Nevjerovatna životna borba Serene Vilijams

Najveća američka sportska bajka modernog doba još je djelo u nastajanju: brzinom od 207 km/h “smrtonosni“ servis iz Komptona transcendira sport, prevazilazi kulturne stereotipe o ljepoti i obara sve rekorde. Serena (35) sedmi put je prva teniserka svijeta

Nema, kažu, nikoga ko veselije i grandioznije pobjeđuje od nje. Skače, smije se, steže pesnicu, upire kažiprstom u nebo, jasno stavlja do znanja da je prva. Najbolja. Njena radost je zarazna. Podiže na noge, tjera na smijeh, kao da ste i sami nešto osvojili. Čini se nepobjedivom. Tokom 22 godine profesionalne karijere opstajala je kao vječito vrhunska sportistkinja, osvojivši četiri grend slema uzastopce, dva puta, i prestigla rekord Štefi Graf od 186 nedjelja na čelu WTA lisei. Pošto je u velikim finalima izgubila samo pet puta, a mnogo ih je bilo, kažu da je sigurnije kladiti se na nju nego uložiti u Apple gedžet. U svijetu u kome ljudi još smatraju da ima granica do kojih žene stižu i od kojih ne mogu dalje, Serena Vilijams svima je pokazala da ženu ništa ne može zaustaviti.

Veoma je popularan narativ da u srži njenog uspona leži odrastanje u ozloglašenom Komptonu, nadomak Los Anđelesa. Jedne noći, 1980. godine, Ričard Vilijams na televiziji je vidio kako rumunskoj teniserki Virđiniji Ruzič uručuju nagradni ček za pobjedu na turniru. Mnogo novca. Ustao je, odjurio supruzi i saopštio joj: „Imamo ćerke i bićemo bogati. Biće teniserke.“

Za početak, živjeće u opasnom kraju. Nisu bili siromašni i lako su mogli sebi priuštiti život makar u nekom boljem dijelu grada. Ali to bi ih samo umanjilo, razmazilo. Ovako će stasati u asove. „Nije bilo mjesta na svijetu opasnijeg i surovijeg od Komptona. Geto vas čini snažnijima.“

Ričard je trenirao i Serenu i njenu sestru Venus, i obje ih izveo na put slave. Važio je za nemilosrdnog trenera. Pokušavajući da u njima utjelovi svoj američki san, tretirao ih je spartanski, od malih nogu ih spremao da budu izvanredne sportistkinje; nerijetko uz ekstremne metode. U svojoj autobiografiji Black and White: The Way I See It pisao je da je znao da do lokalnih terena organizuje autobuse pune djece koja će uzvikivati, tokom čitavog treninga, sve pogrdno, najpogrdnije čega se mogu sjetiti, da ih vrijeđaju i ponižavaju dok prebacuju lopticu preko mreže. „Morate se pripremiti za sve“, govorio je kada bi pitali zašto ih je izlagao verbalnom nasilju. „Kritika je dobra stvar. Izvuče iz vas najbolje.“

Njegov fokus na rasizam značio je da sestre vode dvostruku bitku: na terenu i van njega. Serena je među brojnim sportistima koji otvoreno govore o tome kako rasizam utiče na njihove živote. A u trenutku kada su poljuljani sami temelji američke tolerantnosti, njena sirova snaga transformiše se u demonstraciju otpora crnačke zajednice. – Kako je Martin Luter King rekao: ‘Dođe vrijeme kada tišina postane izdaja.’ Neću da budem tiha – odlučna je.

Bojkot Indijan Velsa, poslije 14 godina privela je kraju tek 2015. kad se vratila u Kaliforniju, tamo gdje su je izviždali, ponizili, uvrijedili.

– Taj prikriveni rasizam boli, zbunjuje i nije pravedan – napisala je tada u eseju za Tajms. – U igri koju volim svim srcem, na jednom od turnira koje najviše cijenim, odjednom sam se osjetila nedobrodošlo, usamljeno i uplašeno.

Te 2001. teniserka Elena Dementijeva optužila je Ričard Vilijamsa da namješta mečeve između sestara, te da je on taj koji odlučuje koja će od njih dvije odnijeti pobjedu u meču u kojem se susretnu. Samo četiri minuta pred polufinale koje je trebalo da odigraju, Venus je odustala od igre usljed povrede. A na konferenciji za novinare očigledno nije bila dovoljno ubjedljiva da odbrani tatu kojem se pripisuju sve zasluge za rezultate koje su postigle. Serenu su praktično linčovali. Petnaest narednih godina nije kročila tamo.

Prije tri godine, ujedinila je snage sa Patrik Muratogluom. On je odmijenio Ričarda u ulozi njenog trenera, i uspio da izmijeni i Serenin odnos prema igri. Možda zato ne iznenađuje što se vratila na Indijan Vels. Čini se da je sada usredsređenija na nasljeđe koje će za sobom ostaviti. Muratoglu insistira na tome da Serena postane živa legenda. Kada su tek otpočeli saradnju, rekla mu je: „Kul sam. Želim da igram tenis. Mrzim da gubim. Hoću da pobjeđujem. Ali nemam brojeve u glavi.“ No Muratoglu ima drugačije stvari u planu – rekorde. „Sada ćemo ti ubaciti brojeve u glavu“, rekao joj je.

Međutim, između njene sportske superiornosti i identiteta crne sportistkinje postoji neprekidna, tinjajuća tenzija; na raskršću tog identiteta i istorijskog diskursa o crnom ženskom tijelu formira se fenomen Serene Vilijams.

Onda kada je Rozenberg, američki radijski voditelj, rekao da će sestre Vilijams prije u Nacionalnu geografiju nego u Plejboj, samo je odjeknuo onaj devetnaestovjekovni naučni rasizam koji je anatomiju crnih žena upoređivao sa orangutanima. Rozenbergova retorika ih dehumanizuje i sugeriše da je njihova seksualnost devijantna, stigmatizuje je kao maskulinu i životinjsku. To je vječito pratilo, na svakoj šljaci, betonu ili travnjaku.

Premda je imala pred sobom cilj, znala kakav život želi, kada je ušla u svijet sporta, homogena teniska zajednica ostala je zatečena i zbunjena, ne baš najsigurnija kako da se postavi. Te perlice na glavi, za početak. A onda plave pletenice. I ti bicepsi. Garderoba koju je nosila. Serena je postala profesionalac već sa 14 godina, u trenutku adolescencije na koji sjećanje kod mnogih budi nelagodu. A u tenisu, bez saigrača, uniforme ili maske iza koje bi se mogla sakriti, njeno tijelo bilo je predmet kritike od trenutka kada je zaradila prvi novac. I još je. I dalje se o njemu piše kao nastranom, kao izvoru moći koja je čini dominantnom, ali i neprivlačnom po svim standardima teniske istorije. Njujork tajms je pretprošle godine citirao njemačku teniserku koja je objasnila da ne želi mišiće kao Serena, zato što ih smatra „neženstvenim“.

U tenisu, odjeća i tijelo rade zajedno; garderoba doprinosi izvedbi sportiste, a on je, zauzvrat, čini privlačnom. Belinda Vajt u članku „Kada je tenis postao tako modno neosvešćen?“ za britanski Telegraf odgovorila je na sopstveno pitanje tako što je za modnu propast bijelog sporta optužila Serenu i Venus. Belinda, perfidno, igra na stereotip „loud black woman“. Kada kaže da „nose sve te boje da odvuku pažnju protivnicama, a to bude samo običan kič“, implicira klasne razlike koje sestre dalje marginalizuju od bijele više klase teniskog svijeta koja njime suvereno vlada.

A to zaista bude nekako smiješno ako ste ikada slušali hip-hop u kojem se Serenino tijelo takođe objektifikuje, ali na dijametralno suprotan način – pozicionira je kao nedostižni ideal ljepote. Makar ako je vjerovati Kanje Vestu („My psychic told me she’ll have an ass like Serena“), 2 Chainzu („I had a dream I seen Serena playin’ tennis naked“) i Drejku koji je „I mean you kinda like that girl that’s in the U.S. Open“ odrepovao pet godina prije nego što je došao da je bodri sa tribine.

Kritika je dobra stvar. Izvuče iz vas najbolje

I bude nekako trivijalno, kada vidite kako se sa zlonamjernim kritikama nosi. Kako se i ne oslanja na nečije (ne)odobravanje, već satire svoje teniske protivnike suštim talentom i disciplinom. Stvarno, zamislite da ste osvojili 23 grend slem titule. Dva „Serena slema“. Četiri olimpijska zlata. Da su vas nazvali „fenomenom koji se dešava jednom u sto godina“. Da je Mekinro rekao da ste „najbolja igračica koja je ikada živjela“. A da je, ipak, bilo toliko zle krvi.

Isti Mekinro kritikovao vas je, zajedno sa sestrom jednako izvrsnom teniserkom, da ste gorde i pretenciozne, neskromne u svojoj pobjedi, „nedruželjubive“ u svlačionici. Nikom ništa što su vam koleginice teniserke nekad u ormarić poturale prljav veš. Što ste dobijali prijetnje smrću koje je istraživao FBI. I što je Martina Higins onda, akonto „neskromnosti“, rekla da vam „to što ste crne samo pomaže; koliko ste puta samo zato unajmljene za reklamu“.

Iako stiže da između bekhenda i forhenda gradi škole u Keniji, obezbijedi školske stipendije siromašnim studentima, podiže svijest mladih… i dalje trpi kritike

Zamislite da ste neprekidno meta kritika na račun sopstvenog tijela, a koje se vječito zasnivaju na istim premisama. Da vas pitaju za komentar, neposredno pred meč, jer je predsjednik Ruske teniske federacije rekao da ste vi i vaša sestra, u stvari „braća“ koju je „strašno“ gledati. Zamislite da između bekhenda i forhenda stižete i da gradite škole u Keniji, obezbijedite školske stipendije siromašnim studentima i budete uključeni u nebrojeno programa koji podižu svijest mladih ljudi o najproblematičnijim pitanjima u društvu. Nagradu „Young Heroes Award“ dobila je 2003, a samo godinu dana kasnije uručeno joj je priznanje „Family Circle and Prudential Financial Player Who Makes a Difference Award“.

A sa sestrom Venus podržava i sarađuje sa fondacijom „First Serve Miami“ koja društveno i ekonomski ugroženoj djeci pruža priliku da se okušaju u tenisu. I tih je stvari unedogled. Od titule ambasadora dobre volje za UNICEF, sve do organizovanja „The Serena Williams Ultimate Fun Run“ 2014. godine, uz pomoć Fonda Serena Vilijams koji se takođe bavi pitanjem nasilja i obrazovanja među ekonomski ugroženom omladinom.

Je li njen put zaista moguće ponoviti, onako kako ona tvrdi, moglo bi se raspravljati, je li takva mobilnost zaista moguća u Americi. Mogli bismo da pričamo i o tome da li je njen legendarni uspjeh posljedica mukotrpnog rada koji bi bilo ko, ma kog pola ili rase, mogao da ponovi. Ali nemoguće je znati da li bi iko od nas mogao da se otisne na to američko putovanje i njime pohodi jednako čistog, snažnog duha, sve dok ne obori sve rekorde i ne osvoji sva priznanja. Serena jeste. A to je, možda, njeno najveće dostignuće.

(Margita Milovanović/ Original)