Kvidič i zvanično sport
Jurnjava na metli više nije rezervisana samo za čarobnjake. Iako postoji velika prepreka u igranju kvidiča, našao se kompromis – trči se s metlom između nogu
Da li vam zvuči poznato jurnjava na letećim metlama, ubacivanje lopte kroz jedan od tri suparnička obruča, a sve dok vas rivali obaraju i gađaju pomoćnim loptama? Kvidič iz popularne sage Hari Poter više nije igra rezervisana samo za čarobnjake; donedavno je bio i sportsko nadmetanje koje se održava na više od 300 univerziteta i srednjih škola širom Amerike, a sada je zvanično postao sport, sa preko 20.000 registrovanih igrača širom planete koji hrle u osvajanje zlatne skrivalice.
Iako postoji velika prepreka u igranju kvidiča – ne možemo da letimo – Ksander Manšel, brucoš Midlberi koledža prilagodio je kvidič pa se po našim pravilima trči s metlom između nogu. Sedam startnih igrača svakog tima stoji u nizu i čeka sudijin znak za – polijetanje. Prije nego što sudija da signal, svi igrači moraju da jedno koljeno spuste na zemlju i zatvore oči, a zatim se zlatna skrivalica, odnosno igrač koji je predstavlja, pušta da otrči dok ga ostali igrači ne vide. Virenje se, naravno, kažnjava.
Postoji glavna lopta (blago ispumpana odbojkaška), koju treba prebaciti kroz neki od tri obruča i dobiti deset poena; tu su, zatim, dvije pomoćne lopte kojima možete da, kao u igri između dvije vatre, pogodite rivala koji se onda vraća na početak terena, pa ste ga tako privremeno izbacili iz igre što vaša ekipa onda možda može da iskoristi tu brojčanu prednost. Umjesto zlatnog sniča, letjeće svojeglave loptice iz knjige/filma, u ovom realnom kvidiču jednu takvu žutu lopticu (tenisku) nosi posebni sudija, kome ona visi na čičak traci iza leđa. U posljednjem minutu meča dozvoljeno je da ga juri po jedan igrač iz svake ekipe ne bi li se domogao sniča tj. skrivalice i osvojio čak 30 poena.
