojskom, jer smo imali ograničenja, ne ide mi loše. Bio sam u Americi, Kini, Tajlandu i proputovao skoro cijelu Evropu. To me odmara i čini bogatijim. Svuda gdje odem, donesem nešto. U Americi možeš da vidiš nešto što će kod nas zaživjeti za 10 godina. Ako tamo vidim nešto što se može prenijeti, mogu biti prvi koji će u tome uspjeti ovde.