DEJAN ILIĆ: Otac mikro baterije i smart kartice

Svjetsku glasovitost stekao je u Njemačkoj, stvarajući prvo u Varti mikrobateriju, ali i one za pejsmejkere i ajfon, potom smart kartice, čime je Stiv Džobsa (Epl) vratio u vrh – a sa oko 600 prijavljenih patenata, na korak se približio Tesli (700). Trenutno predvodi naučni tim Merkelove vlade koji realizuje nove nanomaterijale i elektroniku za akumulatore elektromobila kojih bi u Njemačkoj već trebalo da bude milion

Rano je naučio da sam donosi odluke, pa i one koje će mu kasnije donijeti toliki uspjeh: kako nešto prodati?! Sa šest-sedam godina u rodnom Selevcu kod Smederevske Palanke zamolio je jednu baku da mu pored staze od dvorišta do kuće zasadi karanfile: „Njegovao sam ih, zalivao…, a ona mi pomagala da ih vezujem u korpice i subotom i nedjeljom nosim na pijacu. Vraćao sam se kući sa onoliko novca koliko su moji roditelji, otprilike, zarađivali za čitav mjesec…”

Manjak novca nije prepreka, nego manjak ideja. Nije novac ono što pokreće ideju, već obrnuto

Iako su mu roditelji bili prosvjetni radnici, školu nije baš volio. Slično je bilo i sa željom za studiranjem. “Kad su svi pošli na fakultet ja sam u to vrijeme igrao odbojku za prvu ekipu Partizana (kasnije za reprezentaciju Jugoslavije na Evropskom prvenstvu, op.) i od njih dobijao dovoljno novca, plaćen stan i ostalo. I prvi put sam otišao na fakultet jer mi je majka probila glavu da moram nešto da studiram. Svi su se upisali u septembru, a ja tek sljedeće godine, u februaru. Tražio sam da se upišem tamo gdje nema prijemnog, gdje je najlakše. I onda sam čuo da je to nekakva fizička hemija. Onda odjedanput počinjem da dolazim na fakultet zbog društva, tačnije jedne simpatije. Znači, imate jedan srećan i jedan slučajan efekat, i uz to efekat da vas dobro društvo i okolina povuku naprijed i pozitivno utiču na vas. Na kraju sam uspio da završim fakultet prvi od svih njih.”

Ubrzo odlazi na izradu doktorske disertacije u Drezden. “To se isto slučajno desilo. Srećem jednog profesora, kaže da se čovjek koji je planiran da ide da radi doktorsku disertaciju povrijedio. Ja mogu da razmislim, kaže, imam vremena do ponedjeljka. A već je subota. Tu sad dolazi ona unutrašnja harizma kod svakog čovjeka, i odlučnost. Brzo pakujem stvari i odlazim za Drezden…”

Prvobitni šok, čak razmišljanje o povratku, razbilo je brzo upoznavanje nekoliko dobrih prijatelja… “Nisam govorio ni njemački, ni engleski, a otišao da radim tu doktorsku disertaciju! Onda su svi bili šokirani. Ali, poslije desetak dana pokušavam nešto praktično da uradim sa dvije desne ruke, to mi uspijeva, i onda me samo zbog toga ostavljaju – da napravim jedan uređaj gdje bi mogli da se izvode prvi eksperimenti za litijumske baterije. To je trajalo jedno vrijeme i, naravno, opet imam sreće. Srećem ćerku od mog predsjednika kluba, šarmantnu djevojku i ona mi pomaže da rekordno brzo naučim jezik. U to vrijeme predsjednik istočne Njemačke Honeker, objavio je projekat pejsmejkera, htio je da ga Istočna Njemačka ima prije nego bilo koja druga zapadna zemlja. To je bio jedan fantastičan poduhvat, i istočni Nijemci biraju mene da vodim projekat medicine, gdje ništa ne znam. Baterija je bila odlučujuća. Prvi pejsmejker je bio ugrađen. Honeker i grad, gdje sam bio tri puta, proglasio me za počasnog građanina. Tako da je bilo sve kao iz bajke.”

Ipak, Iliću postaje sve premalo i usko… “E, sada tu počinje ono što je spoj za jednu ličnost. Brzo donošenje odluka gdje imate dobru podlogu, radne navike i viziju šta hoćete da radite u životu. U to vrijeme već sam imao jednu ponudu na fakultetu, mislio sam da ću uvijek da nosim bijeli mantil, što je simbolično značilo ostaću uvijek naučnik. Prihvatio sam poziv da idem da vidim kako izgleda jedna Vartina fabrika, jer je to isto bio dio moje disertacije. Kad sam pogledao kako je u fabrikama, u mikrosekundi sam odlučio da tu ostanem. Zašto? Jer, svi su išli u nekakvim čizmama, bio je nered… Iako nisam imao toliko iskustva iz proizvodnje, izazvalo je to a-ha efekat kod mene; ostaću ovdje, jer tu bilo šta da uradim biće dobro.”

U Njemačkoj privreda pokreće sve, a ne političari. Komunikacija lokalnih vlasti i malih preduzeća je veoma važna!

Kompaniju Ari preuzeo je na poziv njemačkog ministra za privredu, Mihaela Glosa, poslije izuzetnih poslovnih i stvaralačkih dometa na čelu dijela najpoznatijeg proizvođača baterija u Evropi, kompanije Varta Microbattery. “Najbitnije je da čovjek ima kontinuirani uspjeh. Nije važno da se samo danas podignete odavde dovde, skočite na jednu stepenicu a da to nemate godinama. Mislim da sam zbog toga možda bio cijenjen u Njemačkoj, ili danas još uvijek cijenjen, jer se svake godine, sistematski, kontinuirano povećava profit, broj zaposlenih, rast kompanije. I to je ono što drži i ostvaruje jednog čovjeka zadovoljnim i uspješnim.”

Film ni dan danas ne voli, ali zato voli čip. “Ugrađivao sam ga u baterije, i kad mi je rečeno da ne postoji čip za digitalnu kameru, koji daje sve tri osnovne boje, prenosi ih bez gubitka kvaliteta, rekao sam da je to nemoguće. Onda mi je ministar, koji mi je uručio priznanje Najbolji privrednik godine, rekao da će on da investira u to, da će da pravi fabrike. U roku od 14 dana sam napustio Vartu, i otišao za Bavarsku. Svi su se čudili, a nije prošlo ni godinu i po dana i imali smo jedan čip. Sve stvari ne moraju da prave velike firme. Posjetio sam dosta velikih firmi u pokušaju da ih motivišem da naprave jedan čip za Ari. Nisu htjeli, nisu imali vremena i – nisu vjerovali u ideju. Kad sam prvi put rekao da polimere, koje sam naučio i našao u baterijskoj industriji, treba koristiti i praviti svjetlost za filmsku industriju, svi su se smijali. Onda sam natjerao nekoliko mladih doktora da to urade, i nije prošlo ni šest mjeseci do priznanja da je Ari jedina firma koja je proizvela kvalitet svjetla koji se približava sunčevim zracima.”

Saradnju sa osnivačem kompanije Epl, Stiv Džobsom, označava posebnim poglavljem u karijeri. “Onaj ko napravi jednu firmu koja ima kapitalizaciju preko 400 milijardi dolara, taj nije super genije, taj je bog. Džobsa sam upoznao 1986. Negdje u to vrijeme se vratio u Epl, koji je bio u propadanju. Prodavali su desktop računare, a ja sam izmislio jednu bateriju, zvala se premošćujuća. Odnio sam mu to u sjedište kompanije u Kupertinu, da mu predstavim. On je već koristio neke moje baterije. Rekao sam da imam jednu bateriju, da ne znam šta ću da radim sa njom, ali da pretpostavljam da može da mu koristi. Razgovarao sam sa Tošibom, ali sam htio da čujem šta on misli, jer smo od biznisa s njim zarađivali dosta novca. Rekao sam mu da su moji genijalci izmislili bateriju uz koju može da se koristi uređaj u onom trenutku kad nisi priključen. Mogla je da radi šest do osam minuta, ako treba neki proces da se završi. Rekao mi je: ‘Ti si genije’. Tako smo se upoznali. Pitao me koliko možemo da napravimo. Rekao sam dva-tri miliona, da otvorimo jednu liniju. A on pita da li može dvadeset. Ubrzo je počeo da reklamira noutbuk koji se nikad ne troši. S tim je počeo veliki rast kompanije, i zato mi je bio uvijek zahvalan.

Da je bio marketing genije, to je tačno. Nije završio fakultet, a dobio je nekoliko doktorskih titula. Kad je došao prvi ajfon, došao je i tražio takvu i takvu bateriju. Osam mjeseci sam je pravio, a nisam znao za šta je. On mi zadao sve. Davao nam je instrukcije i podatke o uređaju, ali mi nismo znali koji je to uređaj. Postaviti pitanje da li je bio genije, u svakom pogledu je besmisleno. To kažem zbog onih koji ga kritikuju, a ništa nisu u životu uradili. To je nepravda… Jeste, bio je nemilosrdan prema radnicima. Kad sam bio kod njega, oko ajfona, došao je u patikama, znojav… Inače, nikad nije imao svoj kabinet, nikad nije sjedio sam – pitao me samo: ‘Da li si napravio’? Tražio je antimagnetičnu bateriju, određenog kapaciteta. Ja sam mu rekao – to ne može. Nisam ni ušao kod njega, a on kaže: ‘Vidimo se kad budeš napravio’. Kao pokisao izlazim, a onda me poslije deset minuta zove, još do aerodroma nisam stigao, i kaže: ‘Slušaj, ako nađeš nešto, zovi, ja ću da investiram, sve je o kej.’ Nijedan prototip ajfona ili ajpeda nije proizveden u Kupertinu. Čak nisu imali ni prototip. Ja ne bih mogao da zamislim da radimo bez probne linije. On je imao dvije hiljade logističara koji su putovali po svijetu i sklapali uređaje. Mi ovdje moramo da shvatimo da nam tržište određuje šta treba da radimo. To je bio uspjeh štiva Džobsa, što je pravio ono što je potrebno ljudima. Prepoznao je trenutak kad treba dići ruke od desktop računara. I još je napravio tu iluziju da je to moderno, pored toga što je dobro. Možemo da kažemo da je i Samsung to sada postigao. Ali Samsung je došao kao koncern. Ima i herniju i naftu, i građevinu i aerodrome, i ako negdje zaškripi mogu da prespu iz kompanije u kompaniju. I tek sad je došao dotle da može da konkuriše Eplu. Ako bi se nešto desilo Samsungu, država bi stala iza njega. A ko bi stao iza Džobsa? Niko. Bio je sam. I sam ih je sve pobijedio. Ja sam bio neko ko mu je u jednom trenutku dao ideju. A veliki ljudi to nikad ne zaboravljaju. Mi, mali smrtnici, kad nam neko učini nešto to smetnemo s uma. Bio je planetarni genije, ali se uvijek trudio da bude običan čovjek. Ideje je hvatao u letu, stalno je učio. Uz to, bio je neumoljivo uporan. Njegova uzrečica je bila: ‘Kada hoćeš, sve možeš‘! Toga su se držali njegovi radnici, a i mene je natjerao da povjerujem u to.”

Uvijek treba imati kuraži, ne čekati da rizik dođe u vaša krila, nego mu ići u susret i savladavati ga dio po dio, metar po metar

Kao izuzetan stručnjak, cijenjen menadžer ne samo u Njemačkoj, neminovno, Ilić pravi paralelu s ovdašnjim poslovnim prilikama; filozofijom. “Amerika daje više mogućnosti nego Evropa za privatni biznis. A u Njemačkoj, koja je sigurno najrazvijenija zemlja u Evropi, teško je u početku strancu da se probije do kraja. Postaješ njihov i cijenjen samo ako otvaraš radna mjesta. Tamo su mi tek poslije dvadeset godina došla priznanja. Kod njih je važan, a to moramo ovdje da naučimo, odnos prema radu i kontinuitet u poslu. Ja svake godine znam da moram da imam više prometa i da donesem više profita. Nijemac nikad neće da govori šta je radio prije godinu, dvije ili tri. To govorim i našim ljudima i političarima, moramo da pokažemo da imamo kontinuitet. Niko ne traži tamo da budeš heroj, da imaš rast od dvadeset, trideset odsto. Nego svake godine po malo. Vidim potrebu za promjenama odnosa svakog čovjeka, suštinskim promjenama koje treba da idu još od porodice… U Njemačkoj privreda pokreće sve, a ne političari. Komunikacija lokalnih vlasti i malih preduzeća je veoma važna. Kod nas se sve bazira na ličnom kontaktu i interesu. U tom smislu treba raditi na promjeni svijesti.”

Kod izbora zaposlenika bitna mi je samo harizma. Preuzimam odgovornost da takvoj ličnosti zagolicam genija koga krije u sebi i izbacim ga na površinu!

Sa oko 600 prijavljenih patenata, Ilić se na korak približio Nikoli Tesli (700), koji mu i jeste najveći profesionalni uzor. Između ostalog, kao konsultant njemačke vlade, predvodi naučni tim koji realizuje nove nanomaterijale i elektroniku za akumulatore, koje će koristiti elektromobili. “Cilj tog projekta, koji lično nadgleda Angela Merkel, jeste da već na njemačkim putevima bude milion elektromobila. Angažovan sam na proizvodnji akumulatora koje će koristiti trkački automobili Formule 1 na elektropogon, a uporedo radim i na razvoju mikrobaterija i softvera za njih, koje će se koristiti u medicini za 3-kanalni EKG, za kolonoskopiju i gastroskopiju.”

A na interesovanje za recept kod nas mnogopominjanog privlačenja investitora, više je nego decidan: “Politička stabilnost, pouzdanost potencijalnih partnera, dobra infrastruktura, poreski uslovi, edukovana radna snaga i potencijal tržišta najvažniji su uslovi za sve investitore na svijetu.”

O ANGELI MERKEL, PRIJATELJICI  S FAKULTETA

Kad sam otišao da radim doktorsku disertaciju u Istočnu Njemačku, u Drezden, 1981. trebalo je prvo da položim ispit marksizam-lenjinizam. Zbog malo drugačijih ideja i ideologije zamjerio sam se jednom profesoru. Već sam završio praktičan rad – baterije za pejsmejkere koje je Istočna Njemačka imala prije Zapadne. Morao sam da odem u Lajpcig na Fakultet za fizičku hemiju, gdje sam se zbližio sa dvije djevojke; jedna od njih je bila najbolja drugarica Angele Merkel. One su mi prevodile udžbenike za taj ispit na engleski, jer nisam dobro znao njemački. To prijateljstvo je ostalo. Da me nisu ubijedili da čitam marksizam i lenjinizam, ne bih završio doktorat. Vjerovatno bih pobjegao za Srbiju. Čim je postala ministarka, zvao sam je da dođe da otvori moju fabriku. To je bila njena prva posjeta industriji na tom položaju. Kasnije me podržala u jednoj bitnoj stvari. Kad sam 1997. zatvarao fabriku Varte u Singapuru u kojoj je bilo 1.200 radnika. Menadžeri su tada forsirali prebacivanje proizvodnje u Aziju, jer se tamo razvijalo tržište a ja sam zatvorio fabriku u Singapuru, iako mi njihova vlada u to vrijeme daje 20 miliona dolara da ostanem. Mijenjam proizvodnu liniju da je vratim u Njemačku. U to niko nije vjerovao, ni berza, ni tržište, ni moje gazde. Htjeli su da me izbace iz toga. A onda su došli rezultati: 1.200 radnika zamijenio sam sa 60, a dvije hiljade kvadrata za fabriku zamijenio sa 200, postavio novu automatsku liniju, novu tehnologiju. Dali su mi jednu staru Hitlerovu fabriku za zvučnike od koje sam napravio najmoderniju fabriku za mikrobaterije u Evropi. Merkelova i danas govori kako je moguće vratiti proizvodnju u svoju državu iako je u Aziji jeftinija radna snaga.

(Borjana Simić)