Slaven Ristić – TRB BUILD TO LAST

Šta uspješne ljude čini uspješnim? Vizija, prije svega. I disciplina u tom svakodnevnom ostvarivanju. Postoji mnogo alata za to, ali onaj individualni je presudan. Strast prema poslu! Odgovornost za ono što radite! Još, ako se nađete u specifičnom biznisu, poput namjenske industrije, čime se ipak svi ne mogu baviti, onda imate foto-robot uspješnog menadžera. Vlasnika TRB-a tome je i sport naučio – titula evropskog šampiona – da nikad ne odustaje od ideja i ciljeva! I, zato je u vrhu
Razgovarala BORJANA SIMIĆ  foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Nakon privatizacije Tehničko-remontnog zavoda iz Bratunca (2014), danas na međunarodnim sajmovima već poznati kao brend TRB, iz ove kompanije redovno stižu dobre vijesti. Iako je namjenska industrija, zbog prirode posla uvijek bila klizav teren, naročito u prethodnoj državi, za Slavena Ristića, većinskog vlasnika 82 odsto akcija, koji dolazi iz međunarodnih struktura koje se bave borbom protiv terorizma, nije bila nepoznanica. Osim u Bratuncu, zapošljava radnike i u Srbiji, Namibiji, kao i u kompanijama u Bijeljini i Švajcarkoj, koje nisu iz namjenske industrije. Pri tom, 90% proizvoda ide u inostranstvo. Iza njih je još jedna uspješna godina koju su počeli plasmanom svog prvog oklopnog vozila Despot i nove mašine za humanitarno deminiranje MH-17, a završavaju sa otvaranjem novog pogona i novim uposlenicima. U Bratuncu je trenutno zaposleno 230 ljudi, od kojih preko 40 sa visokom stručnom spremom, 16 inženjera. I, imaju stalno otvorene konkurse za posao. Krajem 2019. u funkciju je stavljen novi pogon na oko 3.000 kvadrata u koji su uložili preko milion maraka. I zaposlili 26 mladih žena, a u planu je još 70-ak radnika.

Posvećenost čovjeka prema željenom cilju daje siguran rezultat. Sport me je tome naučio. Iza svega mora da stoji rad i upornost kako bi postali najbolji. Isti je recept i za uspješnu firmu

Osim titule šampiona Evrope u karateu, Ristić ponosno nosi titulu povratnika iz inostranstva. Govori četiri jezika, političke nauke završio je u Njemačkoj, master studij iz međunarodnih odnosa u Austriji. Prije povratka u Bijeljinu radio je kao vođa protivterorističkog komiteta UNCTC, savjetnik za međunarodne odnose i borbu protiv terorizma, potom je radio u više misija za organizacije i države, uglavnom u sjevernoj Africi i Bliskom istoku. Tu staje s onim što imenuje kao karijeru.      

– Da ne bi ispalo da sam odjednom postao sve ovo što sam danas, uvijek istaknem da sam odrastao u Bijeljini, sa tetkom i komšijama. Tu sam proveo najljepše dane i danas volim taj grad i ljude u njemu. Studirao sam na Kipru, poslije u Njemačkoj, kao i svi, prolazio kroz bolje i lošije faze u životu, radio sve poslove: od izbacivača do projekt menadžera za multinacionalne kompanije poput Serco, Ventureal BAE… Zadovoljan sam čovjek jer živim u državi i sa ljudima koje volim. Tu želim da pružim i podijelim svu svoju energiju, znanje i iskustvo. Otuda planiram još toga da uradim. 

Otkud ideja da se nađete u namjenskoj industriji, pogotovo poslije završenih političkih nauka u Njemačkoj i master studija u Austriji na smjeru Međunarodnih odnosa?
– Nikada nisam planirao da radim u namjenskoj industriji, ali je slučaj odredio moj posao; i budućnost. Jedna od mojih osobina je izražen osjećaj odgovornosti prema ljudima oko mene. Poslije master studija u Austriji počeo sam da radim za razne organizacije i kompanije koje se bave bezbjednošću u okviru UN sistema, ali i šire. Terorizam je postao globalan problem svugdje u svijetu pa je ta borba bila moj prevashodni posao. Radio sam u državama poput Malija, Somalije, Libije, Njemačke, ali i brojnih drugih država koje su željele da osujete bilo kakve terorističke napade na čemu sam i sam bio angažovan. U to vrijeme sam prvi put posjetio Bratunac. Kada sam vidio da se tamo ne živi baš sjajno, rodila se ideja i želja da nešto uradim. Prije svega, želio sam da uradim nešto za te ljude, i ne isključivo u namjenskoj industriji. Istovremeno i ja sam želio da se vratim u Republiku Srpsku i pružim neki svoj doprinos u njenom napretku. S obzirom da imam dobre kontakte po svijetu i sa bezbjednosnim strukturama, bilo je logično da to iskoristim i pokušam da oživim proizvodnju u Tehničkom remontu Bratunac. Tako je počelo, iz čiste želje da pokažem drugima da se može nešto uraditi za društvo odakle potičem; zajedno sa svim zaposlenima sam to na kraju i uspio.

Prvi novac zaradio sam kroz sport. Već 1992. sam dobio stipendiju tadašnje Jugoslavije koja mi je omogućila odlazak na Kipar da studiram

Koje su sfere vašeg interesovanja i poslovi kojima ste se bavili tokom studija i kasnije, jer ste sve vrijeme poslije gimnazije proveli u inostranstvu?
– Uz studiranje najviše sam se bavio sportom. Sport je uvijek bio sfera mog interesovanja, ali je i politika i istorija bilo nešto što me je interesovalo oduvijek. Posebno odnos Zapada prema Balkanu i to kako se Zapad razvio bolje i više u odnosu na Istok. Oduvijek sam znao da ću iskoristiti prvu priliku da se vratim; da bih pružio neki svoj doprinos ovom narodu i sredini u kojoj sam odrastao. Vratio sam se 1998. sa završenim fakultetom, poznavanjem više stranih jezika i većim životnim iskustvom. Proveo sam u Bijeljini oko godinu i po dana, ali se u tom momentu nisam najbolje snašao. Sticajem okolnosti otišao sam u Beč 2000. godine i krenuo iz početka. Upisao sam magistarske studije na Donau univerzitetu i na Diplomatskoj akademiji završio međunarodne odnose.

Kad ste i kako zaradili prvi novac?
– Prvi novac zaradio sam kroz sport, takmičeći se za razne karate klubove. Već 1992. sam dobio stipendiju tadašnje Jugoslavije koja mi je omogućila odlazak na Kipar da studiram.

Šta je faktor X za uspjeh u poslu?
– Vjerovao sam u uspjeh i nisam sumnjao u sebe. Nikada ne sumnjam u ono što radim. Vodim se logikom: Ako sumnje ima, onda sumnje nema. Naravno da su rad, trud i istrajnost u poslu najvažniji, ali ako pitate šta je faktor X – to je vjera u sebe i u uspjeh onog što radite. Seneka kaže: ‘Ne usuđujemo se, ne zato što je teško, nego je teško jer se ne usuđujemo’.

Radnici su prepoznali moju želju i energiju, vjerovali su mi i, evo, uspjeli smo u Bratuncu sve da preokrenemo. Već u prvoj godini nakon privatizacije bio je vidljiv napredak. Sada smo uspjeli da sve zatečene dugove vratimo i da sve ugovorene obaveze ispunimo, što je rijetko na Balkanu. Još nismo idealni, ali smo sve bolji i bolji. Po osnovu ugovora sa Vladom RS o privatizaciji TRB-a imali rok od sedam godina da ispunimo investiciju, a mi smo to ostvarili za pet godina.

Prepoznatljiv vaš proizvod je transportno vozilo Despot, za koga ima interesa i na Istoku i Zapadu, Latinskoj Americi… Zanimljivost je da je to višenamjensko vozilo produkt rada vaših inžinjera, da je motor Mercedesov…?
– ‘Despot’ je savremeno oklopno, multifunkcionalno, terensko vozilo sa pogonom na sva četiri točka namijenjeno za širok spektar djelovanja policije i oružanih snaga; djelo naše pameti i naših ruku. Vozilo je dugo šest metara, visoko gotovo tri metra, mase oko 14 tona, sa oklopom otpornim na projektile do 12 milimetara. Razvija maksimalnu brzinu od 130 km i ima odlične performanse za kretanje i savladavanje zahtjevnih terena. Ovo je ujedno i prvo vozilo ove vrste proizvedeno u Republici Srpskoj, rad naših inženjera i konstruktora. Uz konstruktore i dizajnere iz TRB-a i angažman svih zaposlenih, kao i implementaciji mojih ideja, koja su se bazirala na stečenom iskustvu i praksi u posljednjih 15 godina, rodio se ‘Despot’.

Zadovoljan sam kad ljudima dam posao i priliku da se dokažu, da svojim radom uređuju svoj život. Želim da ljudima vratim nadu da bolji život nije tamo negdje, nego ovdje i sada

Inženjeri TRB-a usavršili su i proizvodnju jedinstvene mašine za humanitarno deminiranje koja ide za izvoz… i košta očito mnogo?
– Prvu mašinu za humanitarno deminiranje MH-17 uzela je Republička civilna zaštita RS i njena namjena je uništavanje protivpješadijskih mina na područjima gdje postoji opasnost od minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata. Nastala je iz iskustva na proizvodnji mašina MH-05 na deminerskim radilištima. Opremljena je svim vrstama balističke zaštite, a svoju misiju izvršava prekopavanjem površinskog sloja zemljišta. Skida površinu tla, otkriva i uništava mine i druga opasna eksplozivna sredstva. Ponosni smo, jer je ova prva mašina upravo otišla u RS. Već smo potpisali predugovore sa određenim državama za isporuku ovih mašina i dobro je prihvaćena na tržištu. Osim Despota i MH-17, prije dvije godine smo ustrojili Liniju za proizvodnju municije, a tu je i naš najpoznatiji proizvod službeni pištolj RS-9 Vampir koji zbog svojih specifičnosti smatramo najjačim adutom ove fabrike. Odlikuju ga izuzetna preciznost, pouzdanost, kvalitet materijala, kalibra devet milimetara i kapaciteta 18 metaka. RS-9 definitivno ima potencijal da bude uspješno službeno i samoodbrambeno oružje, a sa takvom osnovom lako se pravi sportski pištolj.

Veliki uspjeh u inostranstvu imate sa transferom tehnologije i unapređivanjem vojno-industrijskog kompleksa državama koje to traže po sistemu ključ u ruke… Koje su to sve države i poslovi?
– Prodajnu mrežu gradimo na temeljima bivše jugoslovenske namjenske industrije, posebno u zemljama nekadašnjeg nesvrstanog bloka. Naši klijenti su uglavnom države i ministarstva odbrane. Mi nismo preprodavci i time se nikada nismo bavili, niti ćemo, jer prodajemo samo naše proizvode. Poslujemo sa Namibijom, Egiptom i brojnim drugim zemljama koje zbog tajnosti ugovora ne možemo navoditi. Jedan od aduta naše prodaje je i to da naši klijenti kupuju naše proizvode isključivo zbog kvaliteta; koji je i jedina preporuka.

Nikad nisam sumnjao u sebe niti u ono što radim. Vodim se logikom: Ako sumnje ima, onda sumnje nema. Seneka kaže: ‘Ne usuđujemo se, ne zato što je teško, nego je teško jer se ne usuđujemo’

Henri Ford je rekao da su prepreke one zastrašujuće stvari koje vidite kad skinete pogled sa svog cilja. Jeste li saglasni sa ovim, jer ste neko ko se suočio sa velikim izazovima u životu, ali i izborili!
– Posvećenost čovjeka prema željenom cilju daje siguran rezultat. Bez obzira na mjesto gdje čovjek živi, ako želi da uradi nešto i uradiće. Sport me je naučio da ne odustajem od ideja, želja i ciljeva, ali i iza svega toga stoje rad i upornost da postanete najbolji, što je recept i za uspješnu firmu.

Djelujete kao zadovoljan čovjek, živite u okruženju i s ljudima koje volite. Krmarite na svojoj jahti, avionu… Putujete! Imate li još velikih planova, gdje vidite sebe u budućnosti?
– Zadovoljan sam, prije svega, kad ljudima dam posao i priliku da se dokažu, da svojim radom uređuju svoj život. Imam velike planove i ciljeve. Želim da pokažem da i na ovim prostorima može da se radi, da možemo da budemo uspješni. Želim da ljudima vratim nadu da bolji život nije tamo negdje, nego ovdje i sada. Oduvijek sam znao da samo na ovim prostorima mogu da budem original. Volio bih i da ovo bude zemlja koja će se povezati sa cijelim svijetom, jer ne možemo da živimo sami.

Za dalji napredak me motivišu moja djeca. Želim da im budem uzor kao što je i meni bio moj otac. Motivišu me i ljudi oko mene, dragi prijatelji, dobri radnici. Nema ljepšeg osjećaja nego kada pomognete nekome, podstaknete ga da uradi nešto, vratite nekome nadu, samopoštovanje, vjerujete u njega, pružite mu šansu… To je moje gorivo – ljudi oko mene, moji radnici, od portira preko inženjera do menadžmenta. Samo ako su i oni zadovoljni, sve ovo što radim ima smisla.

TRB MIJENJA NAŠU SLIKU U SVIJETU
Moderan čovjek skoro da ne funkcioniše ako ne multitaskuje. Prije nego što ste se vratili u Bijeljinu, radili ste i kao vođa protivterorističkog komiteta UNCTC, savjetnik za međunarodne odnose u više organizacija i država, čak i u Africi i Bliskom Istoku. Kakva iskustva nosite iz tih poslova?
– Možda je moj najveći uspjeh i referenca iz tog perioda što su svi moji bivši šefovi prihvatili da mi pomognu i sarađuju te su danas i konsultanti TRB-a. To su ljudi koji su meni bili nadređeni na poslovima borbe protiv terorizma u Sjevernoj Africi, ljudi od integriteta i autoriteta na svjetskom nivou, poput njemačkog generala u penziji Karl-Hajnc Mincnera, ili Uve Andersena, koji je bio glavnokomandujući svih evropskih oružanih snaga. Oni, takođe, danas predstavljaju TRB na međunarodnoj sceni i sa sigurnošću mogu reći da mijenjaju sliku u svijetu o nama i kompanijama koje posluju u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Mislim da je to referenca sa kojom malo ko može da se pohvali u ovom regionu.

RESETOVANJE NA PUČINI
Navigare necesse est, vivere non est necesse –
Jedriti se mora, živjeti nije neophodno /Pompej
Jedrenje je definitivno ljubav. Magičan je taj osjećaj pod zvjezdanim nebom, uz zvuke talasa; puna jedra asociraju me na apsolutnu slobodu. Da bi voljeli jedrenje morate biti avanturista i voljeti nepoznato. Okean čovjeku daje sve, ali i pokazuje opasnost šta je priroda zapravo. I u jedrenju i u ronjenju ima mnogo avanturizma, ali i želje za samospoznajom. Oboje mi pomaže da se resetujem i obrišem svakodnevne probleme ili da ih bar vidim bolje, jasnije. Ronjenje omogućava doživljaj nove dimenzije, sredine koja nije naša prirodna. Zaranjajući ulazimo u sasvim nov svijet koji nam je tako blizu i logičan, a istovremeno stran i fascinantan.