Miuccia Prada – Životna priča najpriznatije modne dizajnerke današnjice
Kao da je ljudima i dalje neshvatljivo da je moda kćerka umjetnosti i kao što nije svako umjetničko djelo stvoreno za zid u dnevnoj sobi, tako ni svaki odjevni komad nije nužno za ormar.
Zamislite da ste rođeni u dinastiji modnih mogula čije bogatstvo datira još od 1913. godine. Zamislite onda da zamalo ne postanete dio moćne porodične firme, a kada postanete – utrostručite primanja i preokrenete naopačke i nju i sve modne kanone. Upravo ovo dogodilo se djevojci po imenu Miuccia Prada, najmlađoj unuci Maria Prade i trenutno najpriznatijem živom modnom dizajneru na svijetu.
Miuccia Prada, iako odrasla u porodici u kojoj se sve vrtilo oko mode, nije imala nikakve afinitete da uđe u dizajnerske vode. Štaviše, bježala je od toga glavom bez obzira. Već tokom školovanja pravila je čudne poslovne odluke (što će se kasnije znatno odraziti na njen dizajnerski izraz).
Naime, kad je završila fakultet profesionalno je počela da se bavi pantomimom u milanskom teatru Pikolo, zatim se tokom ’70. zaljubila u odnose s javnošću i burno se zalagala za prava žena, usput je stigla i da doktorira političke nauke, kao i da postane vlasnica male galerije savremene umjetnosti.
Porodičnom biznisu priključila se 1978. godine iz puke revoltiranosti. Godinama je tupila zube pokušavajući da objasni svojoj porodici kako posao stagnira i kako će Prada ostati upamćena samo po dosadnim kožnim tašnama – gotovo istim onakvim kakve je njen deda pravio kad je firma tek osnovana.
Miuccia Prada je odlučila da uzme stvari u svoje ruke i promijeni sliku o Pradi iz korjena. Drznula se da poljulja kožno kraljevstvo i od 1985. godine niko se više nije sjećao kako je Prada izgledala nekad. Ova godina bila je jedna od onih ključnih prekretnica za modu na planetarnom nivou, jer je Miuccia te 1985. lansirala svoje čuvene crne najlon tašne.
Uprkos tome što se nama iz perspektive sadašnjeg modnog skeptika to ne čini kao bog zna kakvo postignuće, pojava ovih tašni odjekivala je na sva zvona. Odjednom su svi željeli da imaju ovaj krajnje jednostavan ruksak, od još jednostavnijeg materijala, koji čak nije imao nikakav logo!
Od ovog trenutka postalo je jasno da se modna scena značajno mijenja.
Iako nije oduvijek bila zagrijana za nastavljanje porodične loze, od onog trenutka kad je stupila na mjesto vlasnika ove velike modne kuće Miucci je svakom zadatku ozbiljno pristupala. Čuvena izjava, koja najbolje svjedoči o njenom poimanju mode kao posla, jeste: „Umjetnost služi za izražavanje ideja i vizija. Moj posao, pored prenošenja umjetnosti na relativno nosive odjevne komade, jeste da prodajem. Morala sam da budem pravi mađioničar da bih napravila kombinaciju ova dva.“
Upravo je kombinacija odgovarajuća riječ. Čitavu modnu karijeru obilježile su kombinacije – lijepog i ružnog, modernog i staromodnog, uzvišene umjetnosti i visoke mode. Od početka je odbijala konvencije i umjesto štancovanih brendiranih komada garderobe stalno je kreirala nešto novo.
Kada je tokom ’70. godina glavna funkcija mode bila da obuče žene kao muškarce kako bi dobile lažan privid poštovanja, Miuccia je ženama otkrila pravi modni magični napitak – kombinovanje težih materijala sa ženstvenim detaljima, poput karnera, pastelnih boja i nakita. Tako nisu izgubile nježnost, a ipak su stvorile gard.
Isto tako, kad je tokom disko ere ’80. sve blještalo od napadnih neonskih boja, Miuccia je uzvratila udarac izbacivanjem prve ženske kolekcije spremne za nošenje, i to kompletno crne.
Miuccia Prada naprosto je umjela, a i dalje umije, da osluškuje vjetrove svoga doba. Nikada nije kreirala odjeću samo u komercijalne svrhe – kroz minimalistički ironični šik slala je vječno prijemčive poruke. To čak nisu bile ni poruke političke ili socijalne prirode. I sama je rekla:
„Ja sam politikom davno prestala da se bavim. Samim tim, poruke koje šaljem ne mogu da budu političke. Svako radi svoj posao – političari se bave politikom, ja se bavim umjetnošću i modom i poruke koje šaljem striktno su u vezi sa mojim sferama rada.“
Primjera radi, nešto što je na ovogodišnjoj Milanskoj nedelji mode preplavilo naslovnice jesu Pradine crop-top kreacije. Naime, crop-top je kratka majica iznad stomaka koja se već nekoliko sezona proljeće/ljeto pokazuje kao pravi hit na tržištu. Ipak, u želji da prikaže besmislenost ovog komada koji, za jedan sofisticirani modni ukus, isuviše otkriva, ukombinovala je crop-top majice sa debelim džemperima i čak kaputima.
Šta bi to trebalo da predstavlja? Naprosto, kako je i sama dizajnerka objasnila – sirovo, neposredno i direktno usklađivanje naizgled nespojivih komada. Male tajne velikih majstora za opstanak na modnoj sceni, ali opstanak pravog kvaliteta.
Pitanje koje je nezaobilazno za bilo kakvu manju ili veću diskusiju o modi sigurno je: „Zašto bi to iko nosio?”Kao da je ljudima i dalje neshvatljivo da je moda kćerka umjetnosti i kao što nije svako umjetničko djelo stvoreno za zid u dnevnoj sobi, tako ni svaki odjevni komad nije nužno za ormar.
Duchampov pisoar-fontana zasigurno je jedno od umjetničkih dijela koje je izazvalo najburnije reakcije u istoriji stvaranja, no ipak malo je vjerovatno da bi ga iko poželio u svojoj kući. Isti slučaj je i sa modnim kreacijama, naročito Pradinim.
Činjenica je da, iako možda nije svaki Pradin odjevni komad nosiv, ispunjava funkciju mode, a to su inovacija i pomjeranje granica. Prada se poigrava sa hitovima sezone i stavlja ih u krajnje neočekivan koncept, ali na tako perfidan i promišljen način da moda postaje univerzalna poruka koju svako razumije. Moda više nije samo stvar prefinjenog ukusa.
Naposljetku, da ljudi nisu toliko opčinjeni modnom institucijom koju je Prada izgradila, Pradine tašne i odjeća zasigurno ne bi bili najviše puta kopirani komadi u istoriji mode. Ova pojava svakako ide u prilog neprikosnovenoj uticajnosti ove modne kuće.
Bilo kako bilo, da nije Miuccie, Prada bi najvjerovatnije ostala samo fabrika finih kožnih tašni. Ovako, izrasla je u ozbiljno konkurentnu modnu velesilu, koju će teško iko zbaciti sa pijedestala.
Zahvaljujući njoj, imamo modu kakvom je danas poznajemo – modu koja ne zazire od kritike i konvencija, koja je slobodna da se razvija, opominje i usmjerava – modu, koja je od klasičnih uzora iz umjetnosti pokupila ono najbolje i pružila mu savremeni šmek.