Miodrag Kostić: Bio sam jači od Bil Gejtsa

Vlasnik MK grupe prvi milion napravio je na „starinski način“. Zaradio ga je! Tako je promijenio estetiku soc-realizma. Sada, nakon 30 godina u biznisu, sa procijenjenim bogatstvom preko pola milijarde, Forbs ga je svrstao na peto mjesto najbogatijih na Balkanu i prvog u Srbiji sa prihodom od 700 milion eura. Ali, i dalje je pun adrenalina, kupio je AIK banku i mašta o udruživanju regionalnih prehrambenih kompanija, sa onima iz Hrvatske, da bi se lakše osvojila EU, što za ovaj prostor vidi kao jedino rješenje

Mada još slovi kao kralj šećera, vlasnik MK Grupe sa 40 kompanija odavno je prešao granice Balkana. Osim biznisa sa šećerom, ozbiljno se bavi poljoprivredom (Ukrajina), trgovinom, turizmom i informatikom, ima mesnu industriju Carnex, više banaka… Kao privrednik širom otvorenih očiju, već godinama nastoji da poveže srpske i hrvatske prehrambene kompanije: Atlantik grupu Emila Tedeskog, Todorićev Agrokor, Nekatr ali i Podravku (’Ako se ne udružimo, proizvođači hrane u regiji će nestati, kupiće nas veće kompanije…’).

Kostićeva MK Grupa svoje hrvatske partnere može da privuče i sa 20.000 hektara obradivih površina u Srbiji i čak 30.000 hektara u Ukrajini, gdje je još 2006. kupio šest poljoprivrednih kompanija i ujedinio ih u Agro Invest Ukraine. Ovim potezom, o zajedničkom nastupu, ujedno potvrđuje da su mu veliki poslovni oduvijek bili izazovi:

– Ima onih koji dođu pred penziju i pitate ih šta znaju da rade, a oni kažu – sve. Kada ih upitam šta je to konkretno, odgovore: ’Pa, znate, radio sam ovo, pa ono…’ Shvatam da ispred sebe imam čovjeka od 45 godina, koji je proveo neko vrijeme na poslu, a nije napravio nikakav zanat i struku, ne može da se prekvalifikuje, i što je najgore – neće. To je problem moje generacije, a mladi ne treba da budu takvi.

Kralj šećera! U svakom slučaju to mi prija. Kralj nečega; potvrda da sam u poslu kojim se bavim stigao do vrha

Sticanjem vlasništva nad šećeranama, Kostić je postao poznat prvo kao kralj šećera; najveći izvoznik u Evropi; što je i danas.

– Jasno je da nije moguće kupiti šećeranu za tri eura. Tom kupovinom sam uzeo i 30 miliona eura obaveza, ali ni to nije bilo dovoljno. Morao sam uložiti još od 20 do 25 miliona obrtnog kapitala kako bi jedna šećerana radila ozbiljno. A za četiri šećerane trebalo je 85 miliona dodatnog kapitala. Do danas smo investirali 150 miliona u opremu, a da bismo jednu zatvorili platili smo 12 miliona eura. Od 75 direktora, u rasponu od 45 do 55 godina, preživio je samo jedan, a ostali su uzeli otpremninu jer nisu bili kompetentni da nastave dalje da rade. Danas tri moje šećerane imaju menadžment od 25 ljudi, a najstariji ima 40 godina.

Posebno je zanimljiva Kostićeva paralela između znanja i obaviještenosti.

– Primanje velikog broja informacija, čitanje bezvrijednih stvari na internetu, nije znanje, već ovlaš informisanje. Znanje je kada znate to da primijenite… Moja djeca se školuju u inostranstvu, tamo ih tjeraju da koriste sve resurse koje imaju, da uče, ne samo da pročitaju…

I sam Kostić je jedno vrijeme živio u Americi, dopao mu se njihov ekonomski sistem, koji smatra najefikasnijim.

– U SAD nema veze šta neko studira, ili čime se bavi, ali ako se samo malo uzdigne iznad prosjeka, da se vidi da je bolji, cio sistem je napravljen tako da ga podigne još više. Čak je i imigracioni sistem napravljen tako da čovjeku progledaju kroz prste, pa ako je lijep, pametan, obrazovan, prime ga i asimiliraju, dok kod nas one koji se uzdižu ’povlače nazad’. Moramo, dakle, da promijenimo sistem vrijednosti. Veliki problem države je što zapošljava uglavnom nisko obrazovane ljude. Najveći dio njih je servisno osoblje kome ne treba veliko obrazovanje, lako se prekvalifikuju.

Srodno objašnjava i svoj ulazak u biznis. U vrijeme kada je počinjao nije imao drugu opciju – veze u zapošljavanju učinile su da se okrene i pokaže sopstveni preduzetnički duh. Jer, poticao je iz obične, radničke porodice.

– Moji su porijeklom iz Nikšića, Kostići su tamo živjeli posljednjih 300 godina, ali su se nekoliko mjeseci prije mog rođenja preselili u Vrbas (Vojvodina, op.) – u potrazi za boljim životom. Došli su bez igdje ičega. Majka je bila domaćica a otac komercijalista u fabrici namještaja. Tipično radnička porodica. Mama je neko vrijeme radila kao kuvarica u bolničkoj kuhinji i imali su dvije plate, što je za ono vrijeme bilo super.

Odrastao je uz baku, ne uljepšava vlastito ponašanje u djetinjstvu, što mu je bila svojevrsna životna škola.

– Rano sam izašao na ulicu i nagledao se svega. Ćale je bio klasičan Crnogorac, strog, neko s kim nema šale.

Do 12. godine bio sam đavolasto dijete. Sav polomljen, iscijepan, vječito kopče na glavi. Jednom sam ukrao tati kamion. Prije nego što je postao komercijalista, bio je vozač. Parkirao je kamion ispred kuće a ja, sa osam godina, uzmem ekser umjesto ključa i – upalim ga. Tada nisu bili hidraulični volani, a pošto su ulice bile od blata, izgubio sam kontrolu i upao u jarak kamionom s prikolicom. Dobio sam takve batine kaišem da je to bilo strašno. Danas ne pijem, ali od 13. godine, jer sam se tada tako „uradio“ da sam jedva ostao živ. Popio sam dvije litre višnjevače. Bio sam klinički mrtav, jedva su me povratili. Rakiju sam maznuo iz bakinog špajza. Našli su me u komi. Negdje u petom razredu počeo sam da pušim. Na ljetovanju kod bake u Crnoj Gori popušio sam dvije kutije Lovćena bez filtera. Toliko sam se otrovao da sam cijelu noć bio napolju i povraćao. Cigaretu od tada nikad nisam zapalio.

U vrbaškoj gimnaziji bio je vrlodobar đak, a i upis na fakultet je shvatio kao ozbiljnu stvar. Bez problema je položio prijemni, pogotovo predmete s prirodnog smjera.

– Otac i majka me nikad nisu jurili da učim. I na fakultetu mi je bio cilj samo da dajem godinu za godinu. Tako sam završio s rekordno niskim prosijekom, najnižim u istoriji fakulteta: 6,2.

Zapad ga je privukao kad je prvi put s majkom otišao u Trst i vidio čuvene farmerke i crvene džempere koji su se zakopčavali na rajfešlus. Od tada do danas nije prestao da putuje. Išao je preko granice i po 30 puta godišnje, jer se jedno vrijeme kao student bavio trgovinom na malo.

– Već tada sam kupio prvi automobil, fijat 132; to je kao danas bentli, opet na neku pozajmicu od roditelja, mada sam rano počeo da se sam izdržavam. Nije mi bilo teško da u petak popodne odem do Minhena ili Trsta, kupim ono što je aktuelno, da li su to bili radio-kasetofoni, televizori ili neka druga roba, i donesem u Vrbas. Tada sam se zabavljao s djevojkom čiji je otac bio nastavnik u školi za naše radnike u Minhenu. Na razne načine sam se dovijao. U početku sam uglavnom fizikalisao. Ima jedno pravilo: za specijalne jedinice se ne biraju veliki, već mali i žilavi, jer su mnogo izdržljiviji. Ti čuveni poslovi su bili super plaćeni. Recimo, hitan istovar cementa u silos u Vrbasu, da se ne bi plaćala ležarina. Jedan drugar i ja, za sedam sati istovarimo 80 tona, tri šlepera. Ali, toliko se te prašine od cementa zadrži u dlačicama u nosu da se one zabetoniraju. Za tri dana takvog rada mogao sam da zaradim cijelu tatinu platu. A on samo sjedi, gleda s visine i ćuti. Kod crnogorskih očeva je uvijek velika distanca između oca i sina. Za razliku od njega, majka je uvijek brinula i pazila da budem perfektno opran, opeglan i da imam skuvano. Kada sam spremao ispite, mogao sam da učim najviše dva sata, poslije toga izgubim koncentraciju. Onda mama dođe, pa me pita šta hoću da mi spremi, tako me dodatno stimulisala. Otac je dugo bio ubijeđen da nešto muljam.

Čim je diplomirao, otvorio je privatnu odžačarsku firmu. Čime je sablaznio oca:

– Dolazim kući s pumpama i nekim čudima na prikolici, a on kaže: ’Marš napolje! Da mi nisi to parkirao u dvorište. Nisam te školovao 16 godina da postaneš dimničar, nego direktor neke ozbiljne firme.’

Uskoro sam se prekvalifikovao u kokičara. Saznao sam da je neki tip napravio u Mađarskoj super biznis s tim i postao milioner. Ispostavilo se da je ta mašina vrlo produktivna. Odnos uloženog i dobijenog bio je jedan prema sedam! Danas je to potpuno druga priča, ali tip je tad bio jedini. Spakovao sam se s kumom otišao do Mađarske. Vlasnik firme nije bio tamo, ali smo zahvaljujući nekoj Mađarici na mufte ušli unutra i cijelu mašinu sam rukom nacrtao. Vratio sam se nazad, angažovao nekoliko mašinskih inžinjera i napravio istu takvu mašinu. Za nepuna dva mjeseca imao sam dva svoja kamiona koja su razvozila kokice.

Pošto je tu bilo dosta keša, ocu je to lijepo izgledalo, ali nije mogao da zamisli da radi kod sina, balavca. Nekako smo ga nagovorili, i na kraju mu se osladilo. Mama je vodila proizvodnju, otac je bio zadužen za naplatu i transport, a ja sam se bavio organizacijom.

Onda se desila jedna ružna epizoda zbog koje je iz Vrbasa prešao u Novi Sad i krenuo sa ozbiljnom trgovinom. Prodavao je sve: šećer, brašno, ulje, pivo, ali na veliko. Potom je na javnoj licitaciji uspio da dobije ciglanu.

– Oni su bili kupili novu novcijatu opremu, koja nije radila pet godina! Ciglari su bili iz Leskovca i u vrijeme pečenja cigle radili su 24 sata, pa je trebalo da imaju veću platu od direktora koji nije htio ni da čuje za to. A oni napune peć, naljute se i odu u Leskovac. I sve im propadne. Onda su riješili da to izdaju nekom privatniku. Poslije tri mjeseca položim i ciglarski ispit, da bih mogao da registrujem firmu. Međutim, predsjednik opštine, klasična komunjara, kaže: ’Vidi, Kostiću, neće moći’. Šta neće moći? ’Evo, Službeni list, taj i taj, zabranjuje da privatna lica iskorištavaju mineralna bogatstva zemlje, a u to spada i glina.’

Vjerovatno i u asocijaciji na takav privredni ambijent leži Kostićeva opaska na koincidenciju da su on i Bil Gejts krenuli u isto vrijeme:

– S tim što je Gejts te 1983. bio slabiji od mene. On je, navodno, krenuo s jednim malim kompjuterom, a ja sa 40 hiljada dolara…

A da je sada mlad, kaže, zaposlio bi se u MK Grupi.

– Iako sam na Ekonomskom fakultetu diplomirao sa već pomenutom prosječnom ocjenom 6,22, što je bio najgori prosjek od nas 80 koji smo završili u roku, diplomirao sam sa desetkom, a diplomski rad mi je bio Uvođenje informatičkog sistema u šećeranu; 20 godina poslije to sam i učinio. Preko 30 godina radim 12 sati dnevno, pa čak i na odmoru, što malo ljudi može. Međutim, odavno ne radim zbog para, već uspjeha, baš kao i što slikar uvijek slika. Meni je svaka nova firma uspjeh, nova pobjeda. Kada bih danas vratio svoj put, najradije bih se zaposlio u nekoj dobroj firmi gdje bih doprinosio i polako gradio karijeru, i nastojao da imam opciju da taj zanat koji izučim mogu da primijenim bilo gdje u svijetu.

Povodom sve prisutnijih pitanja koliko se danas cijeni etičko ponašanje u poslovnom svijetu, Kostić kaže da njegov potpis i riječ danas vrijede 200 miliona eura, da Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj cijene etiku, moral i poštenje, i da se to nije izgubilo, iako mnogi misle suprotno.

– Kada toliko godina radite pošteno i na vrijeme vratite sve kredite, ulazite u neku rejting listu. Pitanje rejtinga je vrlo važno, zato treba da se okupi elita i dogovori šta su etičke vrijednosti.

A kako sve to postići u ovdašnjim okvirima i prilikama Kostićev odgovor sadrži jednostavan recept: rad i rad.

Ako želite da odete sutra u neki privatni biznis, prva stvar, šta god da radite, jeste da razmišljate globalno

– Ko god vam kaže da iza nekog uspjeha stoji nešto drugo osim rada, rada i rada koji traje, taj nije iskren. Čime god da se bavite, najvažniji je ogroman rad. Moj sin završava fakultet, pa me pitao da radi u MK Grupi. Rekao sam mu da ide na Istok, jer će taj dio svijeta biti ono što su bile Evropa i Amerika, prava strana svijeta. Nije neophodno da učite kineski, jer Azijati dobro prihvataju engleski. Najmlađa ćerka govori četiri strana jezika, i studira na Harvardu. Tamo Kineze u školi ne računaju, jer su van konkurencije. Ona, kao i većina na ljetnjoj školi, cio dan uči, od devet do tri, pa od pet do deset, dok Kinezi spavaju od sedam do devet uveče i uče do pet ujutru. Tu su došli samo da uče, hoće da pokupe što više znanja…

Kostića ne napušta davnašnja, ukorijenjena, adrenalinska navika, stalno je u pokretu: Nikada nije duže od tri sedmice na jednom mjestu. Živi između Srbije, Švajcarske i još nekih zemalja u kojima je razvio biznis. Nakon što je njegova MK Grupa snažno ušla u poljoprivredu Ukrajine, počeli su raditi i s Južnim Sudanom, najmlađom državom svijeta, koja godišnje ima siguran prihod od šest milijardi dolara od nafte.

– Vlada Južnog Sudana je sama ponudila da nam ustupi 100.000 hektara zemlje na 99 godina, za uzgoj kukuruza i žita. Nemaju drugu opciju, pa ko bi ulagao u zemlju koja nema nikakve infrastrukture? Imaju devet miliona stanovnika i sve uvoze.

I tada je govorio da bi u Južni Sudan trebali zajedno otići proizvođači iz regije, od industrijskih turbina do traktora, pa i vojne opreme. Čak 16.000, Sudanaca, podsjeća, završilo je školu u Jugoslaviji. Oni su sada u najboljim godinama za biznis.

Ključ Kostićevog recepta za uspjeh je u ponavljanju uspjeha i njegovom trajanju.
– Da sam u poslu na samom početku, vjerovatno bih imao drugačiji stav. Danas, to je rad. Nema uspjeha preko noći. Svi uspjesi koje sam imao priliku da vidim u svom okruženju, a koji su se desili preko noći, nisu dugo opstali.

U biznisu morate imati osjećaj za dobru poslovnu šansu, ocjenu ideje i kako je ostvariti

U poslu, kao i u životu, imate uspone i padove. Ukoliko pružate svoj maksimum, poštujete saradnike i partnere, usavršavate se i držite se dogovora, dostićete svoj cilj. Biznis je strategija s mnogo akcije, problemskih situacija i adrenalina, koja zahtijeva vizionarski i timski duh, kao i veliku posvećenost. Takođe, morate imati osjećaj za dobru poslovnu šansu, dobru ocjenu ideje i na kraju adekvatnu realizaciju. Konstantno pratiti promjenljive poslovne trendove, da vas ne nadmaši konkurencija. Ne manje važan aspekt jeste upornost i vjera u poslovnu aktivnost. Sebi sam, oduvijek, postavljao visoke ciljeve i nemam namjeru da stanem.

To što je izbio na čelo Forbsove liste u regionu nije mu toliko važno koliko da ostane kralj šećera.

– Zadovoljstvo je naći se u društvu tako uspješnih, ali za opstanak u vrhu nužno je brzo prilagođavanje trendovima. U suprotnom, konkurencija će vas vrlo brzo nadmašiti. Iz tog razloga za mene i jeste uspjeh stanje u kome se nalaze šećerane MK Grupe danas, u odnosu kakve su bile u postupku privatizacije. Zato mi je draža titula ‘najboljeg i najefikasnijeg proizvođača šećera’.

BROJKE KAO POTVRDA LIDERSTVA
Zajedno sa 15.000 kooperanata obrađuju 60.000 hektara zemlje u Srbiji (u svih 60 opština) i Ukrajini. Sa 20.000 farmera i više od 400 domaćih kompanija i poljoprivrednih zadruga proizvedu više od milion tona žitarica za 14.000 domaćinstava. U sezoni dnevno rade sa hiljadu kamiona, dva kamenoloma i dva rudnika. Otkupe 60.000 tona krečnjaka i 100.000 tona uglja. U četiri šećerane prerađuju više od dva miliona tona šećerne repe kao i 15.000 tona mesa najboljeg kvaliteta. U prošloj godini vrijednost nabavke od 30.000 dobavljača bila je 700 miliona eura. A za poreze i doprinose, za 7.000 uposlenih uplatili su 100 miliona eura. Za unapređenje poslovnih procesa i zaštitu životne sredine, kao i za otvaranje novih radnih mjesta izdvojili su 51 milion eura. Prihod od 6 hotela bio je 100 miliona eura. Izvezli su robe u vrijednosti 260 miliona a uvezli 30 miliona eura. U prva dva vjetroparka u Srbiji Kostić je investirao 25 miliona eura.

SPORTING LAJF
Ja sam avanturista, sklon ekstremnim sportovima. Imam višak adrenalina i spreman sam da ga potrošim na vožnju avionom, skijanje, ronjenje, lov. Tu nema mnogo pripadnika visokog društva. Nemam više želju da vozim najnoviji auto, ne putuje mi se na Bahame, ne spavam do podne. Sve to mogu, ali se čak i ne odmaram onoliko koliko sam to činio prije deset godina.

(The Prestige)