Dr ALEKSANDAR STAJČIĆ: U poslu je najvažniji osmijeh

Privatna inicijativa učinila je da se sektor stomatologije razvije do mjere da se više ne percipira kao sektor koji je na usluzi domaćem tržištu, već i posredno kao grana koja može da “uvozi novac”. Na stotine stomatologa raspolažu sličnim znanjem, a po Aleksandru Stajčiću, ono što odvaja jedne od drugih je set socijalnih vještina i pristup pacijentu. Tako je osmijeh kategorija važna i za stomatologa i za pacijenta

razgovarao MARKO ŠIKULJAK      foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Stomatologija je posebna po tome što je oblast zdravstva u kojoj estetika igra posebnu ulogu. Ona je neodvojiva od zdravstvenog aspekta, sam utisak pacijenta igra veliku ulogu, a time i umijeće sa ljudima čini neodvojiv set vještina koje jedan stomatolog treba da posjeduje. Ovo je dio iskustva uspješnog doktora stomatologije Aleksandra Stajčića, iza kog je više od 20 godina iskustva u radu i 15 godina vođenja privatnog posla. Prvo ordinacije, koja potom prerasta u kliniku koja zapošljava više stručnjaka i pruža čitavu stomatološku uslugu.
– Mi pokrivamo čitavu stomatološku zaštitu, od preventivne stomatologije, to je rad sa trudnicama, dječija stomatologija i tinejdžeri. Zatim kompletna protetska rehabilitacija, u smislu zbrinjavanja pacijenata kojima nedostaju zubi što metalokeramičkim ili cirkokeramičkim krunama i mostovima, pa ortodontalna stomatologija, gdje rješavamo probleme u zagrizu ili estetske intervencije ispravljanja zuba. Kao oralni hirurg bavim se kompletnom hirurgijom i implantologijom. Ono što nas izdvaja od ostalih je to što imamo 3D rendgen aparat i ne moramo slati pacijente na snimanje kod drugih. Nabavili smo i skener gdje umjesto klasičnog uzimanja otiska kod pacijenata kojima radimo protetiku, sada to radimo puno lakše i brže, jer tehničari dobijaju otisak u digitalnom obliku, što je lakše i za pacijenta i za tehničare koji brže mogu završiti posao. Početkom sledeće godine ćemo se kompletirati sa glodalicom, pa ćemo imati mogućnost da pacijentima koji dođu kod nas, ukoliko im nedostaje jedna, dvije ili tri krunice, njih napravimo u roku od 24 sata. To je značajna pogodnost za pacijente, jer smo od uzimanja otiska pa do izrade trebali 4-5 dana, a kod većih radova i sedam. Sve će biti mnogo brže.

I kad izliječimo jedan zub, mi njega moramo završiti tako da bude estetski prihvatljiv, tako da su estetika i zdravlje u ovom poslu neodvojivi

Da li to omogućava razvoj dentalnog turizma, jer za nekog ko dolazi van Banjaluke zahvat može da se obavi brže?
– Sa jedne strane to je tako i to je pogodnost za taj tip pacijenata koje zovemo dentalni turisti. Sa druge strane, meni je teško da govorim o dentalnom turizmu, jer je tu potrebno uraditi dosta više. Mi nemamo pravi dentalni turizam, već imamo pojedinačne slučajeve. Obično se govori o našim ljudima koji dođu iz inostranstva i ovdje obave intervencije, ali oni bi došli ovako ili onako. Svi stomatolozi kao i neke druge branše imaju više posla oko novogodišnjih i božićnih praznika, zatim vaskrs i sezona godišnjih odmora, to je zato jer naši ljudi dolaze iz inostranstva. Po meni, pravi turizam je kad vam dođe stranac, i dođe samo zbog toga. Imamo problem jer naša zemlja zbog političke situacije nema dobru sliku u Evropi i postoji barijera zbog koje stranci imaju zadršku da dođu. Ono što imamo, to su stranci koji su u kontaktu sa našim ljudima, njihove kolege ili prijatelji, koji na osnovu preporuke od njih vide da bi ovdje dobili tretman koji je jeftiniji nego kod njih, a po kvalitetu je isti.

Šta bi onda trebalo uraditi da bi ova grana privrede razvila puni potencijal?
– Kad govorimo o promociji, mi pokušavamo pojedinačno da se predstavimo, posebno oni stomatolozi koji imaju veće klinike. Mislim da bi država trebalo da stane iza toga, jer je njen interes da dođu stranci i donesu novac. Pozitivno je uticalo otvaranje linija na banjalučkom aerodromu, pa je dolazak i odlazak ljudi iz inostranstva lakši i komforniji. Malo ko će od njih preći kolima hiljadu kilometara i mogućnost avio prevoza treba iskoristiti. Trebalo bi da država, preko sajmova u inostranstvu i na druge načine, bolje prezentuje naše mogućnosti, našu lokaciju i kvalitet koji pružamo uz znatno povoljnije cijene. Tu ne bi profitirali samo stomatolozi, već i ugostiteljski objekti, hoteli, restorani, tako da bi to bio efekat koji se preliva na čitavu ekonomiju. Ja sam živio u Sloveniji, govorim slovenački i pokušavam da se predstavim njihovom tržištu. Od stranih pacijenata najviše ih je iz Slovenije, a skoro smo imali pacijenta koji je došao sa kamp kućicom i boravio je pet dana ovdje dok smo završili zahvat. Ali za veće efekte nam je potrebna bolja promocija, jer za sada se naš rad u inostranstvu predstavlja samo preko naših ljudi čiji prijatelji mogu od njih da se uvjere da je naš rad izuzetno kvalitetan.

Od jedne stolice i prostorije koja je imala 30-ak kvadrata došli smo do toga da imamo šest stomatoloških stolica, svoju hiruršku salu, najmoderniji digitalni rendgen i visok nivo usluga

Neka život u Sloveniji bude početak priče o vašem životnom putu. Kako je on tekao?
– Rođen sam u Banjaluci, ali su roditelji odmah otišli u Sloveniju i odveli me kao bebu. Tamo sam bio 16 godina, završio osnovnu i prva dva razreda srednje škole. Vratili smo se sa raspadom SFRJ, pa sam završio gimnaziju i 1993. otišao u vojsku. Upisao sam tad medicinu, stomatologije nije ni bilo, a 1995. kad smo skinuli uniformu, započeo sam studije medicine, ali sam se nakon prve godine prebacio na stomatologiju. Osjetio sam da će mi stomatologija bolje ležati od medicine. Moja strina je bila stomatolog i od malena nisam imao strah kao druga djeca, išao sam redovno na preglede. Taj kontakt i ti razgovori sa strinom su me ponukali da se tako odlučim, mada kad sad pogledam, moja odluka je bila više na osjećaj da će mi to više odgovarati. Prve tri godine nismo imali puno kontakta sa stomatologijom, ali kad smo počeli rad sa pacijentima, kad smo popravljali zube jedni drugima i dovoditi prijatelje da bi imali kome raditi, osjetio sam da mi to leži. Na šestoj godini sam postao demonstrator na predmetu oralne hirurgije i sa asistentima držao vježbe studentima. Kad sam završio fakultet, dobio sam posao asistenta na fakultetu zahvaljujći profesorici Slobodanki Hrvaćanin, a 2007. sam specijalizirao oralnu hirurgiju i implantologiju, a 2009. sam magistrirao u Banjaluci. Shvatio sam da je stalno usavršavanje neophodno, pa sam 2016. završio master iz implantologije, pošto je taj dio bio manje zastupljen tokom specijalizacije i onda smo se iz nje morali usavršavati dodatno. Moram da se zahvalim profesoru Zoranu Stajčiću, mom prezimenjaku koji mi nije rod, jer sam tokom specijalizacije u Beogradu kod njega asistirao na klinici i naučio mnogo više o implantologiji nego što je bilo predviđeno nastavnim planom. Stoga sam kasnije kao privatnik upisao master iz implantologije u Italiji. Putovali smo četiri puta po 15 dana i slušali nastavu na engleskom jeziku, i na kraju polagali ispit na univerzitetu u Rimu. Danas studenti na fakultetu više uče o tome, stvari se mijenjaju, tehnika napreduje, a lakše je do mnogo stvari doći nego ranije. Studenti su u kontaktu sa implantologijom više nego što smo mi bili i koji smo se morali dodatno edukovati.

Kako ste se odlučili za privatnu praksu?
– Kad sam završio fakultet, već sutradan sam počeo da radim na fakultetu. Tad je bilo malo stomatoloških ordinacija, ali je bilo prostora da se zaposlite u Domu zdravlja i njihovim stomatološkim ordinacijama. Uz fakultet sam počeo da radim u ambulanti doktorice Bastašić i nju moram posebno spomenuti, jer sam u radu sa njom mogao mnogo da naučim, sve ono što smo učili iz protetike kod nje sam naučio u praksi. I dan danas sam zahvalan Suzani Bastašić zbog onog što sam naučio iz protetike i što danas radim. Tako sam sedam godina radio na fakultetu prije podne i u privatnim ambulantama popodne. Onda sam 2009. otišao sa fakulteta i tad je bila odluka da li ću raditi za druge ili otvoriti svoju ordinaciju. Smatrao sam da nakon sedam godina i nakon što sam postao specijalista, dovoljno sam spreman da počnem samostalno. Započeo sam sa jednom stolicom u “žutim zgradama”, jedna sestra i ja. Nakon šest godina smo preselili u veći prostor, danas je tu klinika sa 11 zaposlenih, pet doktora i šest sestara. Ovdje se može raditi i zaraditi, ali je potrebno dati poslu i rezultat će doći.

Izdvajamo se po tome što pacijentu nudimo uslugu na jednom mjestu i ne mora ići na snimanje zuba na drugo mjesto. Zahvaljujući novoj opremi, proces završavanja nekih intervencija traje dosta kraće nego ranije

Privatni biznis znači ne samo da vi radite svoj posao, već i da budete menadžer i vodite firmu. Kako je teklo prilagođavanje na to, da niste samo stomatolog već i menadžer?
– Teško, jer na fakultetu ne učite te stvari, ne pripremate se za to da ćete držati svoju ambulantu i biti direktor, menadžer. Trebalo je nekoliko godina da se savlada i u tome vam veliku pomoć pruža knjigovođa, koji je tu da pomogne oko papirologije, koje ima dosta i sve je potrebno zakonski ispratiti. Ja sam od početka krenuo da ulažem u marketing, imao sam osjećaj da je to potrebno. U početku smo to radili sami, kasnije smo angažovali agenciju koja se samo time bavi. Sem toga, uvijek imate novine na polju zakona koje morate ispratiti, kao i drugih obaveza. Ponekad razmišljam o tome da li zaposliti nekog profesionalca, ekonomistu ili pravnika da bude direktor firme koji će sve to ispratiti, da bih se ja posvetio stomatologiji. Ta dilema i dalje traje, jer firma kao naša raste i za to postoji potreba.

A kako ste se odlučili za prvo širenje i zapošljavanje stomatologa?
– To je došlo sasvim prirodno, već 2010, jer više nisam mogao raditi sam. Ambulanta iziskuje da bude otvorena čitav dan i za to je potrebno više ljudi. Prosto je nemoguće da to radi jedna osoba i da ima svoj privatni i porodični život. Nakon zapošljavanja novih ljudi već se pročuje za vas, dobijate sve više pacijenata i onda širenje ide lakše. Preselili smo na novu lokaciju 2015. i posao vas tjera da zapošljavate nove doktore i stomatološke tehničare.

Da li se danas više radi stomatoloških intervencija koje se odnose na čisto zdravstveni ili estetski dio?
– Može se reći da se te dvije stvari prepliću i ne mogu da se odvoje. I kad izliječimo jedan zub, mi njega moramo završiti tako da bude estetski prihvatljiv. Ima pacijenata koji imaju zdrave zube, a žele da urade neke intervencije koje su čisto estetske poput izbjeljivanja. Ali opet, estetika i zdravlje su u ovom poslu neodvojivi.

Koje lekcije ste naučili kroz vođenje posla, a niste ih znali ranije?
– Nije lako u zdravstvu, specifična je oblast. Rad sa ljudima, bez obzira koji je, nije lak. Ne kaže se uzalud, sto ljudi – sto ćudi. I sa pacijentima i sa zaposlenima, morate znati da na pravi način priđete svima. Ne možete biti ni previše strog ni ohol, morate znati plesati, kako ja obično kažem. Morate znati sa ljudima da bi stvari funkcionisale. U Banjaluci ima više od 120 stomatoloških ambulanti, svi smo tu negdje sa znanjem, svi ulažemo, ali postoji nešto što odvaja jedne od drugih. Vjerovatno je to odnos sa ljudima, i bez obzira koliki ste stručnjak, ljudi neće doći ukoliko se boje.

Najljepši dio našeg posla je kada pacijent, po završetku stomatoloških radova, prvi put u ogledalu ugleda svoj novi osmijeh i rasplače se od sreće, to je nešto najljepše što se može vidjeti

Dođu sa strahom, sa bolom i očekuju da im riješite problem, ali i da ih fino primite, da pacijent osjeća da je došao na sigurno mjesto. Način na koji pristupate ljudima je presudan, posebno za nas u zdravstvu. Danas je mnogo drugačije, jer dosta pacijenata dođe i već su odgledali mnogo videa na jutjubu gdje su vidjeli kako se operiše ili radi protetika, dođu spremni i misle da sve znaju šta i kako treba. Nekad to olakšava, ali još češće otežava, jer pacijenti ne znaju kakvo je stanje u njihovim ustima, ali već misle da znaju šta treba uraditi, imaju drugačija očekivanja koja nisu zasnovana na stvarnom stanju. Mi smo se školovali za svoj zanat i najbolje znamo postaviti dijagnozu i odrediti terapiju, dok pacijent dolazi sa željama koje su zasnovane na tipskom videu sa jutjuba, a ne na realnom stanju. Tu je potrebno pristupiti čovjeku i objasniti da je situacija drugačija. Ali opet, kad se nešto objasni, oni lakše shvate koje su faze procesa koji je pred njima.

Kad pogledate unazad 20 godina, da li ste zadovoljni postignutim?
– Zadovoljan sam, možda sam napravio greške što se za neke stvari nisam ranije odlučio. Prvenstveno mislim da sam po ulasku u privatni sektor išao na sigurno i čekao da se neke stvari poklope da bih ih uradio, a mogao sam ranije. Ipak, ne smatram za nešto presudno niti bih mnogo drugačije radio, jer potrebno je da se neke stvari dešavaju spontano i kad čovjek osjeti da je vrijeme za njih.

NIKAD SE NE ZNA GDJE JE VRHUNAC
Stomatologija je došla do vrhunskog nivoa, digitalizacija je učinila da se stvari promijene. Prije petnaestak godina mno- go toga nije bilo kao danas, a mi smo mislili da je to nivo gdje ne može dalje. Sad su stvari olakšane i u dijagnostici i u terapiji, ali ne smijemo se uljuljkati u mišljenje da je gotovo sa napretkom i da će stvari ostati iste, već moramo ići u korak sa novim dostignućima. Brzina komunikacije je takva da pacijenti od nas očekuju ono što se pojavljuje u svijetu, jer im je sve što je novo dostupno putem medija i društvenih mreža.

NASLJEDNICA
Najljepši dio našeg posla je kada pacijent, po završetku stomatoloških radova, prvi put u ogledalu ugleda svoj novi osmijeh i rasplače se sa osmijehom. Ja sam ispunio sve ono što sam planirao, a nove želje dobijam sa onim što se pojavljuje u profesiji. A koliko god bilo važno to što ste uspješni u poslu, važno je da ste privatno ispunjeni, tako da je moj najveći uspjeh što imam dvoje divne djece, Tijanu i Maksima. Tijana završava srednju školu za stomatološkog tehničara, želi da ide mojim stopama i upisaće stomatološki fakultet. To mi je dodatni motiv što će ona nastaviti ono što sam uradio i podići kliniku na viši nivo.