Najvredniji resurs na svijetu više nije nafta

Novi artikal počeo je da osvaja unosnu, brzorastuću industriju, izazvavši pritom goruću potrebu za uspostavljanje novih trgovinskih propisa koji bi regulisali protok ove nove robe. Prije samo sto godina, resurs koji je doveo do iste situacije bio je nafta. Danas, to su podaci – crno zlato digitalne ere

Titani tržišta, kao što su Alphabet, Amazon, Facebook i Microsoft, izgledaju nezaustavljivo – oni predstavljaju pet najvrednijih registrovanih kompanija svijeta. Njihov profit je u kontinuiranom rastu, a zajedno su u prvom kvartalu ove godine ostvarili zaradu od preko 25 milijardi dolara.

Takva dominacija izazvala je sve učestalije pozive na parcijalizaciju ovih megakompanija, na sličan način kao što je učinjeno sa kompanijom Standard Oil početkom 20. veka. Ipak, pitanje je koliko bi 100 godina staro rješenje odgovaralo današnjoj situaciji.

Prije svega, niti ko želi da živi bez Fejsbuka, niti ove kompanije značajnije krše uobičajene trgovinske propise. Istovremeno, uspon startapa kao što je Snapchat pokazuje da dominacija ne znači zatvoreno tržište i da ima prostora za nove elemente i inovacije.

Ali razloga za zabrinutost i pored toga ima. Kontrola nad podacima i informacijama pruža internet kompanijama ogrumnu moć. Stari pristupi i načini razmišljanja o kompetitivnosti, nastali u eri nafte, danas izgledaju zastarjelo i neprimjenljivo na nešto što se na Zapadu već naziva “data economy”, odnosno ekonomija podataka.

Šta se promijenilo? Pametni telefoni i internet učinili su podatke istovremeno sveprisutnim i vrijednijim. Šta god mi radili, gotovo svaka naša aktivnost ostavlja digitalni trag – sirovina koja se obrađuje u “destilerijama podataka”.

Kako se sve više uređaja – od ručnih satova do automobila – povezuje na mrežu, količina podataka tako raste. Procjenjuje se da će automobili bez vozača generisati oko 100 gigabajte podataka po sekundi! Istovremeno, tehnologije vještačke inteligencije (AI) uspijevaju sve brže i smislenije da obrađuju podatke i tako povećavaju njihovu vrijednost.

Algoritmovi su sada sposobni da procijene kada će mušterija biti spremna na kupovinu, kada je motoru potreban servis ili je određena osoba u opasnosti od oboljenja. Sve to dovelo je do toga da su mnogi industrijski giganti, kao što su General Electric i Siemens, već počeli da se predstavljau kao “data firms”, odnosno “banke podataka”.

Ogromna količina podataka potpuno je promijenila prirodu kompetitivnosti. Tehnološki giganti kao što je Fejsbuk, sakupljanjem sve više podataka, sve bilje znaju šta da poprave, čime dalje privlače sve veći broj ljudi, i tako sakupljaju još više podataka. Podaci su na taj način postali generatori “začaranog kruga” koji funkcioniše kao neka vrsta zaštite od propadanja i praktično garantuju kontinuiran rast.

Kako imaju sveznajuću poziciju u svojim tržištima i šire, tehnološki giganti mogu vrlo lako da odrede koji novi proizvid ima potencijala da postigne uspjeh, pa tako mogu ili da ga iskopiraju, ili da ga otkupe prije nego što privuče previše pažnje, odnosno prije nego što mu se značajno poveća vrijednost.

Nogi navode Facebook kupovinu WhatsApp-a za 22 milijarde dolara 2014., kada je imao samo 60 zaposlenih, kao primjer za ovakvu strategiju uklanjanja potencijalnih rivala.

Pružanjem dodatne prednosti već dominantnim kompanijama, podaci itekako utiču na kompetitivnost.

Neophodnost novog pristupa

Priroda podataka čini stare tržišne propise gotovo potpuno neupotrebljivima. Razbijanje firme kao što je Google na pet manjih ne bi ništa promijenilo, jer bi jedna od njih kroz određeno vrijeme sigurno postala dominantna.

Potrebno je radikalno preispitati moguće pristupe, a eksperti za sada nude dvije ideje.

Prva podrazumijeva da tržišna regulatorna tijela moraju da konačno pređu iz industrijskog doba u 21. vijek i razmotre činjenicu da se podaci ne mogu prosto prebrojati ili staviti na tas. Oni sada moraju imati u vidu da količina podataka u posjedu utiče na sklapanje dogovora i kupoprodajne cijene. Takođe, potrebno je ozbiljnije pratiti dinamiku tržišta i praviti simulacije koje će moći da odreda kako najbolje promovisati kompetitivnost na tržištu.

Drugi princip jeste da se smanji kontrola koju provajderi onlajn usluga imaju nad podacima i dati više kontrole onima od kojih podaci dolaze. Više transparentnosti bi svakako pomoglo, a u tome bi veliku pomoć odigrala spremnost vlada da otvore određene baze svojih podataka i tako omoguće javnosti uvid u ekonomiju podataka.

Remont tržišnih propisa u dobu informacija neće biti lak zadatak, ali ukoliko ne želimo da podacima vlada nekoliko giganata, koji sarađuju sa ko zna kojim vladama širom svijeta, nešto se mora preduzeti. (Newsweek)