Ko je srpska IT kompanija za koju se raspitivao Medvedev

Kako je nastao Nordeus i kako funkcioniše najuspješnija srpska IT kompanija? Koje su tajne njihovog uspjeha? O tome je prvi put progovorio Branko Milutinović, jedan od trojice čelnika Nordeusa čija je igrica Top Eleven Football Manager danas No1

Branko Milutinović, Milan Jovanović i Ivan Stojisavljević radili su zajedno u Microsoftu, u Švedskoj. Imali su uslove o kakvim vjerovatno većina mladih ljudi sanja, ali oni su sanjali o pravljenju igara. Vratili su se u Beograd i osnovali Nordeus, 2010. godine. Tako je, u njihovoj radionici, nastala igra Top Eleven Football Manager. Ubrzo, postala je broj jedan među Fejsbuk igrama, a ovi momci postali su bitan dio mlade srpske IT istorije. Danas Nordeus ima 170 zaposlenih u Dablinu, Londonu, San Francisku, Skoplju i Beogradu. Za njih se, pri posljednjem susretu sa srbijanskim premijerom, Aleksandrom Vučićem, raspitivao lično  Dmitrij Medvedev.

Današnji klinci vaš posao pravljenja i testiranja igara doživljava kao ultimativni dream job. Da li se zaista toliko dobro zabavljate na poslu kao što djeluje?
– Nije da se samo zabavljamo, dosta radimo. Ali se uglavnom dobro osjećamo. Neka interna istraživanja su to potvrdila, a i ja se tako osjećam. Mislim da ljudi ovdje nemaju stres. To znači da nekad ima zabave, nekad ne, ali opet, nema nepotrebnog stresa. Velika je razlika između stresa i pritiska koji nameće poslovna odgovornost.

Kako to da vam je baš Microsoft bio prvi posao? Nije loše za početak…
– To je duga priča. Da je svedem. Otišao sam u Microsoft čak i prije odbrane diplomskog rada. Odbranio sam ga nešto kasnije, dok sam praktično živio i radio u inostranstvu. Kad sam već privodio studije kraju, pokrenulo se pitanje toga šta ću da radim. Nekoliko mojih prijatelja s fakulteta i ja počeli smo da razmatramo Microsoft kao opciju. Vjerovatno smo bili povučeni tom standardnom idejom da je napolju sve mnogo bolje i ljepše. Pri tom, bili smo u situaciji u kojoj nam se javila šansa da potencijalno započnemo karijeru u tada najjačoj kompaniji na svijetu. Microsoft je i dan danas jedna od najjačih kompanija i među najuticajnijim na svijetu. Ići u neke obećane zemlje i raditi u broj 1 kompaniji, čiji je vlasnik najbogatiji čovjek, jedan je dosta primamljiv koktel za mladog čovjeka. Tako mi odosmo tamo. Tačnije, odoh ja.
Na neki način, Microsoft mi jeste bio prvi posao poslije fakulteta. Podrazumijevao je radno vrijeme, rad s ljudima i mnoge stvari s kojima sam se prvi put u životu susreo.

Koje su najveće predrasude o radu za veliku kompaniju u inostranstvu, još IT?
– Postoji to predubjeđenje da je tamo sve fantastično, a da ovdje ništa ne valja. Ovdje čitam stalno po forumima i po novinama neke tako pompezne odredbe. Tipa: „Inženjer ima platu 90.000 dolara“. U tome ima istine, ali nije tako kao što se čini. Konkretno, od tih 90.000 dolara, porez je 50 odsto, dakle 45.000 dolara. Moram da naglasim da 90.000 dolara primaju ozbiljni inženjeri, nikako oni koji su tek “pali s Marsa“. Dakle, ljudi s ozbiljnim iskustvom, rezultatima, ozbiljnim godinama školovanja… I poslije cijele te borbe, dobijaš 45.000 dolara neto. Na mjesečnom nivou, to izađe oko 3.800 dolara. U vrijeme kad sam ja počinjao, to je iznosilo oko 2.800 eura. Kad se tome pridoda činjenica da ti je potrebno još 1.000 eura da iznajmiš stan sa nekim, i da ti treba oko 300 eura za gradski prevoz, od tih 100.000 dolara dođeš do neke normalne sume. Sve je to super, ali u finansijskom smislu, nema neke drastične razlike. To je možda najveća predrasuda.
Profesionalno, ja sam osjetio veliku razliku u Microsoftu. Bio je to moj prvi susret sa nečim što je u poslovnom smislu vrlo ozbiljno. Microsoft je mjesto na kom rade world class ljudi. Ali to zaista, naglašavam, nisu bile „nebo i zemlja“ razlike. S druge strane, bilo je i negativnih stvari. Živiš odvojen od porodice i prijatelja. Tad sam imao 24 godine. Takve stvari svaki čovjek drugačije doživi. Meni dosta smetaju ljudi kojima ovdje kao sve smeta, onda odu u inostranstvo, tamo rade neke sasvim obične stvari, imaju neki prosječan život, i o tome pričaju kao o ne znam kakvom uspjehu. Nije neki uspjeh biti prosječan.

Kako je izgledao tvoj ulazak u Microsoft mašinu?

– Imao sam sreću da sam tokom školovanja radim i nešto praktično. Te prilike sam najčešće sam stvarao. Danas mladi ljudi ne bi trebalo da se oslanjaju samo na tradicionalne sisteme učenja. Znanje je nikad dostupnije i manje-više je besplatno. Ovo nikako ne treba da se protumači kao: „Batalite fakultet“. Naprotiv. Ja imam petogodišnju diplomu jedne svjetski priznate škole. I pored formalnog obrazovanja svako ko hoće da postigne nešto treba da radi na sebi, treba dodatno da istražuje, da vidi šta sve može da se napravi i postigne sa znanjem koje stiče na formalan način.
Nisam doživio šok tipa: „Do juče sam rješavao zadatke, a odjednom treba nešto da radim“. Stvarao sam i tokom fakulteta. Ipak, šok sam doživio kad sam shvatio koliko, u poređenju sa svojim novim kolegama i zahtjevima novog posla, ne znam. Znao sam kako posao izgleda, znao sam šta želim da radim i kako se to radi. Onda sam se našao u takvoj jednoj grupi ljudi. Shvatio sam koliko je ljudi koji to sve isto znaju da rade, ali bolje. Tu je bilo stvari sa kojima nisam imao priliku da se susrećem u našem poslovnom sistemu: počev od timskog rada, komunikacije, nekih tehničkih stvari… I tako, sačekala me je jedna istina. Ali kad te to sve tako sačeka, stvari bolje razumiješ.

Kako je nastao Nordeus? Koliko je dugo živio kao ideja?
– Ivan, Milan i ja smo radili zajedno u Microsoftu. Imali smo zajedničku predistoriju. Na primjer, Ivan i ja smo i na fakultetu dosta radili zajedno. Onako, na svoju ruku. Radili smo zajedno i master rad. Prvi put u istoriji našeg fakulteta, odobreno je da više ljudi radi jedan rad. Morali samo da se podijelimo po oblastima, ali smo u principu radili zajedno.

Kad su se njih trojica zasitili Majkrosofta, vratili su se kući i počeli da rade na nečemu što se zove Nordeus. Zapravo, počeli su rad na igri Top Eleven Football Manager

Riječ je bila o jednoj igri, tačnije o softveru za djecu ometenu u razvoju i njihove roditelje, staratelje i predavače. Ideja je bila da im se kroz video igru olakša učenje o bezbjednosti u saobraćaju. Stvorili smo 3D grad, kroz koji možeš da šetaš dijete koje na taj način uči. Bio je to vrlo komplikovan softver. Radili smo devet mjeseci, manje-više, svaki dan po cio dan. Kad smo završili, pokušali smo da mu pronađemo primjenu. Malo je to bilo do našeg neiskustva, malo je tome doprinijela sredina… Ideja nije baš uspjela da nastavi dalje da živi. Već tad smo prećutno željeli da se bavimo razvojem igara u našim daljim karijerama. Ipak, otišli smo u Microsoft i tamo radili na razvoju nekih biznis rješenja. Drastično smo podigli nivo razumijevanja struke. To nije bio samo nivo razumijevanja tehničkih stvari. Moram da naglasim da naši studenti iz ove oblasti imaju vrlo visok nivo znanja kada završe školu. Ništa ne kaskaju za ostalim diplomcima iz svijeta.
Mnogo više, tu su ležali odgovori na pitanja: Zašto ti uopšte radiš taj posao i kako se to radi sa drugim ljudima? Stekli smo osjećaj za posao, shvatili organizaciju, ciljeve i metodologiju koja je potrebna da bi se kroz rad došlo do rezultata. Dosta je to bilo značajno iskustvo za nas. Učili smo stvari na pravi način od prvog dana. Kada se stvari ne nauče kako treba, teško se kasnije ispravljaju.
U jednom trenutku, došlo je do velike promjene u našem ekosistemu. Promjena je zahvatila cio svijet. Imali smo sreće. Tih godina, između 2007. i 2009, život je transformisan pomoću Fejsbuka i pametnih telefona. Sreća je što smo u tom trenutku bili na pravom mjestu, i što smo već bili poslovno dovoljno zreli. Prepoznali smo priliku. Pojavio se novi medij i pojavilo se novo tržište koje je bilo prazna tabla. Prelomili smo i riješili da probamo da napravimo igru. Vratili smo se kući i počeli da radimo na nečemu što se zove Nordeus. Zapravo, otpočeli smo rad na igri Top Eleven Football Manager.

U međuvremenu, ta igra postala je No. 1. Kako ste došli do tog konačnog paketa? Da li ste od početka pucali u tako visoku metu?
– Riječ je o različitim nivoima kompleksnosti. Igre moraju da prate onu premisu: „Easy to learn, hard to master“. Ako govorimo o igri kao iskustvu za korisnika, tu smo gađali to što smo napravili. Dakle, nešto što ima potencijal da zainteresuje veliki broj ljudi i da ih, što više i što duže, zadrži. To se postiže na prilično komplikovane načine. Tada je Top Eleven bio možda i najkompleksiniji proizvod sa strane. Možda je zato i tako dugo uspješan. Sa strane vizuelne kompleksnosti, riječ je opet o principima kojima se gađa ciljna grupa. Nemaju svi iste potrebe i ista očekivanja od određenih proizvoda. I na tom polju smo ispratili sve. Vodili smo se nekim očekivanjima. Sa strane tehničke kompleksnosti, Top Eleven je kao projekat bio daleko kompleksniji od svega što smo radili ranije. Uključujući i naš rad u Microsoftu. Lično, moje inženjersko znanje je kroz rad na tom projektu drastično skočilo. Morao sam mnogo stvari da riješim. Morali su i Ivan i Milan. Kad govorimo o uspjehu, on ima različite aspekte. Neki su vidljivi, a neki ne.

Izbor Murinja za promotera igrice Top Eleven bio je ključan za uspjeh Nordeusa

Kako ste došli do Murinja?
– Htjeli smo da pozicioniramo našu igru kao broj 1 u svijetu. U tom trenutku, ona je to već i bila, ali nastojali smo da sve poslovne odluke uskladimo sa tom porukom. Ako nam treba partner, zaštitno lice ili promoter, kao najbolji htjeli smo da idemo kod najboljeg. Voljeli ga ljudi ili ne, niko neće reći da Murinjo nije ubjedljivo najbolji. To je činjenica. Tako je izgledala naša logika. A kako je to izvedeno već je na nivou naših poslovnih stvari.

U kom trenutku ste mogli zasigurno da kažete da je to – „to“, da je igra postigla baš ono što ste zacrtali?
– Taj period razvoja je bio vrlo naporan. Govorimo o prve, recimo, dvije godine. Tad smo sa malo ljudi mnogo radili. Bilo je nekoliko bitnih momenata uspjeha. Vjerovatno najbitniji uspjeh je kad dokažeš sebi da si nešto uradio. Taj uspjeh smo doživjeli onog trenutka kad smo igru pustili. Radili smo nešto, pravili, ulagali sebe do kraja i onda smo to dali svijetu. Dan kasnije, vidjeli smo da je par hiljada ljudi našu igru igralo. Svi su imali lijepe komentare. Bio je to veliki trenutak za mene u ličnom smislu, i u smislu moje inženjersko-kreativne profesije. To je poenta – da ti nešto napraviš. Sljedeći naš korak bio je da ta igra uđe među najbolje. Do tog uspjeha smo stigli vremenom. Takođe, sve je opet zahtijevalo mnogo rada.
Trenutak za koji konkretno pitaš dogodio nam se na nivou kompanije. Kad smo došli u situaciju da imamo stabilan izvor prihoda, da imamo ljude koji su ono što mi želimo, i kad je postalo jasno da nam je fundament stabilan, osjetili smo da je to – „to“. Tog prelomnog trenutka se najradije sjećam kao najdragocenijeg.

FORMULA KIM KARDAŠIJAN!

Koliko populiarizacija ličnosti kroz video igru postaje novi trend, koliko one imaju potencijal da se definišu kao novi medij za promociju?

– Ne bih rekao da smo blizu toga da video igre budu mejnstrim za promociju ličnosti. Suština igara je da budu zabavne i da ljudima pružaju zadovoljstvo kroz razonodu. Za sada, to promovisanje ličnosti kroz igre više je izuzetak od pravila. Kim Kardašijan je jedina uspjela da tu napravi veliki rezultat. Niko drugi nije. Međutim, ona je inače neko ko uspijeva da ni iz čega napravi svašta. Vidjećemo kako će se stvari dalje razvijati. U svakom slučaju, Murinjo je tu zbog nas. Takva je vrsta saradnje, ugovora. Nismo mi tu zbog njega.

(Miljana Nešković, Original)