VASO VASIĆ: Uspjeh u svijetu, srce u rodnom kraju

U Emiratima je pronašao profesionalni uspjeh, ali ne i ono što mu najviše nedostaje – zelenilo, prirodu i osjećaj pripadnosti. Zato se, nakon decenija provedenih u svijetu velikih građevinskih poduhvata, ponovo okrenuo rodnom kraju. Na Majevici danas ne gradi luke i obaloutvrde, već farmu koza i buduću mljekaru

piše Borjana SIMIĆ      foto Borislav ZDRINJA

Dok većinu godine provodi u užarenoj pustinjskoj svakodnevici Ujedinjenih Arapskih Emirata, među gradilištima, lukama i poslovnim sastancima, Vasu Vasića misli često vraćaju na zelene obronke Majevice. Između Fudžere, gdje je izgradio uspješnu građevinsku kompaniju, i rodnih Lopara, protežu se hiljade kilometara, ali veza sa zavičajem nikada nije oslabila. Naprotiv, čini se da je s godinama postajala sve snažnija. Dok su ga ambicija i znanje vodili od Majevice preko Sarajeva, Beograda, Iraka, Rusije i velikih međunarodnih projekata, uspomene na djetinjstvo ostale su njegov najtrajniji oslonac. Linija majevičkih vrhova koju je kao dječak gledao sa kućnog praga ostala je njegovo prvo i najdublje sjećanje. U Emiratima je pronašao profesionalni uspjeh, ali ne i ono što mu najviše nedostaje – zelenilo, prirodu i osjećaj pripadnosti.

Zato se, nakon decenija provedenih u svijetu velikih građevinskih poduhvata, ponovo okrenuo rodnom kraju. Na Majevici danas ne gradi luke i obaloutvrde, već farmu koza i buduću mljekaru. U zemlji pijeska i visokih temperatura stvorio je poslovno carstvo, a u zavičaju pokušava ostaviti nešto trajno i korisno za ljude koji tu žive. Njegova životna priča govori o čovjeku koji je neprestano išao korak dalje, ali nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Od dječaka koji je pješačio do škole makadamskim putem, postao je inženjer i preduzetnik čije projekte podržavaju arapski šeici. Ipak, najveću vrijednost ne vidi u poslovnim uspjesima, već u mogućnosti da dio stečenog iskustva vrati kraju iz kojeg je potekao. Majevica mu je danas emotivna luka za odmor duše. Upravo zato njegova priča nije samo priča o uspjehu u svijetu, već i o trajnoj odanosti zavičaju. Jer koliko god daleko stigao, između pustinje Emirata i šuma Majevice, Vaso Vasić uvijek bira da srcem ostane na oba mjesta. Rođen je u Loparama, porodično porijeklo veže ga za Tobut, a odrastao je uz pogled na vrhove Majevice.

– Kuća nam je bila na osunčanoj strani puta i otkad znam za sebe gledao sam vrhove Majevice. Krivudava linija od Međednika do Stolica ostala mi je trajno urezana u sećanju.

Osnovnu školu završio je u područnom odeljenju „Ivan Marković Irac“ na Zajednicama.

– Do četvrtog razreda jedva smo stajali u učionici koliko nas je bilo. Poslije sam školovanje nastavio u Loparama. Bio sam đak pješak, okupljali smo se na Zajednicama i putem do škole igrali fudbal i šutirali loptu niz makadamski put. Nakon osnovne, odlučio sam da upišem geodetsku školu. Kao dijete sanjao sam da odem što dalje odavde. Jedan od lokalnih idola bio mi je Luka Simikić, geometar, desno krilo FK Majevice. Vidio sam ga nekoliko puta sa instrumentima i to mi je ostalo u glavi. Kad me otac pitao šta ću poslije osmog razreda, rekao sam: geodetska škola u Sarajevu. Dan dolaska u Sarajevo pamtim odlično, to mi je bilo tek drugo putovanje u veliki grad. Do tada su moj svijet bili Lopare, Tuzla, Bijeljina i Brčko. Sarajevo mi je izgledalo kao velegrad. Kada smo stigli u dom, otac me smjestio i krenuo nazad. Ispratio sam ga do raskrsnice i gledao kako odlazi. Tada sam prvi put zaista shvatio da sam otišao od kuće. Bio sam i uzbuđen i pomalo uznemiren. Znao sam da više nema majčine hrane i da počinje potpuno nov život.

Škola je bila pravi presjek Bosne i Hercegovine. Dolazili su učenici iz svih krajeva, pa čak i dvojica iz Crne Gore. Sarajevske školske dane opisuje kao jedno od najljepših razdoblja života i raduje se baš ove godine susretu, okupljanju maturanata poslije 50 godina.

– Imali smo snažan osećaj pripadnosti školi, bili smo samo dva razreda po generaciji, družili se i držali zajedno. Profesori su bili sjajni. Posebno pamtim razrednu Eminu Borogovac, profesorku matematike. Nije dopuštala da se izgubi ni minut časa, čak ni kada bi direktor dolazio da nešto objavi učenicima. Profesorica književnosti, Zorica Zirojević, nam je razvila interesovanje za kulturu, pozorište, operu i književnost. Sarajevo je tih godina bilo centar jugoslovenske omladinske i muzičke scene. Cvjetala je sarajevska pop kultura: Indexi, Bijelo dugme, Teška industrija… U Skenderiji su se održavale igranke, bioskopi su bili puni, a omladinski život veoma bogat. Vikendima smo išli na Trebević žičarom ili jedni kod drugih u goste. Putovalo se na utakmice širom BiH. Kao navijač Partizana odlazio sam u Mostar, Zenicu i druga mjesta gdje je klub igrao. U Sarajevu sam sazrijevao. Najviše me impresioniralo potpuno odsustvo nacionalizma. I dalje mislim da je nacionalizam primitivna kategorija. Mnogi su bili poznati samo po nadimcima i često nismo ni znali ko je koje nacionalnosti.

Pred kraj Vasinog školovanja, u Sarajevu je u sklopu Građevinskog, otvoren Geodetski fakultet. Za studije se dvoumio između Sarajeva i Zagreba. Sestra udata u Zagreb, tamo je imao rodbinu… Ipak, odlučio se za Beograd.

– Roditelji su više naginjali Zagrebu, ali mene je vukao Partizan i želja da idem dalje. U Beogradu sam upisao Građevinski fakultet geodetskog smjera, sa mnom su bila još dvojica drugova iz Sarajeva. Tada više nisam imao osećaj da odlazim od kuće kao ranije. Odlasci su postali normalan dio života. Vodila me je želja da stalno idem korak dalje. Prvih pola godine često sam odlazio u Sarajevo. Tamo su mi ostali društvo, ljubav i dio života. Vremenom sam se uklopio u Beogradu, stekao nove prijatelje na fakultetu i kroz obavezne terenske prakse. Svake godine cijeli fakultet je odlazio na teren, radili smo sa profesorima i asistentima, pa su se stvarali mnogo prisniji odnosi nego na većini fakulteta.

Studentski dom i fakultet donijeli su slobodu kakvu nije imao u srednjoj školi. Beograd je nudio bogat studentski život. Tadašnji sistem je planski stvarao publiku i približavao mladima kulturu. Studenti su imali povlašten pristup kulturnim sadržajima, a univerzitetski život bio je bogat sportom, druženjem i različitim aktivnostima. Igrao je fudbal u univerzitetskoj ligi i aktivno učestvovao u studentskom životu.

– Kada bih dolazio kući tokom raspusta, radio sam koliko je trebalo. Nisam bježao od seoskih poslova. Okupljali smo se, pomagali jedni drugima oko košenja i drugih radova. To su bila druženja koja su okupljala mlade ljude koji su studirali u Novom Sadu, Sarajevu, Beogradu…

Po završetku studija, radio je privremeno na fakultetu sa svojim profesorima u Prahovu, velikom hemijskom kombinatu na Dunavu. Otišao je na nekoliko dana, a ostao da radi sve do odlaska u vojsku, otprilike tri mjeseca.

– Neposredno pred vojsku doživio sam neprijatnost u Loparama. U kafani sam ispričao politički vic, zbog čega me milicija privela na ispitivanje. Pokušavali su da otkriju kojoj organizaciji navodno pripadam. Slučaj je na kraju prekinut jer sam morao na odsluženje vojnog roka. Služio sam JNA, u artiljeriji u Aleksincu. Poslije vojske, postupak je završen kao prekršaj zbog nedoličnog ponašanja na javnom mjestu…

Još tokom studija, po preporuci profesora, radio je za Kosovo projekt i Energoprojekt, na Đerdapu, u kanjonu Morače…, a zahvaljujući tom radu, po povratku iz vojske zaposlio se u Kosovo projektu u Beogradu. Radio je na velikim infrastrukturnim projektima, uključujući aerodrome Željava kod Bihaća i Dubrave kod Tuzle, saobraćajnice na Kosovu i druge geodetske poslove u sklopu projektovanja puteva i aerodroma širom Jugoslavije.

– U tom periodu nisam razmišljao o povratku na Majevicu. Nakon iskustva sa lokalnim vlastima i milicijom osjećao sam određenu odbojnost prema povratku. Otac i Luka geometar često su me nagovarali da se vratim, obećavali posao i stan, ali ja sam želio da nastavim dalje, svojim putem… Razmišljao sam o radu u inostranstvu, ali nisam žurio. Bio sam mlad i smatrao sam da ima vremena. Krajem 1987., u firmi se promijenio direktor. Novi i ja nismo imali dobar odnos i nakon niza nesuglasica, dao sam otkaz i ostao bez posla prije nego što sam našao novo zaposlenje.

Ubrzo je sreo profesora sa Građevinskog fakulteta koji mu je ponudio posao stručnog saradnika. Akademska karijera ga nikada nije privlačila, ali je prihvatio, uz uslov da ne radi sa studentima. Više su ga zanimali praktični projekti nego nastava.

– Tek što sam počeo da radim na fakultetu, otvorila se prilika za angažman u Iraku. Fakultet je sarađivao sa privredom na velikim međunarodnim projektima i sa grupom kolega otišao sam u Irak. Gradili su se ogromni vojni garnizoni po sistemu „ključ u ruke“. Na gradilištima je radilo i po nekoliko hiljada ljudi, a iza projekata su stajale velike jugoslovenske građevinske firme. Boravak u Iraku bio je značajno profesionalno iskustvo. Radili smo na velikim vojnim kompleksima i naš zadatak je bio da unaprijedimo geodetske metode i uvedemo nove tehnologije u građevinarstvu. Proveo sam tamo dva puta po šest mjeseci, a kada je fakultet tražio da ostanem još jedan mandat, odbio sam.

Tada ga je profesor Vojislav Milovanović pozvao da pređe u privatnu firmu koju je osnovao sa saradnicima. Prihvatio je ponudu, napustio „siguran“ posao na fakultetu i započeo novo poglavlje karijere. U tom periodu često je dolazio na Majevicu zbog roditelja.

– Od 1990. radio sam u privatnoj firmi i bio veoma zadovoljan poslom. Jedan od najznačajnijih projekata bio je angažman na izgradnji Hrama Svetog Save. Radili smo geodetske i projektantske poslove i na oblaganju mermerom hrama, gdje su do izražaja došle nove geodetske tehnologije i savremeni instrumenti.

To je bio njegov posljednji posao na ovim prostorima. Tada je upoznao jednog starijeg kolegu koji mu je dao informacije o poslovima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje odlazi 2002. godine. Otišao je kao inženjer u lokalnu građevinsku firmu sa sjedištem u Abu Dabiju. Već prvog dana po dolasku, krenuo je na gradilište.

– Dok smo se vozili kroz Dubai prema gradilištu, na ulasku ugledao sam natpise „Bin Laden“ na ogradi. Bio sam zatečen jer je to bilo neposredno nakon čuvenih terorističkih udara avionima na USA, kada je to ime izazivalo posebne reakcije. Vozač mi je uz osmijeh objasnio da se radi o građevinskoj kompaniji porodice Bin Laden, a ne o Osami bin Ladenu, nego o njegovom bratu Omaru. Bio je to prvi susret sa potpuno drugačijim svijetom u kojem sam započeo novu etapu života i karijere.

Po dolasku u Emirate, obreo se na velikom infrastrukturnom projektu. Firma u kojoj je radio bila je podizvođač kompanije Bin Laden, najveće građevinske kompanije na Srednjem istoku. Radilo se na modernizaciji puta iz Dubaija prema Abu Dabiju, izgradnji petlji i nadvožnjaka.

– Na projektu sam zatekao menadžera, Džejkoba, koji formalno vodi posao, ali nije imao dovoljno stručnog znanja, bio je hemijski inženjer. Htio sam da odustanem, jer je uklapanje bilo teško. Došao sam da vodim posao, a ne kao običan radnik gdje se poznavanje jezika podrazumijeva… U početku me ograničavalo znanje engleskog jezika, ali sam uz savjet kolega svakodnevno čitao lokalne novine na engleskom i brzo napredovao. Kasnije je firma dobila posao na projektu Marina Mall, tačnije trebale su da se iza urede dodatne obaloutvrde. Ali, moja firma je bila neiskusna za taj posao. Na tom projektu nam se pridružilo nekoliko iskusnih kolega iz Srbije sa iskustvom u PIM-u, nekada jednom od svetskih giganata za pomorske radove. Radili smo zahtjevne obalne konstrukcije, ali smo se često suočavali sa nerazumijevanjem menadžmenta koji nije poznavao specifičnosti takvih radova. Uprkos tome, projekat je napredovao i donio nam značajno iskustvo.

U to vrijeme, 2005. godine stiže vijest iz Fudžeire, da se rade vještačka poluostrva za buduću gradnju luksuznih vila, po ugledu na  palmu, te Džejkob i Vaso odlaze na pregovore za posao. Pregledajući dokumentaciju, zaključio je da projekt nije najbolje urađen, da ima ozbiljne tehničke nedostatke.

– Investitor, Falah, Kuvajćanin, koji živi u Londonu, začudio se na moju ocjenu rekavši da je projekat radio jedan od najboljih arhitekata u Londonu. Rekao sam mu: E, tek sad sam siguran, jer to nije posao za arhitekte, već za građevinske inženjere marinske specijalnosti.

Nakon tri dana, pozvao me sastanak i ponudio da budem njegov predstavnik na projektu.

– Rekao mi je: Tvoj posao na projektu je da budeš – ja! Na moje iznenađenje, ponudio mi je platu višestruko veću od tadašnjih primanja, smještaj i automobil.

Prihvatio je ponudu i taj trenutak smatra prekretnicom karijere. Prelazak nije bio jednostavan, jer su tada radnici bili vezani za poslodavca i bez njegove saglasnosti nisu mogli lako promijeniti firmu. Iskoristio je povratak kući zbog bolesne majke i uzeo pasoš koji su poslodavci uzimali po dolasku na rad. Dao je otkaz, i kada se vratio otišao kod novog poslodavca.

– Izvođači radova koje je Falah angažovao su bili traljavi u poslu, nervirao sam se i predložio Falahu da dovedem nekoliko ljudi iz Srbije, da kupi mašine i da radimo sami. Prihvatio je i to se ispostavilo odličnom idejom. Pred sam kraj projekta odlazim, Falah je prodao projekat, a kasnije ga je zahvatila svjetska finansijska kriza…

Radeći sa Falahom, upoznao je šeika Hameda. Izgradio reputaciju stručnjaka, pa su ga počele kontaktirati i međunarodne kompanije koje su pratile njegov rad. Sa Falahom je ostao prijatelj koji mu je nudio platu, iako nema novi projekat, samo da ostane uz njega.

– Nisam pristao. Rekao sam mu da me to ne zanima, jer hoću da radim. Prelazim u jednu holandsku firmu gdje se bavim konsultantskim poslom. Sa više izvođača, gradila se jedna platforma za skladišta nafte. U Fudžeiri je bila jedna višenamjenska luka. A ova, koju smo mi gradili je isključivo za izvoz nafte i naftnih prerađevina. Takvi objekti se rade fazno, po tri, četiri, pet godina. Ta luka još nije potpuno završena, trenutno je na oko 60 odsto. I bilo je tu još raznih, manjih projekata, uglavnom nakupilo se 13 godina u toj firmi… Onda smo jedan veći projekat prezentovali šeiku, pa ako prihvati da se ide na tender… Šeik je bio zadovoljen. Moj šef nije bio tu, pa sam ja šeiku prezentovao projekat i na kraju pitao koga ćemo zvati na tender. Saradnici su predlagali firme, a šeik je sjedio preko puta mene i rekao mi: A što ti Vaso ne bi ovo uradio? Kako? Sa mojih deset prstiju? A on pita, pa kako si Aldanu napravio (Falahov projekat)? Mislio je na moj prvi projekat u Fudžeiri. Naivno sam odgovorio, da je tada iza mene bio jedan moćan čovjek…. Elem, i taj projekat sam vodio sa konsultantske strane. Međutim, poslije nekoliko godina saznao sam da se sprema jedan veliki, ozbiljan projekat. Isto kao i do sada, nasipanje mora i rad obaloutvrda… Pošto sam već poznavao mnogo ljudi, između ostalog dobar sam prijatelj sa Abdul Ghafurom Barozijanom, koji je šeikov školski drug i ima razne zaduženja u administraciji. Pozovem ga i kažem, treba da se vidim sa šeikom. I kažem mu zbog čega i šta hoću, i kako mi je šeik jednom rekao zašto ja ne radim projekte. Odmah je organizovao susret i šeiku sam rekao šta mislim, šta je dobro za Fudžeiru. Kad je sa šeikom sve dogovoreno, detalji da se pravi ugovor, onda smo mi zvanično otvorili firmu i počeli pripreme. Pošto je Fudžeira manji grad, svi se znamo. Bilo je skeptičnih tračeva, da je nemoguće takav projekat završiti za 26 mjeseci, jer se to radi pet godina… Međutim, mi završimo za 21 mjesec.

U međuvremenu je otvorena još jedna, rudarska firma koja radi na obezbeđivanju kamenog materijala za projekte. Poslije su biznis proširili na Keniju, tamo rade isključivo rudarske poslove. U Omanu imaju manje poslove, koje šire.

– Počeli smo svi u jednoj kancelariji, a danas u Fudžera trejd centru zauzimamo cijeli sprat. Imamo 300 zaposlenih, oko 60 teških mašina. Bili smo u ekspanziji, sada čekamo ishod trenutnih događaja, poslovna odstupnica nam je Afrika, a meni emotivna Majevica.

Na Majevicu dolazi nekoliko puta godišnje, a svaki dolazak ga sve više privlači. Kaže da je Majevica duboko urezana u identitet ljudi koji su ovdje rođeni. Novca nikada viška, ali Vasina deviza je da nikada pare ne drži u banci. Zato se odlučio da investira na rodnoj Majevici, iz čiste ljubavi, bez ambicije o zaradi.

– Majevica je, nama Majevičanima i u svijesti i u podsvijesti, ona linija vrhova Majevice kao prvo pamćenje koje imam. Majevica je najljepša s jeseni kada se boje pretapaju kao na slikarskom platnu. Kada dođem, odmaram, uglavnom odem i do Zagreba, obiđem sestre, vratim se i tu se vrzmam. U jednom od dolazaka, moj kum Krcun mi kaže da se prodaje jedno veliko imanje od oko 280 dunuma, sa starom kućom koju sam samo iznutra obnovio i kupio dvije udžere u selu, prenio ih i pretvorio u moderne apartmane, pa sam kupio još parcela i sada ukupno ima oko 300 dunuma. Nisam znao šta ću s tim i za početak samo je zagrađeno. Onda sam sreo Miloša, agronoma sa iskustvom u Južnoj Africi koji mi je rekao da je imanje idealno za koze. Pošto se u to ne razumijem, on je pravio crteže štala… E, onda sam ja moji inženjerima u Emiratima dao da urade projekte i na osnovu njih su izgrađene moderne štale. Prije oko pet-šest godina smo počeli sa 30 jarića. Stado je počelo da raste i sad smo došli na oko 200 grla sa jarićima.

Uporedo dok se stado razvija, Vaso gradi i objekat mljekare. Plan je da se otkupljuje i kozije i kravlje mlijeko od lokalnih proizvođača, a proizvodnja će obuhvatati sireve, jogur i druge mliječne proizvode. Posebna ambicija je razvoj jedne vrste sira od mješavine kozijeg mlijeka i hurmi, namijenjenog prvenstveno tržištu Emirata.

– Želja mi je da sir nosi naziv „Fudžeira“, i tražiću da mi lično šeik potpiše odobrenje. Na pakovanju sira ću imati kratku priču zašto baš „Fudžeira“.

Ljude s Majevice opisuje kao poštene, navikle da žive od svog rada. Najviše pamti starije generacije koje su bile dobronamjerne i gostoljubive. žao mu je što danas na ovom području ima sve manje stanovnika, a i mlade generacije su drugačije. Jedan od problema s kojim se susreo jeste nedostatak zainteresovanih mladih za rad u mljekari. Bio je spreman da plati kompletno školovanje i obezbijedi zaposlenje djetetu koja bi se obučilo za posao mljekara, ali se niko nije javio. Jer u svakom poslu pretenduje na znanje, znanje, znanje! Život u Emiratima opisuje kao jednoličan i veoma radan, a Majevica je rezervisana za uživanje.

– Tamo je život jednoličan, mnogo se radi. Mislim da se nigdje na svijetu ne radi toliko kao u Emiratima. Relativno često dolazim, a od Majevice najviše mi nedostaje zelenilo, priroda, klima, familija i prijatelji. Majevica je bijeg od pustinjske monotonije i visokih temperatura.

Kada razmišlja šta bih danas poručio mlađem sebi, ne bi mnogo toga mijenjao.

– Život često određuju slučajni događaji i mala skretanja na putu. Nismo uvijek potpuni gospodari svoje sudbine. Moja generacija je doživjela raspad Jugoslavije, zemlje u kojoj sam odrastao i koju sam smatrao svojom. Kada se Jugoslavija raspala, postalo mi je jasno da problem nisu samo političari nego i dio naroda koji je podržavao takvo stanje. Shvatio sam da ne bježim od vlasti, već od društvene klime koja se stvorila i poremećenih mjerila vrijednosti. Svi smo na neki način postali žrtve događaja na koje nismo mogli da utičemo. Taj istorijski preokret snažno je uticao na živote mnogih ljudi, pa i na moj. Da se sve to nije dogodilo, možda nikada ne bih otišao u inostranstvo i moj životni put bio bi sasvim drugačiji.

OD STVARNOSTI DO ROMANA

Suviše malo je prostora, da bi Vasina životna priča stala u ovaj intervju. Takvo životno iskustvo vrijedno je romana. To je prepoznao Miomir Pet-rović, koji je Vasu ovjekovječio kroz lik glavnog junaka romana Središnja pustinja. Slijedi nekoliko redova romana, gdje su najemotivnije opisa-ni osjeć’aji pripadnosti:  

„Šta li je to sa pustinjom kada nas toliko privlači?

– Prvih godina sam govorio kada polazim na odmor: idem kući. A onda se to, ne znam tačno kad’, od kog od mojih odlazaka ili povrataka okrenulo. I kažem sada kad’ sedim sa prijateljima u Beogradu: letim kući u sredu. U Fudžairu! Da, da, ne gledaj me tako, ovde sam među svojima, među ovim dobrodušnim ljudima. Mashallah! Jako smo slični, bliži smo mi njima nego onim našim zapadnim Evropljanima. Taj zapad sve više i više, sve temeljnije tone u totalnu dekadenciju.

– Alhamdulillah – rekoh gotovo hipnotisano.

– Nisam ti ja postao Emiraćanin, ali Fudžairac, Boga mi, jesam. Vidiš ova gola, kamenita brda oko nas? Ja ih u svojim snoviđenjima oblačim u zeleno, vidim u njima moju Majevicu prepunu svih nijansi zelene boje. Ne, bre, nisam poludeo – lupio se raširenim dlanom po grudima – Sve je to ovde!

Dođu ovde ljudi na kratko a ostanu dugo. Tamo te kod kuće nema, a opet, postojiš.

Gledam ga dok ćutimo onako preplanulog, sedog a snažnog, savitljivog, najstarijeg u gomili arapsko-indijsko-filipinskoj, i ne mogu da ga zamislim u Bosni ili Beogradu.

O sebi ne smem ni da mislim.

Više bih postojao tamo gde me nema nego ovde gde me ima.“

RESTORAN ŽUBOR

Govoreći o restoranu „Žubor“, kaže da je u tu priču ušao spontano. Prepoznao je potencijal potoka kao glavnog obilježja mjesta i zajedno sa partnerom, rođakom, učestvovao u razvoju objekta, koji je jedno vrijeme bio prava senzacija na Majevici. Nakon problema s klizištem i slabijeg poslovanja, preuzeo je sve na sebe kako bi mjesto opstalo. Motiv ponovnog pokretanja mu nije bio profit, već stvaranje lijepog prostora za okupljanje ljudi. Kasnije je kupio i obližnju kuću s idejom da dodatno razvija taj prostor, ali su druge obaveze usporile realizaciju tih planova. Danas „Žubor“ odiše posebnom toplinom i mirom, kao mjesto gdje se priroda i čovjek susreću u savršenom skladu. Šum bistrog potoka, po kojem je restoran i dobio ime, stvara jedinstvenu atmosferu koja goste odvaja od svakodnevne užurbanosti i uvodi u svijet opuštanja. U hladu zelenila i starih stabala, svaki kutak prostora poziva na predah, razgovor i uživanje u ljepoti majevičkog krajolika. Tokom toplih dana terasa postaje omiljeno mjesto okupljanja porodica, prijatelja i putnika namjernika, dok večernje svjetlosti prostoru daju posebnu čar i romantiku. Spoj prirodnog ambijenta, gostoprimstva i autentičnog okruženja čini „Žubor“ mjestom koje se ne posjećuje samo zbog hrane, već zbog cjelokupnog doživljaja. Zato mnogi gosti iznova dolaze, noseći sa sobom uspomenu na mir, ljepotu i iskrenu domaćinsku atmosferu koju ovaj kraj nesebično pruža.