Vico Zeljković: Ne krijem se ni iza čega, sem rezultata

Navikao sam na pritiske, očekivanja i osporavanja.  Ne bježim od toga ni ko sam, ni šta sam, ni ko je dio moje porodice. Neke stvari zbog toga se ostvare lakše, neke teže, na kraju je ipak bitno kakav si čovjek i da li si sposoban da nešto uradiš. Gledam stvari iz fudbalskog ugla i očekujem da će tako raditi i drugi. Možemo mnogo toga da pokrenemo i promijenimo na bolje, ako budemo ljudi od dogovora

razgovarao DRAGIŠA ĆORSOVIĆ   foto Aleksandar ARSENOVIĆ /copyright The Prestige

Pojava Vice Zeljkovića u svijetu domaćeg fudbala bila je iznenađenje za one koji nisu znali ko je i odakle dolazi. Nisu se sjećali nekog ko je igrao kao kadet za Borac, a onda se preorijentisao na košarku, u kojoj je takmičarski nastupao, prije nego što se odlučio da se posveti studiranju ekonomije. Kada je došao na čelo fudbalskog kluba Borac iz Banjaluke kao prvi cilj je zadao stabilizaciju kluba i vraćanje dugova koji su gušili rad. I zbog kojih je kažnjavan izbacivanjem u niži rang takmičenja. Ubrzo nakon toga, Borac se vratio u Premijer ligu, pa izborio učešće u evropskim takmičenjima. Zeljković je izabran za predsjednika Fudbalskog saveza Republike Srpske početkom 2020., a nakon toga projektovan je za predsjednik FSBiH. Ovo će biti prvi put da neko iz Republike Srpske bude predsjednik FSBiH, osam godina od kako je krovni savez BiH prestao sa praksom da ima predsjedništvo u kojem se tri člana rotiraju na mjestu predsjedavajućeg. Zeljković će istovremeno ostati na čelu FSRS, jer za to nema statutarnih prepreka, a istovremeno svjedoči o njegovoj energiji da se uhvati u koštac sa više problema istovremeno. Jer, i bez krize koja pokazuje svoje lice i u sportu, domaći fudbal je u velikim problemima i traži rješenja. Dio njih je riješen ulaskom novog sponzora koji će olakšati organizovanje takmičenja u Premijer ligi i funkcionisanju Saveza, dok drugi dio traži energiju i rad. Zeljković se u Borcu pokazao kao neko ko je u stanju da stabilizuje klub, u kome danas zbog obaveza u Savezu ne provodi vrijeme i ne učestvuje u njegovom funkcionisanju, a vjeruje da će neku vrstu stabilizacije napraviti i sada kad je zadužen da brine o svim klubovima.
– Kada sam došao u Borac, klub je imao 13 miliona dugovanja. Svi ljudi iz mog okruženja, sa kojima se družim i pričam o poslovnim idejama, su mi savjetovali da ne ulazim u to. Ne zato što nisu vjerovali da imam snage, energije ili vizije kako da to uradim i na koji način to treba rješavati, već jednostavno, problemi su bili preveliki. I svi koji su tu bili i mijenjali se, a bilo je raznih ljudi iz političkog, javnog i društvenog života, nisu uspjeli sa Borcem da naprave ovo što smo mi uspjeli. Nakon jednog ciklusa možemo biti ponosni na sve što je urađeno i na rezultate koje vidim kad pogledam iza sebe. Bez obzira kako to zvučalo, u prošlosti je Borac radio na pogrešan način, postavljao se pogrešno prema ostalim klubovima iz Republike Srpske i pravio sebi neprijatelje. To je nonsens, ali kada te stvari sklonimo sa strane, sigurno da je Borac najveći klub u Republici Srpskoj i treba biti perjanica razvoja fudbala kod nas. Za navijače, simpatizere i sportsku javnost su najvažniji rezultati i ja se slažem da je to bitno, ali ono što je još važnije za Borac jeste da smo uspjeli klub dovesti do pozitivne nule.

Krucijalna dugovanja iz prošlosti su isplaćena i to je sada zatvorena priča. Klub ima stabilnost da se bavi samo tekućim problemima. Bitno je da se ostvaruju planovi koji su postavljeni a odnose se na to kako klub treba da se razvija. Misli se na infrastrukturu, na pravljenje Borčevog kampa, jer bez omladinske škole nema budućnosti. Period na čelu Borca za mene je bio zanimljiv i lijep, ali i jako težak. Bilo je veoma teških trenutaka, puno razočaranja, ali na kraju jedno važno iskustvo, bez koga je teško preći na viši nivo. Sigurno da je vođenje Saveza viši nivo, jer tu se ne radi o jednom klubu, već o svim. Zato je to važno iskustvo.

Gdje se planira izgradnja kamp fudbalskog kluba Borac?
– Trenutno sam manje u klubu i manje uključen u njegov rad. Imam komunikaciju sa prijateljima, pa znam da postoji nekoliko lokacija, ali odlučuje cijena zemljišta i mnogo drugih faktora koji će uticati na konačnu odluku. Direktno u mojoj nadležnosti su odluke FSRS, gdje smo pokrenuli projekat u Prnjavoru, gdje želimo da napravimo fudbalski centar Republike Srpske. Tu je urađen teren sa vještačkom travom, planirana su još dva terena, zatim izgradnja hotela, što je sve dugoročna investicija, kako bi imali kompleks sa terenima i smještajem.

Opština Prnjavor tu planira izgradnju drugih sadržaja, poput bazena. Biće to sportski kompleks na čast svim klubovima u RS i svim generacijama koje dolaze. U budućnosti moramo obratiti pažnju na akcije fudbalskog saveza u smislu rada sa selekcijama FSRS. Mi imamo pravo da radimo sa selekcijama do 13, 15, 17, 19 i 21 godine, i one će funkcionisati, okupljati se, raditi u kampovima i igrati utakmice. Što se tiče A reprezentacije Republike Srpske, to je malo složeniji slučaj, ulazi u političku sferu. Za sad sam za opciju da radimo ovo što možemo, a da ostalo ostavimo za kasnije. Biće prilike i za to!

Pronašli smo generalnog sponzora i prepolovili kotizacije koje klubovi moraju plaćati. To je velika stvar u cilju da im pomognemo da opstanu

Kada je bilo najteže, kada ste poželjeli da odete?
– Kada je Borac izbačen iz Premijer lige za zelenim stolom, zbog famoznog slučaja Džaja. Ne zbog rezultata na terenu, već zbog odluke administracije FSBiH, Borac je morao u niži rang takmičenja. Naravno, taj dug je postojao, niko ga nije sporio, ali u tom trenutku bilo je frapantno to što je slična situacija bila i ranijih godina, ali uvijek se uspijevao naći zajednički jezik sa Savezom da se nađe način da se nastavi sa takmičenjem. Mi smo do tada pokazali dobru volju jer smo sve druge probleme i dugove počeli da rješavamo i svi su to znali. U tom trenutku Savez nije htio da uspostavi dijalog sa nama kakav je postojao ranijih godina. To je bio veoma težak trenutak za mene lično i za klub.

Nije bilo lako poslije toga se oporaviti i opet vratiti. Mi smo imali iskustvo ispadanja u Prvu ligu RS kad smo tek došli u klub. Dočekao nas je velik zaostatak na polusezoni u Premijer ligi, borili smo se, ali ispali u zadnjem kolu. Nakon toga smo se ekspresno vratili u Premijer ligu, počeli da slažemo kockice, izborili opstanak na terenu, ali desilo se izbacivanje za zelenim stolom. Težak trenutak za sve, veliki šok. Razmišljao sam da sve napustim. Ipak, vođen ljubavlju prema klubu i time koliko ljudima u Banjaluci, a i šire, znači Borac, natjerao sam se da nađem novi motiv i energiju.

Sa vama je došla nova ekipa, promijenili ste brojne stvari i funkcionisanju Borca i u marketingu?
– Sigurno da bez dobre ekipe ljudi ništa nije moguće ostvariti. Pojedinac u bilo kom poslu ne može uraditi sve sam niti ideje i vizije sprovesti u djelo. Sigurno da je tim osnova svega i ekipa tih ljudi je zaslužna koliko i ja sam. Dobro je da je većina tih ljudi ostala u klubu i on ima stabilnost i dobru priliku da dugoročno nastavi razvoj. Čitao sam o tekućim problemima, jer nisam dugo bio na stadionu zbog preokupiranosti drugim obavezama pa sam se informisao tako, i to je uglavnom neka vrsta spinovanja. Ne u smislu da problemi postoje, već da je to nešto što se ne može riješiti. Jer, to je sve manje-više pod kontrolom. Znam da će biti isplaćeno sve što se spominje na relaciji sa pojedinim igračem sa kojima je prekinuta saradnja. To su žive stvari, koje se dešavaju i rješavaju, i tome ne treba pridavati preveliku pažnju. Svako ko prati fudbal i Borac, zna da svi u Borcu budu isplaćeni. Isplatili smo neka decenijska dugovanja i oko toga nema problema.

Došli ste u vrlo teškom trenutku u FSRS, koji je bio praktično polumrtav, nije funkcionisalo mnogo toga. Dobili ste deklarativnu podršku od većine u Savezu, koliko je to bilo iskreno?
– Znate kako, uvijek u životu i poslu imate grupu ljudi koja živi tako što prepoznaje šta će se desiti, pa na osnovu toga i iz nekih svojih interesa i potrebe da budu tu, okrenu svoja mišljenja preko noći. Što se mene tiče, to je sa poslovne strane u redu, a što se tiče ljudskosti, može se o tome komentarisati na ovaj ili onaj način. Sigurno je da sam i ja tome donekle kriv. Kad pričam o tome, pričam o ljudima koji su bili uz bivšeg predsjednika, a onda se okrenuli i podržali mene. Moram da pohvalim sve te ljude jer to nisu uradili na osnovu ovog što sam pominjao, na osnovu interesa, već zbog toga što im je stalo do fudbala i prepoznali su novu energiju, projekte koje sam prezentovao i ideje o tome kako sve treba da izgleda. Kad pričam o Fudbalskom savezu Republike Srpske, i tu sam došao u lošem trenutku, jer je sve bilo u lošem stanju. Ne mogu da kažem da je danas sve puno bolje, ali moram da naglasim taj loš trenutak, jer je korona virus spriječio osam od deset planova koje smo zacrtali za budućnost.

Moramo poboljšati uslove za treniranje fudbala, a to znači poboljšanje infrastrukture. Imamo plan da napravimo dvadeset terena sa vještačkom travom širom gradova RS, za šta nam treba 10 miliona maraka

Ono što svako mora da prizna i to je vidljivo, jeste da smo uradili neke krucijalne stvari. Donijeli smo odluku da prvi put u istoriji oslobodimo sve klubove kotizacije za 50 odsto, i to je u finansijskom smislu veoma izazovan potez. Govorimo oko 800.000 marka na godišnjem nivou. FSRS je do sada imao budžet od oko 700.000 maraka, što govori koliko je ova odluka velika za Savez, jer to sve treba održati bez tih prihoda. Prvi put smo u istoriji lige uspjeli da dovedemo generalnog sponzora lige M:Tel. Za kratko vrijeme su urađene te dvije krucijalne stvari, a za budućnost imamo planove da to održimo, jer u pitanju je funkcionisanje i drugih nižim takmičenja koja nisu atraktivna sponzorima i medijima. Za sada, ovo je dobra infuzija za fudbal u Republici Srpskoj, na način da sačuvamo što više klubova. Vremena su teška, mnogi kolektivi neće izdržati finansijsku krizu, a na nama je da olakšamo rad svim klubovima.

Osim toga, sigurno imate planove i za unapređivanje postojećeg stanja?
– Naravno. Osim održavanja onog što imamo, planiramo da radimo na unapređenju drugih stvari, ali nas je u tome samo trenutno spriječila pandemija. Imamo planove i projekte da poboljšamo fudbalsku infrastrukturu, kao što je izgradnja dvadeset terena sa vještačkom travom širom Republike Srpske. To će u svim sredinama poboljšati uslove bavljenja sportom, a onda bi tako u profesionalnom smislu omogućilo da talenti napreduju i da dobijemo dobre fudbalere. Ali taj projekat nije striktno vezan samo za pravljenje igrača, već motivisanje mladih da se bave sportom i da su sklonjeni sa ulice. Danas za bavljenje sportom ipak morate obezbijediti sve uslove, a tereni sa vještačkom travom su nešto što u Evropi dobro funkcioniše i pokazali su se u praksi kao dobri. Taj projekat od 20 terena košta blizu 10 miliona maraka, jer uz teren je potrebno obezbijediti i prateće stvari, od golova, klupa, ograde, rasvjete da bi se održavali noćni treninzi. To je dobar projekat, koji ćemo se truditi da realizujemo u prvom mandatu za koji smo dobili povjerenje, i nadam se da ćemo ga završiti što prije.

Imate dobre veze sa fudbalskim savezom Srbije, kao i sa drugim savezima u regionu, ali vjerovatno dosta očekujete od UEFE, jer bez njihove pomoći se to teško može ostvariti?
– Tako je, UEFA i FIFA su nešto bez čega mi ne bi mogli opstati. Budžet krovnog saveza BiH je oko 20 miliona maraka, i 90 odsto tog novca je priliv iz UEFA i FIFA. Samom tom činjenicom jasno je kako stvari funkcionišu. Naravno da postoje razni grantovi i projekti koje finansiraju te dvije organizacije, i mi ćemo pokušati da dobrim idejama dođemo u mogućnost da povučemo dodatna sredstva koja bi uložili u infrastrukturu. Ono što je najbitnije za sam fudbal je da se ona razvije. Kao što je taj projekat terena sa vještačkom travom najbitnije za fudbal RS, za Premijer ligu je najvažnije da se izađe sa projektom uređenja terena premijerligaša po standardima UEFA. Imamo pozitivan primjer kako je to uradila Hrvatska, tako da postoji način i bitna je volja, ideja i energija, a bitno je raditi pametno da se dođe do tih sredstava. Prioritet za budućnost biće nam izgradnja infrastrukture i na tome ćemo bazirati naše dugoročne ideje, jer je to osnov za razvoj fudbala.

Trenirao sam fudbal do kadetskog uzrasta, i kad sam vidio da se neću moći baviti na nekom vrhunskom nivou, prestao sam. Onda me je društvo odvuklo na košarku, igrao sam Prvu ligu RS u dresu Igokee

Nakon duže vremena u fudbalu RS napravljeni su neki transferi i ne mala sredstva su stigla u kasu klubova. Sve to poboljšava stanje klubova.
– Jeste, bez toga klubovi na ovim prostorima ne mogu da funkcionišu, moraju težiti ka tome. Međutim, jako je težak put do toga da se igrač proda vani. Premijer liga BiH nije liga koja je posebno cijenjena vani i teško je odavde prodati igrača. Ipak, uz dobar rad moguće je ostvariti pozitivne primjere. To smo započeli kad sam došao u Borac, i sa prodajom Danilovića smo pokazali da je moguće – to je dobar primjer. Ima u Borcu još mladih igrača koji su dovedeni i od kojih se može očekivati da Borac od njihovih transfera može ostvariti značajne prihode. Tu je primjer Jove Lukića, napadača koji je zadivio mnoge i tu se može očekivati još jedan transfer, koji će možda premašiti Danilovićev.

Vodeći klubovi Premijer lige uz dobar rad mogu napraviti dobre transfere – od pola do milion eura. To je za ovu ligu solidan učinak i iz toga se može naći finansijska opravdanost i sredstva za finansiranje kluba. Klubovi u Evropi funkcionišu na jednostavan način, prihodi od ulaznica, TV prava i prodaje igrača. Naši klubovi najbrže mogu ostvariti prihode od prodaje igrača. Za ulaznice je potrebno privući publiku na stadion, da se naprave bolji stadioni, jer kad imate loše terene ljudi će teško doći na utakmicu, radije će je gledati na televiziji, ili će gledati evropski fudbal.

Početkom godine ulazite u novi izazov, bićete predstavljen kao novi predsjednik FSBIH, prvi na toj poziciji iz RS. Mnogo izazova je pred vama. Čini li vam se da ste dobro prihvaćeni od većine javnosti?
– Sigurno je izazov i težak posao. Živimo u kompleksnoj državi i što to prije prihvatimo, nešto ćemo moći da uradimo. Fudbalski savez BiH je na tim principima funkcionisao na jedan korektan način i mislim da tu neće biti problema, iako postoje razni pokušaji opstrukcije i medijska spinovanja. Nažalost, kod nekih u FBiH, realnost da Srbin iz Republike Srpske bude na čelu saveza nije oduševljavajuća, ali upoznao sam i mnogo dobrih ljudi u Sarajevu koji su pozitivno nastrojeni i gledaju sve sa fudbalske strane. Mene takođe zanima samo ta sportska strana i vjerujem da u svim sredinama ima dobrih ljudi bez obzira na naciju, koji žele da sarađuju i funkcionišu na dogovoru.

Svuda klubovi žive od sponzora, prodaje ulaznica, TV prava i prodaje igrača. Dok ne sredimo stadione na kojima će publika imat vrhunski ugođaj, ostaje nam da proizvodimo mlade i kvalitetne igrače

Ja znam ko sam i odakle sam, ali isto tako nikog ne mrzim i ljude ocjenjujem po tome kakvi su, a ne ko su. Bez dogovora će teško ići, a ja smatram da nam je potreban dijalog i dogovor, jer ja sam čovjek dogovora. Možemo dosta toga da pokrenemo, imam plan i znam kako treba da izgleda organizacija FSBiH u kome je potrebno dosta promjena. Siguran sam da možemo da napravimo dobre stvari za fudbal u čitavoj BiH, jer svi imaju ista prava. Mislim da se budžet od 20 miliona maraka treba puno bolje usmjeriti, i znam kako to treba u budućnosti da funkcioniše, kako pronaći nova sredstva i za šta.

Vaš porodični pedigre je takav da su mnogi odmah konstatovali da je vaš ujak Milorad Dodik. Koliko taj pritisak utiče na vas ili se ne obazirete?
– Kao što sam rekao, kao što znam ko sam i odakle sam, tako znam odakle potičem i to je činjenica kojom se ponosim. Od toga ne bježim i kažem da ću stajati iza toga. Mene to sa jedne strane obilježava, a sa druge, onaj ko želi da bude realan i da stvari posmatra sa fudbalske strane, može to gledati na potpuno drugi način. Mi ovdje razgovaramo o fudbalu i želim da se ponašam u fudbalskim okvirima. Do sada sam tako radio i tako došao do svega ovoga, do pozicije da svoje ideje sprovedem u djelo. Tačno je ko je moj ujak i ja se iza toga neću kriti. Neke stvari u životu je zbog toga lakše ostvarite, postoje stvari koje je teže ostvariti. Na kraju je sve do čovjeka, kako će se ponašati u samom životu, u društvu i u poslu. Kada sam se odlučili za ovaj korak u fudbalu, naravno da sam se konsultovao i sa njim. Kad je riječ o nekim krucijalnim stvarima razgovaramo kao što to čine u svim porodicama.

Bili ste redovni na utakmicama Igokee, dakle veliki ste ljubitelj košarke?
– U mladosti sam dugo trenirao košarku, to ljudi nisu znali. Kao osnovac sam počeo da se bavim sportom, trenirao sam fudbal prvo u školi fudbala Džaja, a poslije sam prešao u Borac. Tamo sam trenirao kao pionir i kadet, i u kadetskom uzrastu sam shvatio da ne mogu da uspijem na profesionalnom nivou, da igranje fudbala ne može biti nešto od čega mogu živjeti u budućnosti. Prestao sam da treniram fudbal, a kako je dio mog društva trenirao košarku, počeo sam da treniram taj sport. Igrao sam u jednom periodu za Igokeu u prvoj ligi Republike Srpske, ali naravno sve je to bilo na bazi mladalačke ljubavi prema sportu. Prestao sam da treniram kad sam upisao ekonomiju. Bio sam redovan na utakmicama, a u zadnje vrijeme rjeđe, zbog nedostatka vremena. Volim pogledati košarkašku utakmicu kao i fudbalsku, a volim i rukomet.

Volite i da skijate?
– Skijanje mi je neka vrsta rekreacije, a volim i tenis. To su dvije stvari u kojima uživam. Ujedno je lakše, ne treba puno ljudi da se bavite tim sportom.

Ko vam je bio omiljeni igrač?
– Ronaldo, onaj stari, Zuba, kako su ga zvali. To mi je bio ljubimac iz dječačkih dana. U košarci nisam imao toliko omiljene igrače, volio sam Stojakovića i Divca, ali mi niko nije bio uzor kao Ronaldo.

Za koga navijate, ako predsjednik Saveza može imati svog favorita? To je sigurno Borac, a prije njega, da li su to Zvezda ili Partizan?
– Prije Borca ne postoji niko. U djetinjstvu sam navijao za Borac. Partizan i Zvezda su neka naša svakodnevica od koje se ne može pobjeći, jer vas od rođenja u porodicama usmjeravaju ka ta dva kluba. Kao dječak, bio sam simpatizer Crvene Zvezde, ali kako sam lokalpatriota, prestao sam da je pratim na taj način, pa je Borac moj izbor. Što se tiče evropskih utakmica, više sam pratio Zvezdu nego Partizan.

Da li je bilo ’’porodičnih sukoba’’ zbog navijanja za različite klubove?
– Bilo je dječačkih podbadanja. Brat Igor, koji je mlađi od mene dva mjeseca, i ja smo navijali za različite klubove. Posebno je bilo izazivanja kad se igra derbi. Sa Miloradom sam išao na utakmice, ali sam imao taj problem jer sam morao gledati Partizan, jer je on išao samo na njegove utakmice. Ali, tako sam podjednako blizak svim klubovima i sad mi je drago kad ostvaruju dobre rezultate u Evropi. Moj rođeni brat Bogoljub je u upravi Borca, on je isto opčinjen fudbalom, bavi se u klubu marketingom i zato imamo puno zajedničkih tema.

PORODICA I DJETINJSTVO
Majka uvijek ima veliku ulogu u vaspitanju djece. Otac je, takođe, imao veliku ulogu, ali je veći posao na majci. Otac je vojno lice i imao je posebnu crtu vaspitanja, završio je vojnu školu u bivšoj Jugoslaviji pa je tu disciplinu prenosio na nas. Prije rata smo jedan period živjeli u Splitu, gdje je otac bio na službi. Ja sam bio mali i ne sjećam se toga. Pred početak rata, majka nas je dovela u Banjaluku, a otac je ostao. Bilo je problema, bili su zarobljeni u kasarni, a bio je i u zarobljeništvu neko vrijeme. Ratni period je bio težak za nas, kao uostalom, i za sve ljude na ovim prostorima.