Majk Grgić – Osvajač vinskog neba u Kući slavnih

Teško je reći jesam li ja ili iko drugi uspio proizvesti savršeno vino, ali činjenica da je moj Šardone na najvažnijoj degustaciji u Parizu dobio sve poene! To je komad umjetnosti!

Zabilježeno je zlatnim slovima, doslovce, čudo koje je Grgić ostvario u Parizu na sada već istorijskom testingu, 1976. godine, na kojoj su francuski stručnjaci upoređivali svoja najslavnija vina s novom generacijom manje poznatih kalifornijskih; koja su do pojave Grgića imala imidž ispodprosječnosti. Nisu mogli ni slutiti daće ova slijepa degustacija potpuno izmijeniti vinsku industriju i označiti nov početak za vinogradarstvo i vinarstvo daleko od Evrope: prvi put u istoriji jedno vino proglašeno je boljim od francuskog. Bio je to Šardone vinarije Šato Montelena iz 1973., koje je proizveo upravo Miljenko Grgić (Amerikanci ga radije zovu Majk). I to kombinujući iskustva iz rodne Dalmacije, gdje je o vinima učio od oca Nikole, stečena znanja sa zagrebačkog fakulteta i iskustva iz nekoliko kalifornijskih vinarija, gdje je radio kao pomoćnik. Bio je to put kojimće dotaći vinsko nebo.

Proizvodnja vina je kao odgajanje djece: Morate biti strpljivi, mnogo voljeti i puno praštati, odnosno zaboraviti loše godine!

– Teško je reći jesam li ja ili iko drugi uspio proizvesti savršeno vino, ali činjenica da je moj Šardone na najvažnijoj pariskoj degustaciji dobio najviše poena od svih bijelih i crnih vina govori umjesto mene. To je komad umjetnosti. Mnogi su o tome govorili, i još to čine…

Boca vina koje je proslavilo Ameriku završila je u čuvenoj zbirci Nacionalnog muzeja američke istorije, a nije dugo trebalo čekati da se upravo Grgićevo vino počne točiti i u Bijeloj kući. Između ostalih prilika i u čast posjete španskog kralja Huana Karlosa, a Grgićev prijatelj, predsjednik Ronald Regan, bira ga i kao poklon francuskom predsjedniku Miteranu. U ovom Grgićevom vinu uživali su i britanska kraljica Elizabeta Druga, predsjednici Buš, Klinton…

– Za mene je uvijek bio izazov, uživanje, da idem naprijed, u pobjede. Zbog toga sam i imao uspjeha u životu. Neuspjeha takođe, ali o tome ne pričam (smijeh).

Sve pomenuto obezbijedilo mu je izuzetnu popularnost među kalifornijskim vinarima, ali prvenstveno dolilo snage da krene u samostalan posao. Samo godinu dana poslije čuda u Parizu, sa novim partnerom Hilsom iz San Franciska osniva vinariju, danas čuvenu Grgich Hills. Vinarija uzgaja grožđe na 162 hektara prvorazrednih vinograda u dolini Napa. Godišnja proizvodnja je oko 80.000 sanduka i uglavnom je naručena unaprijed. Zato se zalaže da proizvodnja ne pređe sto hiljada sanduka, kako količina ne bi naškodila kvalitetu. Vinarija proizvodi šest različitih vina, iako polovinu proizvodnje i dalje čini Šardone, koji ga je i proslavio.

A kao student poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, 1954. sa 34 dolara skrivenih u potplati cipela otišao je u Njemačku (studijski boravak od četiri mjeseca), onda u Kanadu. Sve vrijeme sanjajući o Kaliforniji…

Nekoliko godina nakon što je stigao u Napu, iznenadio se kada je prepoznao lozu koja je izgledala kao plavac mali.

– Odjednom sam se osjećao kao da više nisam sam, daleko od kuće. Bili smo tu Plavac mali i ja.

Znao je, kaže, da ga osjećaj ne vara, jer u dalmatinskom selu Desne, gdje je odrastao, već od treće godine života nije propustio nijednu berbu. Zinfalden, i danas najraširenija loza u Kaliforniji, skrivao je tajnu o svom porijeklu. Miljenko je znao, i trebao mu je gotovo čitav život da to i dokaže, da je ova loza u Kaliforniju stigla odakle i on.

U međuvremenu, Grgić je i u Trsteniku, na Pelješcu, osnovao manju porodičnu vinariju. Bogata prošlost vezana za proizvodnju vina, stečeno iskustvo i priznanja, bili su garancija daće se i u ovoj vinariji proizvoditi vina svjetskog glasa. Od lokalnih sorti Pošip i Plavac mali to mu uspijeva već sa berbom iz 1997. godine, kada su ova vina izabrana da predstavljaju hrvatsko vinarstvo u Njujorku.

– Nisam postigao sve što sam htio, ali uvijek sam nastojao da iskoristim najbolju priliku. Ima ih toliko, da ih mnogi i ne vide. Ja sam vidio više nego drugi, toliko da ih nisam sve mogao ispuniti. Vjerujem da je sve ovo božja volja a ja njegov izvršilac. To je bio dobar život. Moje vino je ušlo u nacionalni muzej američke istorije, u njemu su samo Miljenko Grgić i Nikola Tesla. Čudo neviđeno! Ipak, moj najveći uspjeh je to što sam još živ.

U nacionalnom muzeju američke istorije, od ovdašnjih ličnosti samo je Miljenko Grgić i Nikola Tesla

Grgićima je porodica uvijek bila svetinja, i taj porodični ponos nastojim prenijeti na iduće generacije. Kad sam kao desetogodišnjak trebao napustiti porodicu, jer sam u svom selu mogao pohađati samo četiri razreda osnovne škole, ocu je bilo žao, bio sam mu najmlađe dijete, a on je, kao i moja majka, bio nepismen i vrlo siromašan. Tad mi je rekao: ‘Sine, ja nemam novaca da ti dam, ali ako dobiješ posao, budi siguran da napraviš sve najbolje svaki dan. I da svaki dan naučiš nešto novo. I da svaki dan stvoriš novog prijatelja. Takoćeš za 365 dana imati 365 prijatelja, a to je nešto što nikakvim novcem ne možeš platiti.’ To je bio za mene testament za čitav život; slijedio ga, i prema prilikama, nastojao uvijek činiti najbolje. Sada sve grožđe dolazi iz naših vinograda, čime smo postali estate winery. Sve je u našem vlasništvu, moja ćerka Violeta i nećak će me naslijediti i planiramo da vinarija ostane u našem vlasništvu još generacijama.

FRANCUZOM ME ZOVU ZBOG BERETKE

Sa beretkom je srastao već decenijama, i ona mu je zaštitni znak.

– Još po dolasku u Zagreb, kao student, donio sam sa sobom kišobran koji sam ubrzo izgubio u tramvaju. Kako nisam imao novca da kupim novi, vidio sam u izlogu francusku kapu i kupio je. Stala mi je lijepo u džep, pa sam bio siguran da je nikada više neću izgubiti, bila je moj kišobran za glavu. I tako je ostala zauvijek sa mnom. Zbog nje su mi se mnogi, dolazeći kod mene u vinariju, odmah obraćali na francuskom, misleći da sam Francuz! (iz printanog izdanja The Prestige)