KATARINA WITT – Ledena kraljica rođena je u Sarajevu

Jedna od najvećih zvijezda ZOI 1984, Bruk Šilds na klizaljkama, otapala je led bravurama u Zetri, ali i danas, kao jedan od najvećih sportista svih vremena, ne zazire od novih izazova koje ekskluzivno otkriva za The Prestige
Razgovarala SNEŽANA ILIĆ

Dvostruka olimpijska šampionka u umjetničkom klizanju (Sarajevo, Kalgari), četiri puta uzastopno prvakinja svijeta i bezbroj puta najbolja u Evropi, zahvaljujući temperamentu, gracioznim i sigurnim pokretima, izvodila je najvratolomnije tačke.

Sa osam godina u rodnom gradiću Karl-Marks-Štat, nedaleko do Berlina, njen talenat primjetila je autoritativna Juta Miler s kojom će ući u olimpijski tim. Godine napornog treniranja u strogom režimskom okruženju, kakvo je tada vladalo u Istočnoj Njemačkoj, vješto je prikrivala.

Milka Babović će kroz tv prenose opisati raskoš njenog dvostrukog aksela, ali i mladalačko lice a la Bruk Šilds koje je bilo i najljepše lice socijalizma. To će kasnije Katarini i te kako pomoći da se posveti šou programu Stars on Ice, s kojim je napunila čak i njujorški Medison Skver Garden, što je uspjelo jedino Muhamedu Aliju i Tajsonu. Naravno, imalo je uticaj i to što je jedna od najpoznatijih sportistkinja u SAD, gdje je gotovo deceniju (1991-2008) nastupala u profesionalnoj američkoj reviji.

Za Sarajevo sam sentimentalno vezana. Ono je najznačajniji događaj u mojoj karijeri. Publika me je bodrila do zadnjeg takta. Sve je bilo bajkovito: od olimpijskog sela, Jahorine, takmičenja, do atmosfere

Ni filmskim rediteljima nesvakidašnji potencijal Katarine Witt (Vit) nije promakao, pa se ostvarila u nekoliko filmova. Za Karmen na ledu nagrađena je prestižnim Emijem, potom slijedi Ledena princeza a pored trilera Ronin s Robertom de Nirom, koji joj je redovno slao bukete crvenih ruža, pojavila se i uz Tom Kruza (’Džeri Megvajer’).

Iako je kao sportsku divu prati epitet ledene kraljice, ona je sve samo ne hladna; nikad se nije držala na distanci od ostatka svijeta. Glamurozni magazini utrkivali su se da je imaju na naslovnoj strani a onda je krajem 90-tih podigla prašinu poziranjem za Plejboj na Havajima. Bilo je to drugo najprodavanije izdanje u istoriji ovog muškog magazina; poslije Merilin Monro.

Pored Mekinroa, Bekera, Monike Seleš, Alberta Tombe, promoter je Fondacije Laureus, koja pomaže talentovanoj djeci iz zemalja u razvoju i čiji je član žirija koji bira najuspješnijeg sportistu; već drugu godinu svoj glas daje Novaku Đokoviću.

Kada se 1998. oprostila od ledene piste, objavila je autobiografiju ‘Moje godine između obaveze i opuštanja’.

Da li su vam toliki silni treninzi oduzeli djetinjstvo?
– Nisam tako tragično doživljavala svoju najraniju mladost. Voljela sam da treniram. Istina, bio je to naporan, krvav rad, ali mi ništa nije teško padalo. Da, frau Miler bila je jako stroga pripadnica stare škole i osoba koju sam doživljavala kao drugu majku, iako je često znala da mi dobaci kako sam debela i spora. Kad bih joj odgovarala da nikad nisam bila mršava i da ću uvijek voljeti da jedem, ona bi se još više razljutila i tjerala me da držim dijete ne bi li ušla u nov kostim. Zabavno je kad se toga sjetim, mada nekome možda izgleda kao da sam cijelo djetinjstvo provela u logoru. Ali, da nije bilo rigoroznih treninga vjerovatno nikad ne biste ni čuli za mene.

Sav taj trud potvrdiće se najprije u Sarajevu, na ZOI 1984. Kako pamtite Sarajevo?
– Za Sarajevo sam sentimentalno vezana. To je, bez sumnje, najznačajniji događaj u mojoj karijeri. Imala sam samo 18 godina, a prva zlatna medalja koju sam osvojila bila je upravo ta olimpijska. Ima li veće radosti za jednog sportistu? Publika me je bodrila od prvog do posljednjeg takta. Sve je bilo bajkovito: od olimpijskog sela, Jahorine, takmičenja, do cijele atmosfere. Vratila sam se u domovinu, a već na aerodromu me je dočekalo nekoliko hiljada ljudi. Izašla sam iz aviona, pogledala ispred, i iznenađena brzo utrčala natrag u avion. Obožavaoci su me danonoćno čekali ispred kuće u nadi da će me dotaći ili bar vidjeti.

Ali, i službenici državne policije pomno su pratili svaki vaš korak?
– Često me pitaju zašto ne kritikujem vrijeme koje je za mnoge bilo mračno, tiransko. Zašto bih? Ta država mi je pružila sve, nagradila me je za svaki uspjeh… Moji roditelji su podnijeli veliku žrtvu kako bi od mene stvorili prije svega čovjeka, pa tek onda šampiona. Nisu imali novca, tako da smo od države dobijali svu potrebnu, inače preskupu opremu. Pričalo se kako sportistkinjama iz istočnog bloka ne daju hranu ako ne treniraju dovoljno dobro, ali to ne mogu da potvrdim. Sistem je proizvodio vrhunske sportiste, ulagao u nas, a ja sam bila dijete tog istog sistema. Čak i kada sam znala da mi prisluškuju telefon, zbijala sam šale na njihov račun. I dalje živim u istočnom dijelu Berlina. No, mnogi moji poznanici tvrde da im je ranije bilo bolje.

Nedostaje vam društveno uređenje zemlje u kojoj ste rođeni?
– (osmijeh) Klizaljke su bile sav moj život, ledene staze bile su jedino u šta sam gledala. Svojevremeno sam obećala naciji da ću klizati dok god budem bila zdrava. Ali, stigle su neke nove generacije mladih lavica koje marširaju žestokim koracima. Drago mi je što je vrijeme na njihovoj strani.

Dok su jedni bili obradovani poziranjem za Plejboj drugi su se pitali šta vam je to trebalo?
– Sve u životu sam radila onako kako sam htjela i smatrala da je najbolje za mene. Nikad me nije interesovalo šta drugi misle. Ponosna sam na te fotografije, mada sebe nikad nisam doživljavala kao neku seks bombu. Čak mi je, u najmanju ruku, to bilo smiješno. Godinama su me progonili iz Plejboja, i kad su se konačno sve kockice poklopile, osmjelila sam se i riješila da pokažem neku drugu Katarinu Vit, do tada poznatu samo po skromnosti i smjernosti. Možda iz inata, a možda i iz želje da dokažem da je sve na meni apsolutno prirodno i normalno, prihvatila sam poziv za slikanje. Ne, nije bio u pitanju novac. Dobar izgled mi je svakako puno pomogao u karijeri, jer je u umjetničkom klizanju pored vještine i harizme veoma bitan i opšti utisak.

Može li u nekoj mjeri popularnost da smeta?
– Kad na ulici primjetim kako prolaznici šuškaju za mnom, okrenem se i sa osmjehom kažem: Da, to sam ja! Da li želite autogram?!

Sve ovo vrijeme živjela sam dva života: kao sportista svjetskog glasa i obična žena iz nekog mračnijeg dijela Evrope, između dva sistema vrijednosti, ekstremnog komunizma i ekstremnog kapitalizma… Odrasla sam u Štakenu, istočnom predgrađu Berlina, i svakog dana sam gledala u onaj zid, pitajući se da li je bolje ovdje ili tamo negdje, preko njega. Prije podjele grada, na tom mjestu bila je pruga. Šine koje su vodile u zapadni dio su izvađene. Kasnije, kad je stigla sloboda, meni više to nije bilo zanimljivo.

Uspješno si zaigrala i na filmu! U ekranizovanoj verziji Snježne kraljice  koreografiju si sama osmislila. Sjajno!
– Nema neke posebne formule za uspjeh, i vjerovatno neću reći ništa što već nisu izjavili mnogi prije mene. Prva, najvažnija stvar je da morate voljeti ono što radite. Ne može svako ko se bavi sportom postati zvijezda, to već u startu treba da bude jasno. I pogrešno je počinjati bilo šta u životu s takvim ciljem. Od malih nogu težila sam najboljem, trudila se da pružim najviše od sebe, posljednji atom energije ulagala u svaki pokret, svaku piruetu… Naravno, bilo je trenutaka kada sam bila odlučna da odustanem od svega, ali moj san bio je suviše lijep, suviše jak… Deklarisala sam se kao sportista, ali i kao umjetnik, zabavljač koji je živio za pažnju auditorijuma. Jer, umjetničko klizanje je više od sporta, to je performans u punom smislu riječi. Često su me zbog moje najveće ljubavi boljela leđa, ostavila sam na ledu možda previše znoja i krvi, ali nikada nisam zažalila. I da mogu, sve bih na isti način ponovila.