SVETOZAR OSTOJIĆ ĆEKO: Priroda je glavni gazda Busije

Turistički centar Busija predstavlja najznačajniju investiciju na području opštine Lopare i projekat koji bi mogao da promijeni cjelokupnu sliku i život Majevice. Iza ove ambiciozne ideje ne stoji samo poslovna računica, već prije svega snažna ljubav prema rodnom kraju. Ono što je počelo kao lično utočište i mjesto odmora Svetozara Ostojića rođenog podno Busije, vremenom je preraslo u viziju stvaranja modernog turističkog kompleksa koji će spojiti prirodu, odmor, duhovnost i održivi razvoj, dajući novi zamah razvoju Lopara i cijele Majevice

razgovarala Borjana SIMIĆ      foto Borislav ZDRINJA

„Djeco, nemojte da mi odete gladni“, tiho izgovorena rečenica koja se prolomila Busijom, a odjeknula u našim srcima i najbolje opisala Majevičane! Ljude velikog srca. Gostoljubive. Čestite. Ponosne. Srdačne. Plemenite. Dobronamjerne. Domaćine!

Nakon višesatnog rada na Busiji i ponovnog susreta, rečenicom sa početka teksta se kolegi fotografu i meni obratila majka Marija, žena koja je rodila i odgojila posebnog čovjeka, Svetozara Ćeku Ostojića.

Zahvaljujući upravo njegovom neizmjernom entuzijazmu i ogromnim finansijskim ulaganjima, Lopare i Majevica, dobili su istorijsku razvojnu šansu. Turistički kompleks Busiju. Čovjek izuzetne životne energije, nepokolebljivosti, simbol domaćinskog odnosa prema ljudima i zajednici. Kao brižan porodični čovjek i posvećen prijatelj, svoj život gradi na temeljima ljubavi, poštovanja i odgovornosti, njegujući najljepše tradicionalne vrijednosti koje su ga oblikovale i učinile prepoznatljivim. Njegov iskreni patriotizam, duboka privrženost rodnom kraju i nesebična želja da doprinese razvoju zavičaja, svrstavaju ga među najistaknutije i najcjenjenije pregaoce koji svojim djelima ostavljaju trajan pečat u vremenu. Obdaren rijetkim preduzetničkim duhom, neiscrpnim entuzijazmom i zavidnom sposobnošću da prepozna prilike tamo gdje ih drugi ne vide, godinama pomjera granice mogućeg i pretvara smjele ideje u uspješne projekte. Kao vizionar širokih pogleda, čovjek snažne volje i nesvakidašnje istrajnosti, svojim radom i stvaralačkom energijom izgradio je prepoznatljivu priču koja nadahnjuje, povezuje ljude i predstavlja primjer kako se ljubav prema zavičaju pretvara u djela od opšteg značaja.

Malo je poslovnih ljudi koji nakon velikog životnog i poslovnog iskušenja odluče da započnu projekat kakav se rijetko viđa na ovim prostorima. Upravo to je učinio on, mnogima poznat samo kao Ćeko. Prije nekoliko godina pretrpio jedan od najtežih udaraca u poslovnoj karijeri kada je požar zahvatio proizvodne pogone porodične firme „Mega drvo“, u kojoj je vlasnik sa bratom Vujadinom. Za mnoge bi takav događaj predstavljao razlog za povlačenje ili odustajanje od novih investicija, ali njegov duh nije bio slomljen. Danas ima energije i za nove poduhvate izvan drvne industrije. Njegova ideja o turističkom centru Busija, projektu koji danas predstavlja najznačajniju investiciju na području opštine Lopare, u punom je zamahu izgradnje.

Ostojić je rođen u ovom kraju i, poput mnogih Majevičana koji su životni i poslovni uspjeh ostvarili daleko od rodnog mjesta, nikada nije prekinuo vezu sa zavičajem. Naprotiv, upravo ljubav prema Majevici i želja da dio onoga što je stekao vrati kraju iz kojeg je potekao postali su glavni pokretači projekta.

– Iskreno, Busija je počela kao moj bijeg u prirodu – kao mjesto gdje sam dolazio da predahnem, da budem na svom, na Majevici, daleko od gradske buke i svakodnevice. Ali kad voliš jedan kraj onako kako ja volim ovaj, brzo shvatiš da odmor i vizija nisu suprotnosti. Iz te tišine i ljubavi prema zavičaju polako se rodila ideja da ono što je meni davalo mir podijelim s drugima – da Busija ne bude samo moje utočište, nego mjesto na koje će porodice dolaziti generacijama. Tako je lični mir prerastao u plan, a plan u ono što danas gradimo.

Kako je nastala ideja o Busiji – da li je riječ o dugogodišnjem snu ili je presudan bio neki konkretan trenutak koji vas je podstakao da krenete u realizaciju ovog projekta?

– I jedno i drugo. San je star koliko i ja – jer sam rođen tu, u Kovačici, podno Busije, i Majevica je prvo što sam u životu vidio kad sam otvorio oči. Taj kraj nosim u sebi otkad znam za sebe. A onda dođe trenutak kad staneš, pogledaš oko sebe i kažeš: ovakva ljepota ne smije ostati skrivena i zaboravljena. Taj trenutak je presudio. Sve ostalo je bilo pitanje volje i upornosti da se san pretvori u nešto opipljivo.

Sama ljubav prema ovom kraju je odavno tu, ali konkretan plan u ovom obimu sazrijevao je postepeno. Iskreno ću reći – Busija je danas veća nego što sam u početku zamišljao. Što smo dublje ulazili u posao, to su se i mogućnosti, i moja vjera u ovaj kraj, širile. Mijenjali su se obim i sadržaji, ali duša projekta nije se promijenila ni za milimetar. Ona je ista kao prvog dana: poštovanje prema prirodi i želja da ovo mjesto traje.

U koliko faza je planirana izgradnja turističkog kompleksa i šta je predviđeno da bude realizovano u svakoj od njih?

– Gradimo u fazama, jer ovako nešto ne smije da se radi na brzinu – svaki dio želimo da uradimo kako treba. Prvo smo postavili temelj koji već živi: restoran s ljetnom baštom, uređene staze i jezero. Naredna, velika faza vezana je za asfaltiranje pristupnog puta, koji je ključ za sve ostalo. Kada on bude gotov, niz već pripremljenih sadržaja konačno će zaživjeti punim kapacitetom. Uporedo gradimo i smještaj: vikend naselje sa šesnaest „A-frame“ kućica i apartmansku zgradu na prelijepom vidikovcu. Posebno mi je drago što se privodi kraju i izgradnja crkve – ona ovom mjestu daje dušu i smisao kakav se ne može kupiti. Sve to radimo postepeno i odgovorno, da Busija na kraju živi tokom cijele godine.

Šta je trenutno dostupno posjetiocima koji dolaze na Busiju i kakva iskustva mogu ponijeti sa sobom? A, koji sadržaji će biti dostupni u skoroj budućnosti?

– Već danas posjetilac može da uživa u domaćoj kuhinji u restoranu s ljetnom baštom, u šetnji uređenim stazama i, prije svega, u netaknutoj prirodi i miru Majevice. Tu je i uređeno jezero, na kojem se već nekoliko godina održava tradicionalno plivanje za časni krst. Dio sadržaja je već izgrađen, ali svjesno čeka da se zaokruži cjelina kako bi sve zajedno profunkcionisalo – tu su skijaške i sankaške staze s pokretnom trakom dugom 140 metara za najmlađe, kao i adrenalinski tobogan, koje ćemo pustiti u rad kada oko njih bude dovršen i prateći sadržaj, restoran i zona za djecu u blizini. Kada se završi i pristupni put, krenuće i turistički vozić, a uskoro stižu i tribine za kulturno-umjetnička dešavanja. Tada će Busija postati mjesto gdje se dolazi i ostaje, a ne samo prolazi.

Kada projekat bude završen u punom kapacitetu, kako će izgledati konačna verzija turističkog kompleksa Busija?

– Zamislite mjesto gdje se vrhunski kvalitet i mir prirode ne bore, nego se nadopunjuju. Konačna Busija biće cjelogodišnja planinska destinacija – restoran, smještaj, sadržaji za porodice i djecu, za odmor i za dušu – sve uklopljeno u šumu i pejzaž Majevice tako da priroda ostane glavni gazda. Želim da to bude raskoš u srcu šume, mjesto po kojem će se ovaj kraj prepoznavati i pamtiti.

Kada ste krenuli u realizaciju projekta, da li ste očekivali da će razvoj kompleksa teći ovim tempom ili ste se suočili sa nepredviđenim izazovima?

– Ko gradi na planini, taj zna da lak put ne postoji. Bilo je nepredviđenih izazova – od terena i infrastrukture do papirologije i tempo je znao da bude teži nego što sam se nadao. Ali nismo stali. Što se podrške tiče, biću iskren: tamo gdje je ima, zahvalan sam i to cijenim. Ali ovakve investicije, koje otvaraju radna mjesta i stavljaju jedan zaboravljeni kraj na mapu, zaslužuju još snažniju i bržu institucionalnu podršku. To govorim s poštovanjem, ali otvoreno.

Pristupni putevi i unutrašnje saobraćajnice su od vitalnog značaja za dolazak većeg broja turista i autobusa. Kakav je precizan dogovor sa opštinom Lopare i Vladom RS oko asfaltiranja i proširenja te mreže?

– Putevi su za nas pitanje od presudnog značaja, bez dobre saobraćajnice nema ni autobusa, ni većeg broja gostiju. Opština Lopare je još davno prepoznala Busiju kao šansu za razvoj i svesrdno nas podržala. Ali Lopare su, nažalost, jedna od najnerazvijenijih opština, s malim budžetom, pa same nisu mogle da iznesu ovako veliko ulaganje. Zato su se obratile Vladi Republike Srpske, koja je prepoznala značaj ovog projekta i u aprilu ove godine prihvatila finansiranje izgradnje pristupnog puta do turističko-rekreaciono-izletničkog centra „Busija“. Za nas je to ogroman korak naprijed, jer dobar put znači više gostiju, više autobusa i, na kraju, razvoj cijelog kraja. Zahvalan sam i opštini Lopare i Vladi Republike Srpske što su prepoznali da je ovo ulaganje u budućnost cijele regije, a ne samo Busije.

Šta smatrate najvećim potencijalom Majevice kada je riječ o razvoju turizma i privlačenju domaćih i stranih gostiju? Šta Busiju razlikuje od drugih turističkih centara u Republici Srpskoj i BiH?

– Najveći potencijal Majevice je ono što je drugi nemaju; iskonska, netaknuta priroda i mir, na dohvat ruke nekoliko gradova. To se ne može izgraditi, to se samo može sačuvati. A Busiju razlikuje to što ne pokušavamo da budemo kopija nekog drugog. Mi spajamo vrhunski kvalitet s istinskom dušom ovog kraja. Gost kod nas ne dobija samo uslugu, nego osjećaj da je negdje stvarno u svom, autentičnom i toplom.

Može li Busija postati svojevrsni pokretač razvoja turističke ponude i razvoja Majevice i na koji način? Koliko će završetak kompleksa doprinijeti razvoju privrede opštine Lopare?

– Vjerujem da može i da hoće. Jedan ovakav kompleks ne živi sam, on povlači za sobom dobavljače, zanatlije, poljoprivrednike, mlade ljude koji dobijaju razlog da ostanu. Svaki gost koji dođe na Busiju ostavlja nešto i u Loparama i u cijelom kraju. Kad Busija bude u punom kapacitetu, vjerujem da će biti jedan od najvažnijih privrednih i turističkih oslonaca ove opštine. I, što mi je posebno važno, razlog da se mladi ne sele, nego grade kod kuće.

Kompleks se nalazi blizu administrativne granice entiteta i privlači ljude iz Tuzle, Bijeljine, Ugljevika i Brčkog. Kako vidite ulogu Busije u ekonomskom i društvenom povezivanju ovih regija?

– Majevica nikad nije priznavala granice, ljudi su se tu oduvijek poznavali, kumili i sarađivali. Busija je upravo na tom mjestu gdje se susreću ljudi iz Tuzle, Bijeljine, Ugljevika i Brčkog. Posebno mi je pri srcu Semberija, kraj koji nam je mnogo značio i u kojem smo izgradili velik dio svog života i posla. Zato želim da Busija spaja Majevicu i Semberiju, kao i sve ostale krajeve oko nas. Dobar zalogaj, lijepa priroda i topao doček ne pitaju odakle ko dolazi. Volio bih da Busija bude mjesto susreta gdje se ljudi okupljaju oko onoga što ih spaja, a ne oko onoga što ih dijeli. To mi je jednako važno kao i sam biznis.

Majevica je poznata po netaknutoj prirodi. Kako planirate zaštititi kompleks od nekontrolisane i divlje gradnje koja je narušila izgled mnogih drugih planina na Balkanu?

– To me, iskreno, najviše boli kad vidim na drugim planinama. Divlja, neplanska gradnja koja zauvijek nagrdi ono što je priroda stvarala vijekovima. Mi idemo potpuno suprotno. Gradimo planski, kontrolisano i odmjereno, s materijalima i rješenjima koja se uklapaju u šumu, a ne nameću joj se. Priroda je ovdje glavni gazda i tako mora ostati. Želim da Busija bude primjer kako se može graditi a da se ne uništava, da pokažemo da napredak i očuvanje mogu ići ruku pod ruku.

Koliko vam je važno da kroz ovaj projekat sačuvate prirodne ljepote, tradiciju i identitet majevičkog kraja?

– To mi nije samo važno – to je čitav smisao ovog poduhvata. Ja ne gradim Busiju protiv Majevice, nego za nju. Ovo je moj rodni kraj, ovdje su korijeni moje porodice, i ne bih sebi nikad oprostio da zbog profita izgubimo ono što nas čini onim što jesmo. Čuvati prirodu, tradiciju i identitet ovog kraja, to je obaveza prema onima koji su bili prije nas i prema onima koji dolaze poslije.

Kada pogledate Busiju danas, a zatim zamislite njen izgled za deset godina, kakvu priču želite da ona priča budućim generacijama i posjetiocima Majevice?

– Želim da Busija za deset godina priča jednu jednostavnu, ali snažnu priču: da se može i kod kuće. Da čovjek ne mora da napušta svoj dom da bi napravio nešto vrijedno, lijepo i trajno. Želim da neka djevojčica iz Kovačice ili iz Lopara jednog dana dovede svoju djecu na Busiju i kaže: „Ovo je naše, i ovo je dokaz da se isplati voljeti svoj kraj.“ Ako Busija bude pričala tu priču, onda sam uspio u onome što je najvažnije.

U biznisu se obično glava stavlja ispred srca, a vi često naglašavate da vas za Busiju veže čista emocija i ljubav prema rodnom kraju. Koliki je rizik uložiti milionski kapital u projekat gdje vas vodi srce?

– Rizik je velik, neću da se pravim da nije. Niko se u ovako velik poduhvat ne upušta olako. Ali ja ne vjerujem da su srce i razum neprijatelji. Naprotiv. Upravo ta emocija, autentičnost i ljubav prema kraju, jeste i najbolja dugoročna poslovna računica, jer to je ono što se ne može iskopirati i što gost osjeti. Naravno, iza svake odluke stoji i hladna računica, brojke i planovi, bez toga bi sve palo. Ali nešto ovako veliko i ovako ukorijenjeno ne možeš sagraditi samo na papiru i tabelama. Treba ti i srce. Ja sam ga uložio, i ne kajem se.

Nepisano je pravilo da uspješni privrednici profit sklanjaju na sigurno – kupuju luksuzne nekretnine po inostranstvu, stanove u Beču, Beogradu ili vile na moru, gdje investicija ne zavisi od lokalne politike i birokratije. Da li ste Vi ikada imali ponude ili razmišljali da svoj novac investirate van granica ove zemlje?

– Takvih prilika i razmišljanja uvijek ima, to bi bilo neiskreno poreći. Ali ja sam svjesno izabrao drugačije. Šta vrijedi da imam stan u Beču ili vilu na moru, ako mi rodni kraj ostane prazan i zaboravljen? Moj novac, moja snaga i moje srce ostaju ovdje, u Kovačici, na Majevici, u zemlji u kojoj sam rođen. Vjerujem da pravi uspjeh nije sklanjanje novca na sigurno, nego ulaganje u ono što je tvoje, da od toga napraviš nešto čime će se i djeca i unuci ponositi. To je za mene jedina investicija koja ima smisla.

OVA ZEMLJA VRIJEDI I OŽILJAKA I BORBE

Malo ko se sjeća ili zna da ste tokom proteklog rata ranjeni. Kada danas sa te distance pogledate kroz šta ste prošli – lične rane, fizičke i emotivne, a šta prolazite danas u miru kroz ekonomske bitke, šta poručujete onima koji su davno odustali od ove zemlje?

– Te rane nosim u sebi i ne volim mnogo da govorim o njima. Bilo je teških trenutaka, i fizičkih i onih koji se ne vide, ali to ostavljam iza sebe. Naučile su me jednu stvar: ova zemlja vrijedi i ožiljka i borbe. Mnoge koji su otišli i digli ruke ne sudim, svako nosi svoj teret. Ali njima i svima koji sumnjaju poručujem: ovaj kraj nije izgubljen dok ima ko da ga voli i da na njemu gradi. Busija je moj odgovor, dokaz da se isplati ostati i da je najljepše ono što sagradiš na svome.         

PORODICA

Ko vam je najveći oslonac i šta vam je najveći motiv da ne odustanete?

– Najveći oslonac mi je vjera u ono što radim i ljubav prema ovom kraju, kao i ljudi s kojima ovo gradim. Kad je najteže, pomislim na sve koji su uz mene i na sam ovaj kraj koji zaslužuje da neko vjeruje u njega i to mi vrati snagu. A iznad svega, tu je moja porodica, a posebno supruga Jelena: bez njihovog razumijevanja i podrške ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Oni su mi i najveći motiv i tiho utočište kad zatreba.

PREDAJA JE LUKSUZ KOJI NEMAMO 

U momentu kada ste bili u punom zamahu na planini, zadesila vas je katastrofa, ogroman požar je progutao vašu matičnu fabriku „Mega drvo“ u Bijeljini. Većina ljudi bi nakon takvog udarca proglasila bankrot ili ugasila sve sporedne projekte. Kako ste u svojoj glavi uspjeli da razdvojite te dvije borbe: da iz pepela dižete fabriku i hranite 350 porodica, a da istovremeno ne dozvolite da stane gradnja na Busiji?

– Bio je to jedan od najtežih udaraca. Devetog aprila 2023. godine požar je progutao našu matičnu fabriku u Bijeljini i nanio štetu od oko 13 miliona maraka. Gledati kako u nekoliko sati nestaje ono što se godinama gradilo nije lako nikome. Ali u takvim trenucima nemaš luksuz da se predaš; jednostavno se moraš pribrati i ići dalje. Te dvije borbe nisam dijelio tako što sam jednu odložio, u obje sam ušao istim srcem i radio koliko se moglo. Busija mi u tome nijednog trenutka nije bila teret, nego podsjetnik da se ide naprijed. Vatra može da uzme zgradu, ali ne i volju.